Neptunova stada

Neptunova stada

Još jednom u korist štete i sve izvjesnije neizvjesnosti ili pitanje marikulture kao nekulture u moru nesreće

Tko se još radosno ne sjeća »viših interesa«? Poradi njih mogli ste ostati bez djedovine, zemlje, kuće, broda... Sjećate li se sjajnih ideja o nuklearnim elektranama na Jadranu (Vir, Hvar, Murter...)? Sjećate li se vizija koje su u vrlo kratku roku od Raja stvarale Pakao i u primjerice najpitomijim stranama stvorile (Kaštela, Bakar i dr.) polucije otpada, korozivne rane i, riječju — okoliš po mjeri kiborga i kratkovidnih vizionara koji su prekapali i po antičkim lokalitetima kao po pustopoljini.

Da je Mediteran unutrašnje more, znali su stari pisci još u vrijeme njegove ekološke nevinosti. Što je onda Jadran? Unutrašnjost unutrašnjosti. Što je jedna uvala otoka? Unutrašnja unutrašnjost unutrašnjosti. Duša toga svijeta. Raj koji se, kako se stvari razvijaju, lako može pretvoriti u Pakao. Ali prosuta iz božje milosti kao malo koja, ova zemlja davno se domogla sumnjivih tipova, svojih stečajnih upravitelja. Ona nema sreće sa svojim ljudima. Oni će bez po muke jesti glavnicu i u zemlji koja ne voli stjecati nego prodavati, prodavati maglu prosperiteta i mliječnu stazu napretka.

Ti baštinici, koji već troše budućnost naše djece, uvjeravaju nas na ovome mjestu da je pobunjena javnost u vezi s tzv. marikulturom (uzgojem atlantske tune) u službi pukih zanovijetanja ili hrvatskoga jala, te da su sva upozorenja o štetnosti uzgoja, devastacije i uništenja biostrukture puka nagađanja i tračevi ili tek novinska piskaranja u pozadini čega je hajka na marikulturu; od Iža do Brača. Sve mi se te misli opetovano javljaju dok brodom prolazim južnom stranom otoka Brača, koju su na svoj način okitili veliki stručnjaci marikulture, demagozi i vizionari. To što nema života u tim valama ne dovode u vezu sa svojim poslom. To što kočarice ne vraćaju natrag u more sitnu ribu, nego se uprežu potamaniti što više šanpjera, arbuna ili škampića u kolijevci i tu kašu istresti u kaveze, nije više nikakav problem.

Vijesti iz pličina

U svojemu urođenom naivizmu mogu i povjerovati da je sve to tako blaženo nevino. Ali onda lažu oni znanstvenici koji su utvrdili da u malim, litkim i zatvorenim valama ne penetrira svjetlo i da je mogućnost fotosinteze nikakva, da je tamo slaba prostrujnost, da je razvitak nametnika i invazija bakterija velika (tzv. trulež peraja), te da je kruti otpad koji se akumulira na morskom dnu izazvao promjene u strukturi životnih zajednica i fizikalno-kemijske promjene sedimenta. Lažu i oni koji su donijeli vijesti iz pličina (koje su zapravo trebale biti dubine) i koji su vidjeli krvava mora, taloge nepojedene hrane, brojne posljedice probavnih i fizioloških funkcija velike ribe na malom prostoru, bitumenizirana dna, pocrnjela žala i masne stijene. Lažu i kupači koji se iz mora vraćaju kao morske ptice u blizini Omišlja ili Kuvajta prije desetak godina. Lažu i nautičari koji se u nevoljama i za nevremena i pri slaboj vidljivosti sklanjaju u vale pa nalijeću na ograde, zapleću se u konope i o ružne riječi.

»Uvjeravali ste nas prije pet godina da je uzgajanje tuna vrlo čista tehnologija i da neće biti zagađenja, da ćete kaveze svake dvije godine premještati i da će biti posla i za Ižane. Umjesto toga, kaveza je sve više, dnevno od njih samo zbog hranjenja tuna dolazi po sedam brodova, po moru često pliva sloj masti, obala je onečišćena, nalazimo uginule galebove, stradaju maslinici. Iznutrice od klanja tuna bacaju se u more, na farmi nije zaposlen nitko s Iža, količinom kaveza i tuna u njima, te zapasanom površinom probijene su granice koncesije za koju sada tražite proširenje« (»Slobodna Dalmacija« od 14. siječnja 2002) dio je prigovora tvrtki Kali tuna na skupu građana u Velom Ižu.

Lažu dakle i oni.

