Ljepota svakodnevice

Ljepota svakodnevice

Šime Radovčić veliko je ime hrvatskog novinarstva i istaknuti naš fotoreporter. Rođen je godine 1924. na otoku Kaprije u šibenskom arhipelagu. Od godine 1945. živi u Zagrebu, gdje se i školuje. Godine 1950. već je zaposlenik u zagrebačkom poduzeću Foto na mjestu fotografskog radnika te u pogonu Slavija istog poduzeća kao fotoreporter, snimatelj, laborant i retušer. Sve će mu to dobro doći u pravom novinarskom i fotoreporterskom zvanju, kada novinarski put započine u uredništvu zagrebačke »Borbe«. Poslije prelazi u »Vjesnik«, sve do 1960. Poslije je djelatnik »Zagrebačke panorame« a nakon toga »Revije Zagreb«. Nestankom tih glasila vraća se ponovno kao fotoreporter u »Vjesnik«, gdje ostaje do umirovljenja 1987. Posljednjih godina u »Vjesniku« urednik je fotografije. No osim u navedenim glasilima on je aktivni suradnik u nizu naših glasila poput »Globusa«, »Večernjeg lista«, »Studija«, »Arene«, »Oka«, »Vikenda«, »Starta«.

Godine 1962. Šime Radovčić primljen je u članstvo Društva novinara Hrvatske, što mu otvara nove mogućnosti u profesionalnom radu.

Suradnik je i u fotomonografijama Slobodni Zagreb, Tisućljetni Zagreb, Hrvatska danas kao i u popularnoj obiteljskoj knjizi I vaše dijete je ličnost.

Šime Radovčić sudjeluje na brojnim izložbama fotografije u zemlji i inozemstvu, a posebice novinarske fotografije, gdje je dobio niz nagrada i priznanja.

Imao je i mnoge samostalne izložbe, od kojih ističemo Izložbu novinarske fotografije u Zagrebu, YU PRESS u Beogradu, World Press u Nizozemskoj, Čovjek i čelik u Sisku i Čovjek i more u Zadru.

Dobitnik je godišnje nagrade za godinu 1973. Zlatno pero Društva novinara Hrvatske za svoju reportažu Kamera gleda za vas, koja je objavljivana u »Vjesniku« tijekom 1972. godine.

Veliku zbirku negativa i fotografija kao i klišeja godine 1994. daruje Muzeju grada Zagreba.

Umro je 2000. u Zagrebu.

Vladko Lozić

Ako fotoreportažu opišemo kao novinsko izvješće, onda dugim riječima govorimo o vizualnoj notici, određenom zahvatu iz života i zbivanja, o realnom, uvjerljivom dokumentu sačuvanu u slici koja nam zamjenjuje riječi. Moderna je historiografija, a posebice muzeografija, uzdigla na zasluženi tron dokumentiranje svakodnevice, koja postaje jednakovrijedan dokument, ravnopravan povijesno važan, te je tim putem (posebice objavom tih dokumenata u javnim glasilima) fotografija postala svjetonazor i tvorac povijesti. Sve te elemente Šime Radovčić sažeo je u svom radu tijekom više od četiri desetljeća.

Glavna je uloga fotoreportera donijeti sliku trenutačnih aktualnih događaja iz svih područja ljudskih zanimanja, ali uvijek samo ono što je tipično i karakteristično, ponajprije zanimljivo, zatim slikovno vjerno, potpuno i razumljivo. Snimka će, ako je dobro obrađena, preživjeti svoju aktualnost i dobiti posve drugu vrijednost — vrijednost povijesnoga dokumenta. Možda je u tome sadržana najvažnija uloga reporterske fotografije.

Ukratko; samo fotografije dobra fotoreportera preživljavaju jednokratnu uporabu, a tvorcu omogućuju neprolaznost u umjetnosti. Rijetki su oni kojima je to uspjelo, a među njima posebno mjesto zauzima Šime Radovčić, fotoreporter i novinar, čije je veliko djelo u mnogim našim novinama nedavno u cijelosti predano Muzeju grada Zagreba. Zašto? Zato jer je Šime Radovčić cijeli život i djelatnost posvetio Zagrebu, njegovu životu i njegovim žiteljima. Ljubeći svoj grad i svoje sugrađane, svojim ih je odlaskom nesebično darivao cjelokupnim svojim fotoreporterskim radom.

Svojim je fotoaparatom postao svjedokom mnogih malih i velikih događaja, čovjeka s ulice, kao i mnogih događaja iz života istaknutih ličnosti, a njihovim portretima učinio da ne ostanu zapamćeni samo po svome djelu. Pratio je političare na njihovim putovanjima, uglavnom u dva smjera — u vječnost ili zaborav. Sve je to dio velikog opusa koji nam je ostavio, sažeta slika sredine prošlog stoljeća u Zagrebu. Konačno, te fotografije nisu nikakav prilog razmišljanju o prošlom, ne tako davnom vremenu, niti su samo sredstvo informiranja, nego ih treba shvatiti kao samostalna ostvarenja, kao estetska očitovanja epohe u kojoj je duh vremena bio drukčiji od današnjeg.

Zdenko Kuzmić