Pijani brod

Pijani brod

Kako se priča, gotovo svagdje su Konstancu toplo i vruće dočekivali, s bubnjevima, vatrometom, kazališnim predstavama, svagdje su organizirane predstave, književna čitanja, osim u Splitu, gdje brod nije smio ni pristati jer su ga dočekali ljudi u zelenim uniformama, pa detaljni carinski pregledi, što je karakteristično za našu sredinu, za njezinu otvorenost i gostoprimstvo

U Marseilleu je umro Artur Rimbaud, iskrvarila mu je noga, ubijen je kralj Aleksandar na glasovitoj Canebiere zajedno s francuskim ministrom Louisom Barthouom, a samoubojstvo je pokušao Jozef Konrad. Javio se s broda prijatelju i rekao: miriši mi cijeli dan na vosak i uže. Na ulicama grada, prolaznike nemaš što pitati jer ni za koga ne bi rekao da je iz Marseillea. Teže je ukoliko se izgubiš ili nešto određeno tražiš. Čak ni starac, naizgled starosjedilac, kojega sam upitao gdje se nalazi crkva Saint-Victora, zaštitnika grada, nije mi davao nikakve nade. Vjerojatno je zaboravio. To je kao da se u Zagrebu ne sjeti gdje je katedrala. Konobarica koja je stajala ispred svog lokala rekla mi je da malo pričekam jer da ide pitati gazdu. Gazda nije nikad čuo za sveca, i poručio je sa šanka da pričekam dok ne pita koga drugog. U njegovom lokalu svirao je valcer Na lijepom plavom Dunavu, verzija sintisajzer. Otišao sam dalje. Nisam imao sreće ni s ribičem za kojeg sam se u sebi kladio da je domaći čovjek jer peca ribu iz marseilleske luke, između dragocjenih jahti i lađa, a koji se ispričao da uopće ne zna francuski. »Izvinite...« pravdao se on, doista iskreno.

Psihijatar u civilu

Ne tvrdim da su svi stanovnici Marseillea baš stopostotni slijepci. Jacques Daviel je davne 1745. godine prvi put ovdje izveo na oku složenu operaciju katarakte, i to će netko zabilježiti kao otkriće. Problem je što u Marseilleu nema ljudi iz Marseillea. Ili ih možda i ima, ali su internirani (u novinama sam pročitao da se u odnosu na prošlu godinu bilježi porast od šezdeset posto nasilno odvedenih osoba u psihijatrijske ustanove, što je rekord u Europi), pa se naprosto takvim ne osjećaju: boje se reći to što znaju — dapače, smatraju svako pitanje provokacijom jer žive možda bez papira, carte de séjour, prijeti im izgon a ja sam za njih potencijalni policajac, u najbolju ruku psihijatar u civilu. Stanovništvo je toliko izmiješano da gradu nedostaje prepoznatljiv identitet ili mu je identitet baš ta izmiješanost Armenaca, Arapa iz Magreba, Korzikanaca, Španjolaca, Grka, Talijana, Turaka i nešto Francuza. Logično je da su u takvom gradu iščupali u punoj veličini jednu staru zgradu hotela de Cabre iz 1535. u čudnoj mješavini gotike i renesanse da bi je postavili u komadu na tračnice i zarotirali je za devedeset stupnjeva, ravnajući se prema novom uređenju ulice Grand’ rue, umjesto rue de la Bonneterie. To je ujedno i svima, ne samo arhitektima, urbanistima, odgovor na pitanje: tko veli da se zgrada ne može premjestiti? Jedino more, azurno more, pouzdana i srećom anti-identitetna prirodna pojava sa svojim crtama obzora koje se gube što im se više približavam nalazi se u drugom odnosu snaga. Nikome neće pasti na pamet doći u luku i pitati: »Gdje je, gdje si vidio, to more?« To se zna, pretpostavlja, podrazumijeva, i čovjek napokon prestaje biti izgubljen, s vidikom na jednu od najljepših luka Mediterana i zaštitničke tvrđave Fort Saint-Nicholas s topovima još uvijek okrenutim prema gradu. Možda jednom opet »prijateljski« zagruvaju, jer da podsjetim, grad je u prošlosti bio često pobunjen i ozbiljno krvario. Dalje nije potrebno objašnjavati. Nakon svega rečenog, nakon svih paradoksa ovdašnje egzistencije, vrijeme je upitati se zašto sam uopće bio u Marseilleu. Možda zbog jedne misli koje sam tražio u drugim gradovima, bez pomoći stanovnika, a ovdje sam je našao sasvim slučajno: »Ništa ne ostvarujemo sami. Život nas baca u zrak kao kamenje i mi govorimo odozgo: pogledajte kako se mičem«.

Osim kamena, miču se planine, topovska tanad, miču se cijeli brodovi. Richardu Martinu, prijatelju i nastavljaču francuskog pjesnika, anarhista i šansonijera Léa Ferréa, te osnivaču marseilleskog kazališta »Toursky« palo je napamet organizirati prvo literarno putovanje Odiseja 2001 koje će širiti ideje mira na palubi broda rumunjske ratne mornarice Konstanca i prevoziti pjesnike, glumce od jedne luke do druge. Pretpostavka je da će ti pisci u slobodno vrijeme uzeti pero i pisati, te da će na kraju izići knjiga koju valja jednom i predstaviti. Taj je čas kucnuo, a ujedno bio i službenim razlogom što sam se ovdje obreo i četiri puta čitao iz zbornika tekstova Un itinéraire littéraire en Mediterannée koju je priredio François-Xavier Renucci.

Na početku bijaše otok

Svatko iole pošten na kraju će se složiti da u početku bijaše otok. Osim Korzike i Sardinije, brod je stajao i u čvrstim lukama, poput Alžira, Valencije (tamo se pojavila crna junakinja Grka Zorbe i Ifigenije, Irena Papas) i još desetak drugih. Bilo je predviđeno i da na kosim stranicama broda budu ugrađena zrcala koja će reflektirati sve luke u koje se ulazi pramcem, ali se od toga odustalo iz praktičnih razloga. Projekt je uspio i otada nitko ne misli da su luđaci oni koji su ga zamislili. Kako se priča, gotovo svagdje su Konstancu toplo i vruće dočekivali, s bubnjevima, vatrometom, kazališnim predstavama, svagdje su organizirane predstave, književna čitanja, osim u Splitu, gdje brod nije smio ni pristati jer su ga dočekali ljudi u zelenim uniformama, pa detaljni carinski pregledi, što je karakteristično za našu sredinu, za njezinu otvorenost i gostoprimstvo. Splitsku luku nije ni primirisao, nego pokrajnu. Srećom, iskupljenje se dogodilo u Kotoru gdje je brod pristao noću, a stanovnici s upaljenim bakljama popeli se na fjordove i stvorili halucinantnu konfiguraciju vatre i sveopće iluminacije. Mediteran je, tako zasjavši, postao sudbina. Što je oduvijek i bio. Ako ne svjetlosti, onda bar sudbina masline na teritoriju svake zemlje, toliko različita od druge masline u susjednoj i daljoj, od masline na kojoj, sudeći po obliku, ima više stvari za vidjeti nego u svijetu. Tako se misija »pijanog broda« koji će literaturom i maslinovim grančicama povezivati mediteranske luke nastavlja i iduće godine, a za hrvatsku etapu izabran je Dubrovnik. Valjda ga u staroj luci neće opet dočekati carinici i farizeji.

Dražen Katunarić