Potraga za neprolaznim

Potraga za neprolaznim

Dalibor Foretić, Hrid za slobodu: dubrovačke ljetne kronike 1971-2001, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovnik, 2002.

Odabrati kao profesiju pisanje kazališne kritike znači odabrati profesiju uz koju u paketu nerijetko dolazi i negativni predznak koji proizlazi iz većinske percepcije kritičara kao neostvarena umjetnika, kojemu je pisanje o kazalištu jedina preostala opcija, što u ponekim slučajevima i nije daleko od istine. Upravo stoga željeti kvalitetno i dugoročno pisati o kazalištu znači i svakom napisanom riječju mijenjati tu ustaljenu percepciju i kao konačni cilj postići uvažavanje izrečenog mišljenja na raznim kazališnim stranama, što je moguće ako je tome izvor u istinskoj naklonosti i ljubavi prema kazališnom činu bez obzira na vlastiti udio u njegovu stvaranju. Samo takvo polazište omogućit će pisanje za kazalište — kao prave svrhe ovoga posla, a ne nasuprot istom.

Naravno, iskreno voljeti teatar nije dovoljno. Tek kad se u to, kao u slučaju pisanja Dalibora Foretića, uklope i ostala obilježja — s jedne strane sklop duboka promišljanja, erudicije, sposobnosti sagledavanja i povezivanja različitih komponenti koje dovode do kazališnog čina, a s druge osobnost u pristupu, ali takva da se pronalazi idealna mjera između izricanja vlastita stajališta o predstavi i nepristrana pristupa koji proizlazi iz želje — zajedničke i kazališnom ansamblu i kritičaru — da predstava što bolje uspije, takva kritika, bila ona pozitivna ili negativna, a omjer je u Foretićevu slučaju podjednak, bit će ponajprije i najvažnije — konstruktivna, čime odgovara na pitanje što kazališna kritika u svojoj biti jest. Ali, i više od toga: kazalište je Foretiću postalo istinska i konstantna inspiracija pa ovi prikazi nadilaze funkciju dokumentiranja i iz metateksta postaju tekstovi kojima je moguće prići i kao zasebnim proznim ostvarenjima. Na tim mjestima u kojima mu je, kako sam navodi, »izazov da kazališnu metaforu nadogradi metaforama riječi« omogućio da doživi »trenutke posvećenosti poezije«, njegovi tekstovi postižu punu vrijednost (približavajući se i esejističkome i memoarskom), a pisanje o kazalištu prelazi u pisanje kazališta.

Igre oko Igara

To pisanje kazališta, ujedinjujući stilsku eleganciju sa zahtjevom za čitljivošću i informacijom, značit će ponajprije složen pristup kazališnom stvaralaštvu, koje se tretira kao lakmus papir širih društvenih pojava i anticipatora budućih zbivanja, u čemu će predstava često (i nažalost) biti tek jedna od karika u lancu događanja. Takva sveobuhvatnost možda je najočitija u sustavnom praćenju jedne vrste kazališnih zbivanja, kao što je to slučaj sa Dubrovačkim ljetnim igrama. Drugo izdanje knjige Hrid za slobodu, za koju je autor 1999. godine dobio nagradu Petar Brečić, prošireno je kronikama od 1997-2001, čime se to pisanje o umjeteonstvu na Igrama zaokružuje na punih trideset godina.

Svaku festivalsku sezonu Foretić sagledava iz različitih kutova, prikazima samih predstava i repertoara, idejne koncepcije i cjelokupne festivalske atmosfere, nastojeći istaknuti temeljna obilježja i specifičnost svake godine, ali i desetljeća u cjelini. Kako je festival oduvijek bio poprište najrazličitijih zbivanja, u kojima je kneževo predavanje ključa grada glumcima nerijetko bilo tek simbolično, a glavne igre igrale su se izvan samih pozornica, u kronikama je neizbježno praćenje takvih aspekata festivala. Pišući o pozadini festivalskih događanja u uvodnim će tekstovima, u kojima sud donosi i naknadno iz vremenske distance, beskompromisno sagledavati sve negativne pojave, poput politizacije i birokratizacije, organizacijskih propusta i sl. koje su tijekom desetljeća festival više udaljavale nego približavale samoj umjetnosti, svjedočeći o tome kako su mnoga kazališna događanja bivala određena neumjetničkim razlozima, u čemu su najviše gubili oni zbog kojih je festival i postojao — umjetnici i njihova publika. Dakako, uzroci nekim negativnostima ležat će i u promjeni statusa kazališta uopće, pa će, konstatirajući o prometanju Igara u turistički festival i prikazujući Dubrovnik kao grad koji postupno gubi kulturni identitet, ove kronike zahvaćati i dublju, socijalnokulturološku problematiku, koja se tiče ne samo naše zemlje nego razvoja suvremenog društva u cjelini i statusa kulture i kazališta uopće. U tom kontekstu zanimljivo je praćenje pomicanja značenja kazališta od centra ka periferiji — od najsjajnijih dana festivala, u kojima je kazalište još bilo na prvome mjestu kao glas koji se doista čuo, potpuno suživljeno s Gradom i njegovim stanovnicima (do te mjere da je teatar bio uzor čak i djeci koja su pod utjecajem Igara sama imala vlastite igre — što u današnje vrijeme doista djeluje anegdotalno), preko olovnih osamdesetih, kao uvoda u ratne godine, ali i u neinventivne devedesete, u kojima festival dolazi do »stanja okoštalosti, s predznakom ozbiljnog i državotvornog«.

Osobna poetika

Same predstave Foretić će, ne zaboravljajući pomno razmotriti sve relevantne sastavnice — onoliko koliko mu prostor dopušta, ponajprije promatrati kao izvedbe u danome trenutku, unutar specifičnog dubrovačkog ambijenta i ozračja festivala, no na osnovi konkretnog vremena i prostora ujedno će u svakoj predstavi tražiti ono neprolazno. Ponekad prateći jednu predstavu niz sezona, u njezinim promjenama, usponima ili padovima na zanimljiv način bilježi život predstave i nakon premijerne večeri. Iako se ne bavi teorijom nego svoje zamisli gradi isključivo uz određeni kontekst, u kritikama će se nazirati stanovita osobna poetika vidljiva kroz sklonost određenim načinima kazališnog uprizorenja, pa će se na više mjesta naći zanimljiva razmišljanja o ambijentalnom kazalištu, te navijanje za rubne kazališne pojave u kojima je vidio mogućnost osvježenja pomalo ustaljenih i tradicionalnih festivalskih ideja, uvijek se iznova zalažući za što otvoreniji i istraživački pristup kazalištu.

Otvorenost će, naposljetku, biti i princip njegova cjelokupnog rada, u kojemu pored često isticana elana za putovanjima i u najzabačenije krajeve da bi se vidjela predstava postoji još jedna vrsta elana koja se jasno nazire između redaka svih ovih tekstova — da se svakoj predstavi pristupi s jednakim uvažavanjem i količinom duboke pozornosti, ozbiljnosti i promišljanja, što je i istinska vrijednost i važan putokaz koji nam Foretić ostavlja u zalog.

Ljubica Anđelković