Majstorstvo interpretacije

Milenković je pokazao da je sadašnja kvaliteta njegove svirke konstanta organski vezana s njegovom umjetničkom osobnošću, u kojoj nema ništa krivotvoreno niti upućeno na blijesak površinskog efekta

U drugoj polovici rujna zagrebačka je koncertna sezona bila u znaku gostovanja. Neka od njih, poput nastupa Bergenske filharmonije pod ravnanjem Rafaela Frühbecka de Burgosa, značila su pravo obogaćenje standardne koncertne ponude. Druga pak, poput solističkog koncerta nekada slavnog Andreja Gavrilova, bila su čisto razočaranje. Da i najizvrsnija umjetnička biografija ne mora značiti nikakvo samstvo, na gotovo tragičan način posvjedočio je spomenuti Gavrilovljev solistički koncert u Lisinskom 19. listopada. Andrej Gavrilov ranih je sedamdesetih uživao slavu čuda sovjetskog pijanizma, što je 1974. potvrdila i njegova pobjeda na čuvenom natjecanju Čajkovski. Velika karijera, a možda i neke druge okolnosti, nisu povoljno utjecale na njegov umjetnički razvoj, pa je on danas, iz razloga koji su vjerojatno samo njemu poznati, tek sjena vlastitoga talenta. Gavrilov se u Zagrebu predstavio najprije baladama u F-duru i f-molu Frédérica Chopina, potom Četvrtom Skrjabinovom sonatom u Fis-duru, i stavcima Ondine i Scarbo iz ciklusa Gaspard de la nuit Mauricea Ravela, da bi za drugi dio koncerta ostavio opsežnu sonatu op. 84 Sergeja Prokofjeva. Gavrilovljev teatralni izlazak na scenu i nepotrebno gestikuliranje za vrijeme izvođenja, koji su, valjda, trebali privući pozornost publike, pratila je nažalost potpuno odsutnost bilo kakvog razumijevanja izvođene glazbe. Ispod teatralnosti Gavrilovljeva nastupa nije bilo ničega do praznine, a što je još gore, ta je njegova unutarnja praznina bila spojena s posvemašnjom pijanističkom nemoći. Gavrilovu tehnički ništa nije polazilo za rukom. Nečista artikulacija, memorijske nesigurnosti (Skrjabin), neizrađeni, prosti i agresivni ton (Chopin), koji se u piano-dinamici pretvarao u šuplji, bezizražajni zvuk — sve je to djelovalo apsolutno iritantno, pa je dobar dio glazbenih profesionalaca (uključujući i moju malenkost), nakon pauze otišao kući, bez želje za dodatnim maltretiranjem, koje se, s obzirom na demonstraciju Gavrilovljeva pijanizma u prvom dijelu, moglo očekivati i u nastavku koncerta.

Čar svježe izvedbe

Nepotrebno gostovanje Andreja Gavrilova palo je srećom brzo u zaborav, zahvaljujući nastupu Bergenske filharmonije četiri dana poslije. Taj sjajni simfonijski orkestar, koji se može pohvaliti tradicijom dugom gotovo 250 godina, već je otprije poznat zagrebačkoj publici, posebice s gostovanja iz 1996, kada je nastupio pod ravnanjem jednog od svojih velikih dirigenata, Dmitrija Kitaenka. Ovaj put gosti iz Norveške došli su s Rafaelom Frühbeckom de Burgosom, umjetnikom međunarodne glasovitosti, koji je također već gostovao u Zagrebu. De Burgos se ponovno potvrdio kao dirigent velika formata, a orkestar je pod njegovim ravnanjem s lakoćom dao najboje od sebe, demonstrirajući plemenitu zvučnost i prirodnu lakoću glazbenoga protoka već od uvodne skladbe, znalački napisanih Fanfara i korala suvremenog norveškog skladatelja Egila Hovlanda. U Koncertu za glasovir i orkestar u a-molu Edvarda Griega nastupio je kao solist Havard Gimse, nedvojbeno darovit, odlično školovan norveški pijanist. Njegova suverenost u izvođenju nimalo lake solo dionice Griegova koncerta (posebice u oštru tempu finalnoga stavka Allegro moderato), ponajviše je bila zamjetna u tehnički apsolutnoj besprijekornosti njegova muziciranja. No istina je da je u savršenoj svirci Havarda Gimsea bilo previše želje za isticanjem vlastite koncepcije, a premalo osluškivanja Griegove glazbe. Rafael Frühbeck de Burgos slijedio je Gimsea u njegovim nastojanjima, svjesno ostavši u drugom planu, nametnuvši orkestru kao jedinu obvezu da bude solistu sigurnom potporom. No u drugom dijelu, u izvođenju više nego popularne devete simfonije Iz Novoga svijeta Antonina Dvoűáka, de Burgos je čudesno muzikalno i potpunom jednostavnošću, koja je pokazala njegovo duboko razumijevanje Dvoűákove partiture (a samim tim svaku primjedbu na njegovo viđenje učinila suvišnom!), ostvario posve uvjerljivu interpretaciju. S orkestrom kvalitete Bergenske filharmonije, koja se odlikuje homogenim zvukom podjednake punine i transparentnosti, to se i nije činilo osobito teško! No de Burgosova je velika zasluga što je energijom i dirigentskom snagom Dvoűákovom popularnom simnfonijskom ostvarenju osigurao čar svježe i uzbudljive izvedbe.

