Na rubu transa

Na rubu transa

Claudio Di Muzio, Bruno Duranti, Italija / Troissoeur, Belgija — Vidra, Zagreb, 16. listopada 2002.

Treći i pretposljednji dan festivala Nebo donio je, prema ocjenama mnogih, vrhunac programa. Ovaj koncert, kako su ga organizatori nazvali, »novog zagrebačkog festivala tradicijske, etno, folk, lokalne, odnosno glazbe svijeta«, bio je najraznovrsniji i, domaćoj publici, glazbeno najbliskiji.

Uvod u dva gostujuća nastupa, nenajavljeno, izveo je domaći Duet ljeričara, ovdje proširen i trećom lijericom, zapostavljenim južnodalmatinskim instrumentom te gajdašima i ženskim zborom. Ta neobična glazba, tradicionalno predviđena kao plesna pratnja, efektnošću je iznenadila posjetitelje.

Hvale vrijedno, održavanje domaće glazbene tradicije bilo je, veselim ugođajem, pravi uvod u nastup službenih svjetskih prvaka na malim dijatonskim harmonikama — Talijana Claudija Di Muzija i Bruna Durantija. Tim majstorima toga glazbala, u nas u Istri poznata kao trieština, nije trebalo mnogo da potpuno osvoje publiku. Polke, valceri i mazurke koje su se smjenjivale tijekom njihova nastupa obilovale su melodijama, ritmom i, nadasve, virtuoznom svirkom na tim iznimno malim, ali zahtjevnim glazbalima. Poigravanje mogućnostima dijatonske harmonike, izmjenama ritma i glasnoće sviranja te velika uigranost i dueli izvođača stalno su podizali temperaturu. Publika, koja je često pljeskom pratila ritam, a ovacijama brze solaže, savršeno se uklopila u, očito, dobro prokušan i duhovit šoumenski nastup talijanskoga dvojca. Sklop tradicionalnih glazbala i ritmova s mladenačkom energijom i poletnošću, rezultirao je vrlo zabavnim nastupom.

Kratka stanka prethodila je začudno lijepu nastupu jedne od trenutno najpopularnijih belgijskih skupina, Troissoeur (u prijevodu — Tri sestre). Sastav koji su prije osam godina osnovala tri brata Vanvinckenroye, a dobio je naziv prema njihovoj dugoj kosi, proširen je ubrzo i na četvrtoga člana — Pietera Tysa. Međuigra njihovih glazbala — gitare, violine, kontrabasa i harmonike, od sama početka, zainteresirala je publiku neobičnim zvukom. Fascinantna, ali ne i doslovna, mješavina irske, francuske, flamanske i orijentalne glazbe, očarala je izrazitom skupnošću muziciranje, bez isticanja pojedinih instrumenata. Uzmemo li u obzir da je riječ o vrlo školovanim, vještim i uigranim glazbenicima, nije čudilo da smo, na trenutke, prepoznavali i elemente ozbiljne, odnosno jazz-glazbe.

Sastav glazbu stvara na potpuno originalan način. Ono što smo čuli neobičan je spoj izmišljena jezika i neobična zvuka, glazba koja često graniči s magijom. Česte improvizacije i velika energija kojom ta intenzivna glazba zrači mjestimično je na rubu transa i mahnitosti. Prema ovacijama na kraju čini se da je publika, koja je tijekom njihova nastupa popunila dvoranu, prepoznala emocije, toplinu, maštu i začudnost te izvedbe.

Velimir Cindrić