Vijenac 226

Kazalište

KAZALIŠNI GLOBUS

Neodoljiva Glenn Close

KAZALIŠNI GLOBUS

Neodoljiva Glenn Close

slikaLondon Panegirike koji prate nastup Glenn Close na londonskoj sceni i jednu od posljednjih režija ravnatelja (na isteku mandata) National Theatrea Trevora Nunna mediji na Otoku nisu odavno ispisali. Nunnova produkcija Tramvaja zvanog čežnja nazvana je najgenijalnijim ostvarenjem na sceni nacionalne kuće, koje potvrđuje status Tennesseeja Williamsa kao najvećeg tragičara 20. stoljeća. Ali ono pred čim je kritika gotovo unisono kleknula uloga je Blanche DuBois koju je ostvarila Glenn Close. »Vrijeme je superlativa«, započeo je svoju kritiku često oštri John Peter iz »Sunday Timesa« — isti onaj koji je, između ostalih, svojevremeno pokopao režiju Lenke Udovički Shakespeareove Oluje u Globeu i zajedno s njom Vanessu Redgrave u ulozi Prospera — koji se ne može nadiviti izvrsnoj gošći iz Amerike. Cijela glumačka podjela pobrala je ovacije i opće oduševljenje publike i kritike, Closeova samo predvodi izabranu glumačku ekipu u kojoj su još Iain Glen (Stanley Kowalski), Essie Davis (Stela) i Robert Pastorelli (Mitch). »Neodoljivo«, zaključili su panegirike kritičari.

Iz kamenoloma na scenu

slikaLille U šarenu i bogatu francuskom scenskom životu dobro kazalište ne stanuje samo u metropoli, a brojna kazališta po provinciji svakodnevno dokazuju da se imaju čime nositi s pariškim kazalištima. Theatre du Nord u Lilleu na sjeveru zemlje pod ravnanjem redatelja Stuarta Seidea jedno je od kazališta koje je sastavilo iznimno bogatu dramsku sezonu, koncipiranu na čak jedanaest koprodukcija i gostovanja poznatih grupa i kazališta. Tako publika u Lilleu ovih dana gleda Fomenkov Rat i mir ( po Tolstoju), koji je prije tri tjedna otvorio pariški Jesenji festival, odmah za njim dolaze dvije vrlo kvalitetne produkcije s avinjonskog festivala francuske redateljice Claire Lasne, Čehovljev Šumski demon i Moliereov Don Juan, a do kraja godine publika u Lilleu imat će prigodu vidjeti i produkciju ravnatelja svog kazališta Stuarta Seidea, adaptaciju poznatog Durrellova Aleksandrijskog kvarteta, koju je kritika na festivalu u Avignonu ocijenila — promašajem. Možda se s tim sudom neće složiti lokalna publika, koja će predstavu umjesto u provansalskom kamenolomu gledati na velikoj sceni svog kazališta.

Faust kao Paško Patak

slikaParma Drugi dio Goetheova Fausta u produkciji kazališta Lenz iz Parme u režiji Marije Federike Maestri i Francesca Pitittoa nije naišao na oduševljenje talijanske kritike, a čini se ni publike. Predstava je zbunila sve, njezin koncept i izvedba bili su nejasni i zbrčkani, a pogotovo je na nerazumijevanje naišla činjenica da mladoga Fausta i Mefista igraju žene. »Zbrkana predstava više sliči na Pašku Patku nego Faustu i iznimno je bogata promašenim ambicijama«, rekli su razočarani kritičari, našavši čak poveznicu s postaposlinijskom retorikom, koju inače promovira Pipo Delbonno.

Rajčica kao Macbeth

slikaIma li uopće mjesta za još jednu knjigu o Shakespearu? Ima, ako ju je napisao Stanley Wells, jedan od najkompletnijih šekspirologa današnjice, čovjek s brojnim funkcijama i titulama koji je cio život posvetio bavljenju Shakespeareom i sad ga sažeo u knjigu Shakespeare for All Time (Shakespeare za sva vremena). Knjiga koju je objavio nakladnik Macmillan, a košta trideset funti, započinje sažetkom Bardova života prožetim najnovijim istraživanjima pa tvrdi kako je Shakespeare mnogo bolje poznavao latinski i grčki nego što se dosad mislilo, a najveći dio soneta koji govore o seksualnom zanosu izrazito su ispovjedne i autobiografske prirode. Soneti potvrđuju i kako je riječ o čovjeku koji je spavao vrlo malo spajajući noć i dan u ostrašćeni san, tvrdi Wells. Samo srce knjige čine analize Shakespeareova djela, da bi se u završnom djelu engleski šekspirolog bavio interpretacijama njegova djela tijekom povijesti na sceni, televiziji, filmu, glazbi, književnosti i slikarstvu. Inače vrlo stručna knjiga obiluje i neobičnim detaljima, nevažnima za interpretaciju djela, ali zanimljivim čitateljstvu, poput one da je poljski pijanist Andrej Čajkovski 1982. svoju lubanju (nakon smrti, dakako) darovao Royal Shakespeare Company kako bi (lubanja) nastupila u poznatoj grobarskoj sceni u Hamletu, ili one da je Macbetha u jednoj prošlogodišnjoj norveškoj produkciji igrala — rajčica.

Jasen Boko

Vijenac 226

226 - 31. listopada 2002. | Arhiva

Klikni za povratak