Guslač dugog daha

Dva dana nakon gostovanja Bergenske filharmonije u Dvorani Lisinski nastupila je Zagrebačka filharmonija, pod ravnanjem Vjekoslava Šuteja i sa solistom, violinistom Stefanom Milenkovićem. Nekadašnje čudo od djeteta za posljednjih se godina preobrazilo u velikog majstora svog instrumenta. Ovoga ljeta Milenković je nastupio na ljubljanskom festivalu uz Beogradsku filharmoniju po ravnanjem Uroša Lajovica. Ljepota i plemenitost njegova muziciranja u violinskom koncertu Čajkovskog ostavila je najdublji dojam na sve prisutne. Prošloga tjedna, uz Zagrebačku filharmoniju, Milenković je pokazao da je sadašnja kvaliteta njegove svirke konstanta organski vezana s njegovom umjetničkom osobnošću, u kojoj nema ništa krivotvoreno niti upućeno na blijesak površinskog efekta. Ovoga puta on je demonstrirao svoje veliko guslačko majstorstvo na violinskom koncertu Jeana Sibeliusa, skladbi bramsovski snažna, lagano zasjenjena emocionalnog naboja. Milenković se pokazao kao guslač duga daha, reklo bi se upravo idealna za glazbu kasnoromantičarske ekspresivnosti. No, istovremeno, i kao guslač iznimno usredotočen na ljepotu tona svoga glazbala. Svaki ton svake fraze u Milenkovića je ispjevan do kraja i on u njemu uživa, bez ikakve žurbe ili znaka nemira, koji bi mogli poremetiti njegov uspostavljeni predani odnos s izvođenom glazbom. U Milenkovićevoj izvedbi Sibeliusova koncerta nije bilo slabe točke. Sve je zvučalo snažno, sadržajno i dorečeno. U takvoj viziji specifična je ljepota Sibeliusova glazbenog izričaja ostala netaknutom. Da je Milenkoviću više do glazbe same nego do demonstracije izvođačke bravure (a on je virtuoz visoke tehničke izbrušenosti i mogao bi u tom pogledu podilaziti publici), pokazao je i na ovom koncertu, birajući, kao i u Ljubljani, za dodatak Sarabandu iz Partite za violinu solo u d-molu, J. S. Bacha.

Zagrebačka filharmonija tek je djelomično odigrala svoju ulogu u cjelini simfonizirana tkiva te skladbe. Vjekoslav Šutej, kojem se ne mogu zanijekati spretnost i muzikalnost, ponovno je međutim pokazao da robuje shemama usvojenima u praćenju vokalnih solista. Naglašeno stišavanje orkestra pri svakom nastupu violine nije moglo osigurati realnu zvučnu sliku Sibeliusove partiture, koja nije zamišljena kao spoj solističke dionice i orkestralne pratnje, nego ima značajke simfoniziranoga koncertantnog sloga kasnog romantizma, prispodobiva, primjerice, Brahmsovu tretiranju odnosa između solista i orkestra.

U izvedbi pak simfonijske pjesme Život junaka Richarda Straussa u drugom dijelu programa Šutej je tek djelomice uspio disciplinirati Zagrebačku filharmoniju (za ovu izvedbu osigurani su i dodatni pokusi), no Filharmoničari, nedvojbeno orkestar s potencijalom, nemaju nažalost još prave uvjete da se normaliziraju u disciplinirano izvođačko tijelo, koje radi u opuštenoj atmosferi i s potpunim povjerenjem u svoje umjetničko vodstvo (kojeg i dalje nema!). U takvim okolnostima tvrdi dril za pojedini koncert može tek minimalno podići kvalitetu muziciranja, ali se vrlo jasno i dalje čuje što je isforsirano, a što čini razinu usvojena standarda! Tako je Straussov Život junaka bio izveden na granici trenutno isforsiranih mogućnosti orkestra, pri čemu Šutej nije odmogao, ali se vidjelo i čulo da ne može mnogo ni pomoći. On naprosto nije simfonijski dirigent! U rezultatu došlo se do nedovoljno izrađena, pomalo rascjepkana, ne uvijek precizna i zvukovno mjestimice preforsirana Straussa, u kojem vrijedi istaknuti tek lijepo odsviranu dionicu solo violine u izvedbi koncertnoga majstora Filharmoničara, Oresta Shourgota.