Lažu dakle svi osim gospode koja sve to pripisuje ljudskoj zavisti, hrvatskom jalu, željno iščekujući demokratsku raspravu u koju se valjda uklapaju telefonska nazivanja do besvijesti i svi drugi marifetluci. Oni kroz zube cijede refren velika je lova u pitanju potvrđujući da se najveće prijetnje izgovaraju tiho, gotovo nečujno. I možeš biti tužen, proganjan, obasut prijetnjama u ovoj tranziciji svijesti u kojoj se osobna korist i uski interesi nameću kao slika općeg dobra, a vizionari obećavaju prosperitet i zapošljavanje ljudi, što je u siromašnoj i opljačkanoj zemlji lijepa i privlačna priča. A uza sve razloge i opravdanja marikulture sirovi se interesi valjaju lijepim plavim Jadranom i tobože priželjkuju rasprave i mišljenja premda im je narav i praksa posve drukčija...

Kavezi kao atrakcija

Smeta primjerice tim nježnim vizionarima i koncesionarima vika pojedinaca koji su glasniji od argumenata ili glasa zdravoga razuma. Ukazuje se na primjere Grčke, Turske, Bospora, Sicilije ili Provanse, zaboravljajući specifičnosti jednoga zatvorenoga mora u zatvorenome moru. Stoga se i može ostati živ nakon tvrdnje da kavezi mogu poput zoo vrtova postati prava atrakcija. Valjda je biti prisutan pri klanju i vađenju iznutrice davna i neostvarena želja svakog turista. Može mu se i dati udica i reći mu da je Hemingway! Ili da se zove Mate!

A što znači mišljenje stručnjaka da se te dvije grane (turizam i marikultura, op. p.) uopće ne sudaraju jer je interes i jednih i drugih čisti okoliš? Jer čisto more voli tuna, a voli je i turizam. Oni dakle mogu zajedno. To je već čvrsta sveza. Medvjed i čovjek vole mladu janjetinu, ali teško ih je zajedno zateći pri objedu. Onaj poslije nailazi na strvinu, a zakasni li malo više i na smrad lešine.

Dakako, čuju se i žalopojke da smo u toj grani prilično zaostali za ostalim svijetom (u čemu nismo?).

Odgovor bi mogao biti i ovakav. Ovoj zemlji ne trebaju oni koji kasne (pa i kada nadoknađuju), nego oni koji će stvoriti i gospodarski, turistički, kulturni i svekoliki identitet zemlje. Oni koji će promisliti neke nove početke i biti — s ovim naslijeđenim rajem — korak ispred svih. (Norvežani nisu zakasnili, pa eto širom svijeta ocrnjeni samotrovanjima lososa i velike toksičnosti sada su se razmiljeli po cijelom svijetu kunući se u novu tehnologiju.)

A mi i ne znamo o čemu se brine stručnjak kada izjavljuje Uzgajališta na otvorenome moru bila bi kao manji onečišćivač idealno rješnje ali su dosta skuplja uz izgradnju valobrana i servisiranje. Nije li dužnost znanstvenika da ocijeni opravdanost ili štetnost nekoga projekta, te da pod svoje stručne tvrdnje stane kao poslovični projektant ispod mosta, razbijajući tako sumnje u njegovu čvrstoću. Nije na stručnjaku da prede i razglaba o profitu kao slučajno intervjuirani prolaznik s mogućnosti uzmaka, nego o parametrima koja se tiču zdravlja ljudi, mora i života u njemu. Da provjeri promjene, pogodnosti, moguće anomalije nastale zbog disproporcije između dopuštenih koncesija i stvarnoga stanja. A reći da kavezi na otvorenom moru zahtijevaju veća ulaganja, ali da profit tada ne bi bio tako velik isto je kao da mrtvi-hladni kažete da ćete na tuđoj parceli ili na prizemnici susjeda nadograditi kat! Tu je već i građevinska, temelji, voda, struja... infrastruktura! Ta logika, uz časne iznimke (primjerice Kremik), odgovora znanoj praksi stvaranja i izgradnji marina kada se bez velikih ulaganja dovuklo pontone u postojeće porte i usput getoiziralo domaće ljude i njihove brodove. Ta se otimačina ozakoni i nazove vizijom i ulaganjem. Vodu imaš, struju imaš, pristupnu cestu već imaš...! Ništa zato što se u valama na pola metra dubine nije više vidjelo dno. Ujeo vuk magare! Prosperitet je zavladao.

