Pokvareni telefoni

Pokvareni telefoni

Po Kravaru, ja sam taj koji lijepi domoljubive plakate. Kojem tipu plakata pripadaju njegove karakterizacije mojih argumenata kao hinjenih implikacija, što je, usput i sjajan semantički odabir, jednako kao i neistinite implikacije? Dakle, i jednu i drugu implikaciju upotrijebio sam, prema kritičaru kritike, kako bih krivo interpretirao njegov tekst o Matošu. Usput, u ovom je trenutku daleko konjunkturnije nazivati nekoga zabrinutim domoljubom, što je o meni otkrio gospodin Kravar, nego salonskim ljevičarom

Išetah u četvrtak u jugovito poslijepodne i na Trgu kupih svoj omiljeni list. Zanimljiv naslov privuče moju pozornost i ja shvatih da je na počasnu drugu stranicu konačno dospio Zoran Kravar i to reakcijom na moju recenziju knjige Književni protusvjetovi Nikole Batušića, Zorana Kravara i Viktora Žmegača. Recenzija da je, što me nemalo iznenadi, knjizi prilično nesklona. Tako je nešto gospodin Zoran Kravar saznao iz dvaju-triju telefonskih razgovora u vezi s tim (!). Unatoč brojnim svakidašnjim poslovima, gospodin Kravar kupio je »Vijenac« (upornost je vrlina telefonista!), pročitao recenziju i napisao tekst nad kojim vidam svoje rane jednim od sredstava koje mi on stavlja u grijeh. Ironijom, i to ne pokušajem, nego ovaj put svjesnom i namjernom. No gorka je ironija, a utjehe ni na vidiku.

Telefoniste molim da gospodina Kravara ovaj put izvijeste vjerodostojno. Ili je možda bolje da nastave svojim stilom? Naime, da je gospodin Kravar od suflerâ saznao da je recenzija knjizi bila prilično sklona, prilično je vjerojatno da bi jedan primjerak »Vijenca« ostao neprodan. A moja recenzija bez čitavih šest, sedam kartica komentara (utjeha, makar i tanka, ipak na vidiku?).

Strogo i neironično opominjući moju malenkost na brojne retoričke, semantičke i logičke nedosljednosti, gospodin Kravar tvrdi da ja u stavovima autora Protusvjetova tražim i nalazim nešto čega tamo nema. Prvo, nije jasno što je tu moment zloupotrebe — to što tražim ili to što nalazim? I kako to mogu naći nešto čega nema? Pak isto onda zloupotrijebiti? Ako je gospodin Kravar htio reći da haluciniram, zašto nije rekao upravo to? Ovako se pitam tko je tu potonuo u snovito halucinantno stanje (Kravar, Protusvjetovi, str. 92).

Gospodin Kravar misli i da sam ja metodološke aluzije autora smatrao nezakonitima. Kao i to da su se autori neistinito deklarirali. No, je li isto aludirati i deklarirati se? Ako sam rekao da je knjiga na nešto metodološki aludirala, u spomenutom prvom odlomku svoga prikaza nabrojio sam više razloga (ne samo onaj koji navodi gospodin Kravar!) koji su se meni neukom učinili — ne bez ugodna osjećaja nadmoći — simptomima te aluzije. Pritom, aluziju ne smatram juridički obvezujućim dokumentom. Ono što niti smatram niti govorim, a zbog čega mi Kravar — tvrdeći da zapažam neutemeljeno, potom to slabo formuliram — dijeli packe s neugodnim, valjda, osjećajem nadmoći, jest da bi poststrukturalizam imao monopol i na što. Kao što ne držim ni da su knjige nemonografskog sastava po svom sastavu automatski poststrukturalističke. A ponajmanje da se monografski uobličiti može isključivo knjiga. Loše, neobrazloženo i zluopotrebno ja, naime, mislim da se monografski uobličiti može i tekst dug dvije ili tri kartice! Pritom on nije nužno i monografija, jer pojmom monografski podrazumijevam pristup građi, a ne količinu ispisanih redaka.

Čemu, zapravo, toliko pjene oko nečijih zanemarivih izričaja i jesu li čitatelji omiljena lista toliko plitki da ih od mojih zloupotreba treba čuvati — očito superioran mojoj podlosti i čitateljskoj naivnosti, gospodin Kravar?

Što se knjiga na našem i drugim planetima tiče, nije mi jasno misli li gospodin profesor na općepoznate činjenice koje jedino meni nisu znane ili je čovjek na neki način zaista upoznat sa svim knjigama ovoga planeta. Ako je tako, onda ne čudi ni to da zna, valjda, ponešto i o knjigama s drugih planeta. One su, inače, dostupne samo vanzemaljcima. Meni, pozemaljcu, nije jasno ni kako to zbornik radova na koricama uredno ističe imena auktora. Ili su knjiga zborničkoga tipa, zbornik radova i djelo grupe autora nešto posve jednako.

