Lisinski i pokajanje

Lisinski i pokajanje

Mlađi će čitatelj teško razumjeti zašto je Lisinski i u najkonvencionalnijem razgovoru bio ne toliko zabranjena koliko nepristojna tema. Svi smo znali za taj film, ali se o njemu nije ni u prisnim društvima govorilo, nije naprosto imalo smisla ni sugovornike, a kamoli autore, uvlačiti u nešto nelagodno, možda opasno, valjda zaboravljeno...

I ja osobno dokazom sam da je film u nas (a i ne samo u nas) ipak i još mlada djelatnost. Nadam se da nije riječ o samozavaravanju: još sam u snazi i ne držim se nekakvim ishlapljelim starčićem, a poznavao sam — zamislite! —gotovo sve najvažnije tvorce prvoga hrvatskog cjelovečernjeg zvučnog igranog filma, filma Lisinski iz 1944. godine. Tek djelomice tome je razlog visoka životna dob koju dočekaše neki sudionici ove priče: dobro sam poznavao i Oktavijana Miletića, režisera i snimatelja filma, i Branka Marjanovića, montažera. Upamtio sam, međutim, i Milana Katića, scenarista koji je zajedno s Marjanovićem obnašao još neke dužnosti u filmu. Sjećam se vrlo dobro i Branka Špoljara, nositelja naslovne uloge filma, bio sam pače asistent režije u nekim filmovima u kojima je Špoljar igrao epizode.

Malo više poštovanja

Bio sam i nijemim svjedokom jednoga Špoljarova razgovora (pregovora) o honoraru. Pregovarač s druge, producentove strane bio je ne baš odveć pristojan ni uviđavan direktor filma. Ni danas ne znam je li zaključna Špoljarova rečenica bila komentar direktorove bahatosti ili je pak bila namijenjena asistentu-anonimcu, koji se slučajno tu zatekao, to jest meni. Glasila je: »Ne bi bilo naodmet malo više poštovanja prema onima koji su nekad u ovom poslu značili nešto«.

Nekakva tuga, ili se barem meni tako činilo, pratila je kao sjena sve koje sam poznavao iz filma Lisinski. Možda je još najviše izbijala, što je i normalno, iz glumčeva ponašanja. Premda je poslije igrao i kod Belana i kod Bauera, kod Mimice, Papića... patetični i naivni Lisinski obilježio je Špoljarevu karijeru, i vjerojatno mu je teško padala šutnja o tom filmu.

A o tom se filmu zaista šutjelo. Mlađi će čitatelj teško razumjeti zašto je Lisinski i u najkonvencionalnijem razgovoru bio ne toliko zabranjena koliko nepristojna tema. Svi smo znali za taj film, ali se o njemu nije ni u prisnim društvima govorilo, nije naprosto imalo smisla ni sugovornike, a kamoli autore, uvlačiti u nešto nelagodno, možda opasno, valjda zaboravljeno... Grijesi mladosti, što li...

Kao kršćani znamo da grijehe treba okajati, treba i pokoru izmoliti... Pa se nešto pitam projiciram li to ja pokoru u poratne karijere trojice mušketira Lisinskoga: Katića, Marjanovića i Miletića? Je li doista pokora Miletićevo odricanje od režije, Katićev pak pristanak da (izvrsno) režira dokumentarce socrelističke poetike, pa nešto kasnije i Marjanovićevo odustajanje od igranoga filma i posvećivanje znanstveno popularnim filmovima o prirodi? Miletić je kao direktor fotografije ostvario antologijske kamere u filmovima svojih kolega, Katić je nedvojbeni prvak naše neposredno poratne dokumentaristike, a Marjanovićeva, primjerice, Mala čuda velike prirode — u najmanju ruku — nimalo ne zaostaju za istovrsnim filmovima Disneyjeve produkcije.

Tuga i tajanstvenost

Svejedno, usprkos tome, usprkos svijesti o tome i sumnji u vlastito osjećanje, ja u sudbinama Katića, Miletića i Marjanovića nalazim i tugu. I uvijek kada se sjetim nekoga od njih trojice, obuzme me nekakvo, istina toplo, no sjetno i tužno osjećanje i raspoloženje. Marjanović je bio zatvoren čovjek, i u najkonvencionalnijem razgovoru trebalo je iz njega cijediti riječi, uvijek je vagao riječi, branio se njima — imali ste dojam — od nekakvih neizrečenih optužbi. Možda je upravo ta tajanstvenost, povezana još sa superiornom pozorno izmjerenom gospodskom distanciranošću, sugerirala postojanje tuge o kojoj pričam. Ne znam, možda.

Oktavijan pl. Miletić bio je vedar i veseo čovjek. I on je, kao i Marjanović, zračio nekom gospodskom odmjerenošću, zacijelo je tu obiteljski pedigre i kod jednog i kod drugog odigrao nemalu ulogu. Ali Miletić se nije doimao osamljenim vukom. Njegovu gospodstvu nimalo nije smetala u kontaktu s drugima i povremena zaigranost, gotovo infantilnost. Iza svega toga ipak se krila i tuga. Znam to, zalazio sam mu i u kuću kad smo pripremali moj prvi filmski promucaj Hitch... Hitch... Hitchcock! Ne bih o tome je li u suradnji s Miletićem bilo i svjesne kalkulacije s moje strane, skrivene namjere koju, srećom, još nitko nije zapazio: budućem prvaku prvi film treba snimati pionir i priznati prvak hrvatskoga filma. Vjerojatno je tu bilo nešto... No bilo kako bilo, u Miletićevu oduševljenju radom i druženjem, u često samoironičnim prisjećanjima koje sam ja poticao, odčitavao sam i žal za nekim davnim vremenima...

Tajno snimanje

U to doba, jasno, u kući Miletićevih upoznao sam i gospođu Miletić. Mnogo godina poslije, Okti je već bio umro, snimao sam s Nenadom Patom kulturtregersku TV-seriju o zagrebačkoj školi crtanog filma. Govoreći o korijenima, htjeli smo snimiti i grobove pionira. Bio je tu i Miletićev grob, jer animirane špice Oktavijan filma s kraja dvadesetih i u tridesetim godinama pripadaju u početke hrvatske animacije. Da biste snimili nečiji grob, međutim, potrebna je suglasnost živih srodnika. Organizator naše serije bio je jedan novokomponirani prostak i on je tražio ta dopuštenja. Mogu samo pretpostaviti kako je tekao razgovor rečenoga televizijskog genijalca s gospođom Miletić, tek — raspitavši se tko to radi — ona je rekla: »Ja poznajem gospodina Tadića. Neka mi se on javi.« Ja se od sramote, sram me bilo, nisam javio. Potajice smo snimili Oktijev grob.

Prije nekog vremena, nakon jednog sastanka u Društvu filmskih radnika, zasjelo društvance, nismo se dugo vidjeli, priča se još malo... Na jednom od zidova vise portreti dosadašnjih predsjednika Društva. Tu su Fedor Hanžeković, Vukotić, Vunak, Šime Šimatović... Katića nitko da prepozna. Tek se Vatre Mimica sjetio: »Pa to je Katić!« Ja sam šutio. I Katiću sam u kuću zalazio.

Zoran Tadić