Sve ide od glave

I hoćemo li mi danas-sutra zahvaljivati (tzv. JNA) onima koji su desetljećima bahato zaposjeli brojne uvale (primjerice s južne strane otoka Brača), onima koji su more zvali vodom i pitali za zdravlje štuka i šarana u njemu, glumeći velike vojne tajne? Tko ne pamti više interese u sukobu sa životom ribara? I sada ponovno na gotovs! u ime napretka?!!

Jer, što bi rekao svijet; sve ide od glave! U zemlji u kojoj nekoć njezin prvi predsjednik otkupljuje vilu tik pred zoru novih, njemu nesklonijih propisa, u zemlji u kojoj se dojučerašnjem gradonačelniku glavnoga grada istododbno uručuje i rješenje, o rušenju i građevinska dozvola (!?) ne treba očekivati bogznašto. Zemlja koja ne zna svoje prioritete, zakonodavno i pravno rastrojstvo, pravno nefunkcioniranje i neprocesuiranje, prijetnje nepotkupljivim ljudima i oko ovih pitanja. To je tranzicija svijesti u kojoj se prodaju primamljive priče o prosperitetu u zemlji u kojoj su koncesije svete krave jače od svega, pa i zdravlja ljudi i prirode.

Na brojnim je primjerima ovdje po mnogim znacima sjahao Kurta, a uzjahao Murta. Recimo da se Kurta nakupovao zemlje i smislio nešto s tim uvalama ispod, a Murta je brže-bolje dovezao kaveze, u te iste uvale. Vizije koje proviruju iz džepa i jednih i drugih nisu se mogle sresti (premda se još mogu dogovoriti — a to je tek opasno!). Shvaćajući Hrvatsku svojim većim ili manjim pašalukom, Kurta i Murta su na krilima njima — tada ili sada — sklonih političkih i vladajućih konstelacija za bagatelu pokupovali su na desetine i stotine hektara zemlje polako vršeći pritisak da poljoprivredno zemljište postane komercijalno, a marikulturno orijentirani njušeći veliki profit ostvaruju svoje zamisli (jer običaj je u Hrvatskoj obogatiti se preko noći). To je zatvoreni krug nesreće ljudi koji se umišljaju drukčijima, a zapravo ljuti boj među sličnima kojima se interesi prepleću potpomognuti od starih-novih sveza i svezica od kojih pošteni svijet zazire. Za čovjeka koji živi od svojih ruku to su dva lica istoga zla.

Ali trebalo je, dakle, doći do svojevrsne ribarske i seljačke bune da se uvidi kako je »pučinski uzgoj primjereniji«. U relativno malom i zatvorenom moru u kojemu su uvale i uvalice u malo većem mjerilu posve nevidljiva njedra nije primjereno uvoditi globalna mjerila i svjetska iskustva. Uostalom, ta tzv. blue-fin tuna nestati će iz Mediterana, kako predviđa Paolo Guglielmi voditelj mediteranskoga ureda

Svjetske zaklade za prirodu (WWF). Nije nas pritom briga što će Japanci ostati bez sushija — toga »planetarno traženog jela«. Brojne vrste životinjskoga i biljnoga svijeta u moru i na kopnu na rubu su opstanka, promjene klime i okoliša... procesi su u kojima jedna gospodarski siromašna, ali rajska zemlja ne treba sudjelovati. Ona mora shvatiti vrijednosti i prednosti svoje — barem kada je o moru riječ — tehnološke zaostalosti.

A poslovi stoljeća i svakovrsne šanse redovito nisu u ovoj jadnoj zemlji imale mnogobrojne korisnike niti su dugoročno i daleko vidjele. Mnoge korisnike dobra imaju uljuđene zemlje koje su na duge staze promišljeno razmišljale o svojim potezima. Opća korist polagani je proces. Ona je i kultura i strpljivost i dalekovidnost. Nadasve obzir prema okolišu, obzir spram drugih i interesa drugih.

Preživjet će ova zemlja i ove apetite i silovite vizije u želji da jednom bude uljuđena zemlja s uljuđenim ljudima u kojoj će kultura (marikultura) biti sastavnica života, a ne dekorativna poštapalica. Priznajem da sam se takvoj zemlji ponadao prije desetak godina, ali vidim da su mentalni sklopovi od solidna materijala i da su srodne građe. Žalili smo se da gostu ne pružamo ništa osim prirode. To će u budućnosti i ovdje biti najdragocjenije. A u zemlji gdje su vukovi siti, ali ovce nisu na broju, gdje se tovi proračun na račun budućnosti vlastite djece, marikultura je kao i kultura rekla laku noć!

Ive Šimat Banov