Nadalje, kako to ja u jednom dobrovoljnu a uz to i praktičnu (!) izboru vidim prisilu? Najprije, u Kravarovu citatu nedostaju neke male riječi. Nije jednaka sintagma nije moguće jasno odrediti i nije moguće posve jasno odrediti jer se prva verzija (ne moja) zaista može shvatiti kao primisao o nečem prisilnome. No čak i da sam doslovno tako nespretno napisao, ne vidim gdje je tu nužno prisila. I gdje sam to rekao da su auktori nesposobni moderni pristupiti u optici tematskih, ne i stilskih odabira? Čitav citirani odlomak moga teksta zaista se može shvatiti ne kao misao o problematičnosti samoga predmeta o kome govore auktori, iz čega proizlaze sve moguće teškoće s kojima se ova knjiga neizbježno i pošteno nosi (kako sam ja htio reći — na stranu jesam li i uspio), nego kao podmetanje slamke spasa (u što se razrasla moja spasonosna mogućnost), ako se vidovnjački čita ono čega u tekstu nema. Ili ima, ali su razlike između napisanog i interpretiranog nebitne koliko je nebitan i sam auktor napisanog (tj. gosp. Pavešković). On je ionako neutemeljeni implikator. On tako traga za dubljim smislom tematološke opsjednutosti, mada mu, sve do Kritike kritike nije ni na kraj pameti bilo da bi netko od autora knjige bio bilo čime opsjednut. Sada odjednom ispada da je jedan od njih opsjednut mojim semantičkim i gramatičkim greškama te grijesima spram adekvacije i retorike. Upozoravajući me pritom retorički iznimno elegantno kako se jedna od mojih grešaka ogriješila — pardon, ovo je ipak paregmenon. Mea culpa!

Jedan grijeh priznajem. Tematski formalan predmet jest ognjištarski kroatiziran pojam iz starijih priručnika logike a zove se formalan objekt (nasuprot materijalnom). Dakle, umjesto spomenutog i spočitnutog mi termina, trebalo je — ispravljajući i gramatičku omašku, stajati tematski formalni objekt. Kao drugi grijeh spram semantike navodi Kravar prešutno govorenje. Dobar primjer prešutna govorenja je, primjerice, njegova tvrdnja da nitko razuman neće iščitati iz knjige ono što ja iščitavam. Prešutno — Pavešković je nerazuman!

Pritom nije fer što mi gospodin Kravar, neprekidno podmeće ostale auktore knjige, jer mu moram reći da sam, recimo, gotovo sve radove gospodina Žmegača ne samo pročitao, nego iz njih i učio, pa ako mi želi malkice povjerovati, i divio im se. I bio sasvim ognjištarski ponosan jer je hrvatski germanist uvršten u obvezatnu literaturu na germanističkim katedrama u Njemačkoj! Ma što bio! Još uvijek sam dirljivo, domoljubno, glasno i jasno na to ponosan!

Po Kravaru, ja sam taj koji lijepi domoljubive plakate. Kojem tipu plakata pripadaju njegove karakterizacije mojih argumenata kao hinjenih implikacija, što je, usput i sjajan semantički odabir, jednako kao i neistinite implikacije? Dakle, i jednu i drugu implikaciju upotrijebio sam, prema kritičaru kritike, kako bih krivo interpretirao njegov tekst o Matošu. Usput, u ovom je trenutku daleko konjunkturnije nazivati nekoga zabrinutim domoljubom, što je o meni otkrio gospodin Kravar, nego salonskim ljevičarom.

Kako god, međutim, okrenuli Kravarov tekst o Matošu, ne ćemo u njemu naći ništa više od prekapanja (njegov termin — posve opravdan za ono što radi!) po književnome djelu, suha i nezanimljiva. Što se glazbe sfera tiče, ni tu mu ne mogu konkurirati. Tako smo odmah na početku ogleda Suvremene teme i konzervativni nazori u lirici A. G. Matoša u prilici saznati da je u Matoševoj lirici moderni svijet prisutan Š...š kao tema i kao govor. Izvrstan primjer preciznog diskursa. Saznajemo i iznimno dragocjenu činjenicu da Matoševe pjesme nisu dokumentaristički tekstovi (!). Ali ni uz najbolju volju nismo u stanju saznati što, primjerice, znači racionalna posrednost — u kontekstu ili izvan konteksta analize. Rečenica: Matoševo rukovanje stihom djelomično je podređeno nastojanju da se tema pjesme uvede u odnose s književnom tradicijom — još je jedan sjajan primjer izričajne elegancije i jasnoće. Kao i konstatacija da Matoš pregrađuje klasični sonet. Među Kravarove pohvale Matošu ili barem stilski neobilježene iskaze spada i izjava da Matoš proizvodi nešto kao književnost »drugog stupnja«. Matoš je, dakle, autor nečega kao književnost. Sintagma pretovarenost izravnim oznakama neodoljivo me podsjeća na kontekst tovarnih oruđa i životinja, a i zadivljuje izričajnom ljepotom. Nadalje, susrećemo se i s medicinskim kontekstom, te imamo prilike naučiti da iskazi »Vaj ja sam mrtvac« i »Sahranišeme me živa« bilježe osjećaj tjelesne nepokretnosti svojstven spavaču obuzetu mórom, dok se metafora »Grlo mi grli krvav, rutav pauk« vjerojatno odnosi na popratne dišne smetnje Š...š Budući da je riječ o opisima móre u pučkoj medicini i usmenom folkloru, došli smo, eto, i do etnološkog konteksta. Dalje opisujući fenomen móre, Kravar nas obavještava da se ona stapa sa simbolima hrvatske nacionalne ugroženosti i ksenofobije. Za ovaj drugi termin zaboravio je da on ima tako negativan naboj, da ga je teško upotrijebiti bez rizika od karakteriziranja Matoša gotovo kao šovena. Nije Matoš ni tako loše prošao. Jer Kamov se, recimo, ističe sposobnošću izravna zahvata u društvene činjenice (str. 97). Kako? Kao dragi Bog ili kao revolucionar? Na Kamova je primijenjena i sjajna prozodijska karakterizacija beziznimno vezani stih (str. 98). A kao još jedan prilog jasnoći iskaza, saznajemo da je Kamov moderan više u izvanknjiževnom smislu, po crti necenzurirana pristupa temama koje je moderna civilizacija povlastila... O Nazoru smo, pak, spoznali da se rad pjesnikove mašte podređuje Š...š historiografskom načinu izlaganja. Ne uspijevamo spoznati što je to kolektivni supstrat modernih konzervativnih tendencija. Poentirano rečeno (Kravar, Protusvjetovi, str. 165) — Ubi ga jaka reč! (Dopušta li gospodin Kravar zabrinutom domoljubu parafrazirati velikoga Branka Miljkovića?)

Završimo, za razliku od prvoga mog teksta, nečim slađim. Nesporazumom. Kada govorim o Kravarovoj interpretaciji Krležine Salome, onda mi se interpretatorova strogost čini uslugom i Krleži i hrvatskoj književnosti. Umjesto da potkrjepljujem tvrdnju onim čim je ona potkrijepljena u mom prvom tekstu o Protusvjetovima, neka mi čitatelj dopusti nešto širu digresiju. Pripadam generaciji studenata jugoslavistike koji su izučavanje starije hrvatske književnosti počinjali famoznom Pantićevom konstatacijom da je ta književnost mrtva. Tada su i hrvatskim katedrama još vladali ljudi koji su se od Pantića razlikovali samo po uvjerenju da je to ipak hrvatska književnost. Mlađa generacija znanstvenika tek je stasala. Među njima bio je i Zoran Kravar čiji su tekstovi nama mladima tada bili pravo otkriće upravo zato jer su tu književnost tretirali bez ikakvih aksioloških opravdanja. Ona je bila dragocjeno naša upravo zato jer se tretirala istim mjerilima kao i svaka druga, kao svjetska književnost. Naše je tako od mrtvog postalo itekako živim, ravnopravnim i aktualnim. Uostalom, da su telefonisti bili pošteni, dojavili bi gospodinu Kravaru da sam upravo na ovaj način pisao o njegovim knjigama ili se, pišući o drugima, pozivao na njegov pristup. Dosta od te energije prepoznao sam u nastojanju sve trojice auktora ove knjige, a osobito u Kravarovu tekstu o Salomi. I kad bi sa svoje olimpske visine malo nagnuo glavu dolje, k zemlji, zamolio bih gospodina da pasus u mojoj recenziji na koji se poziva pročita još jednom, bez zloće.

No isplati li se govoriti bilo što onome tko si za pravo uzima ušutkavati bez pardona? Ili čovjeku kome je broj stranice u časopisu oznaka važnosti i časti? Očito ne, pa makar isti idući put osvanuo i na naslovnici.

Antun Pavešković