Kontrast

Imate li dojam da u posljednje vrijeme odlaze-umiru samo dobri ljudi?! Ja imam. Samo u posljednje vrijeme; Mladen, Jasminka, Belizar, Stevo, sada Anina... Ili se to sve samo nama čini, naime, da kada netko zauvijek napusti ovaj svijet, mi, s nekim automatizomom, dodajemo lijepe boje na njihove životopise jer o onima kojih više nema sve najbolje

Započeo sam čitati Fukaru. Izgubio sam vrijeme. Dovoljna je bila i čaša iz te žalosne bačve u kojoj od duha i književnosti nema ništa. Pisac koji je, pišući o njemu dragim i sličnim ljudima, započinjao tekst sa »blažene oči koje su te vidjele« (ili gledale — svejedno), koji desnicom blagoslivlja, a ljevicom prijeti, jedne šalje u pakao, druge u raj, mora da je osobni prijatelj najvišega Autoriteta. Čovjek koji je pokušao vratiti moral u književnost, pa i pod cijenu da bude pomalo arhaičan ili staromodan (primjerice Duše robova) zavolio je i ulogu inkvizitora. Taj moralni toponim koji je za dnevne potrebe napisao mnogo govora i govorancija koje su zatrovale ionako kontaminirani hrvatski prostor, taj dvorski tumač pravilnoga shvaćanja svega i svačega pred kraj se njemu drage vlasti zaželio samoće. Ali, evo, i nadalje prosipa svoje mudrolije i mi bismo sada, da smo mu slični i da nemamo drugog posla, trebali odgonetavati tko se pod nekim imenom krije i koje sve svinjarije jedni drugima čine. Taj prilično osvetoljubivi čovjek, s ljubavlju za epistolarne forme i narodne mudrosti, koji je pisao o ljudskoj solidarnosti i praštanju, sada sije gotovo mržnju ne uspijevajući dotaknuti ni k od književnosti. Piše o sličnima sebi jer kojega bi vraga pravi književnik, ako nije Matoš, imao toliko posla s bezvrijednim stvarima. Stoga neka se fukare bave fukarama, tj. samima sobom i sličnima.

Samo dobri ljudi

Imate li dojam da u posljednje vrijeme odlaze, umiru, samo dobri ljudi?! Ja imam. Samo u posljednje vrijeme; Mladen, Jasminka, Belizar, Stevo, sada Anina... Ili se to sve samo nama čini, naime, da kada netko zauvijek napusti ovaj svijet, mi, s nekim automatizomom, dodajemo lijepe boje na njihove životopise jer o onima kojih više nema sve najbolje.

»Smrt je svima uz uzglavlje«, bile su riječi moje bake i ta mi je rečenica bila mutna, daleka, onako kao što je i smrt daleko od djeteta. Rečenica koju pamtim, a koju sam u obliku mješavine vapaja, očaja i iskrena žaljenja u djetinjstvu znao čuti u prilikama kada neki dobar čovjek napušta svijet bila je »Zašto Bog uzima one najbolje?!« I doista, skraćeni životi za jedno ili više desetljeća sudbina je ponajboljih ljudi. (Ja ih sam mogu nabrojiti na desetke!) Valjda i Bog voli imati posla s onima koji nisu opijeni sobom, koji misle više na druge nego na sebe, koji vole izaći iz svoje kože da bi se uvukli u tuđu i kako bi poništili osjećaj vlastite povlaštenosti.

Upoznao sam prije nekoliko godina slikaricu Aninu Lastu Budor. U krugu svoje slikarske bratovštine i svoje subraće činila mi se suprotstavljena svijetu koji se, unutar svojeg ceha i šire, uspješno mrzi. Upoznao sam je već bolesnu, ali s nekim sjajem u očima (znam da zvuči šlagerski i poznato), sa smješkom na usnama. Oporavljena od teške bolesti, ali s još vidljivim tragovima bitke za život, ostavljala je dojam iznova rođena bića. Nasmijana, ljubazna, zainteresirana za sugovornika, puna volje za životom, s planovima i s nekim pokrenutim akcijama koji su pretpostavljale pomoć onima koji su prošli pakao bolesti slične njezinoj, nastojala se othrvati posvemašnjoj ljudskoj praznini i ravnodušnosti.

Kraljica osmijeha i nježnosti

Ta draga osoba, dobra slikarica, nije izbjegla najgoru sudbinu. Ostala je u sjećanju po blagosti, po pogledu u kojem je bilo topline čovjeka koji je prolazio muke o kojima je osim njezinih najbližih malo tko znao, koja je cijenila život i njegove najmanje mikrologije i koja je slikala svoje beskrajne plaveti s ponekim oblakom, grančicom ili floralnom bordurom. Kraljica blaga osmijeha i neke prisne, premda bolećive nježnosti, s pažnjom je slušala sugovornika kao da ovaj iz usta cijedi samo mudrosti, a ne posve obične i svakodnevne stvari. I pritom je često zapitkivala druge zašto su tužni, govorila je o prekrasnu danu ili suncu... i vjerojatno se čudila tjelesno zdravim ljudima koji su izmišljali razne nevolje koje su se njoj morale činiti sitnicama.

Ako dakle odlaze najbolji, ostaju li najgori!? To je grubo i pojednostavnjeno retoričko pitanje. Pa ipak ostaje osvetoljubiva čeljad, politika i političari najgorega kova i najbjednijih profila, ljudi koji ništa nisu stekli, ali su spremni rasprodati sve. Ostaju i književnici kojih je pisanje na granici policijske kartoteke i poziva na linč. Ostaju oni koji plivaju kao ribe u moru prostorom zatrovanim mržnjom, oni koji generiraju novo otrovano potomstvo i zlu krv. Ostaju oni koji žive od sotoniziranja drugih i drukčijih premda su im puna usta pomirenja, oni koji oprašuju već pomalo uvele cvjetove nade preporučujući svima ostalima mjesečarenje na doživotnoj uvjetnoj.

Priznajem da nije umjesno dovoditi u svezu prostore fukara i sudbinu plemenite slikarice. Ta je sveza sumnjiva i kao kontrast. Ali mi smo uvjereni u nadmoć Aninina ljudskoga traga, koji nas određuje više nego što se misli i što sami mislimo. Za sve ostalo, brojne fukare i njihove očeve mogu, poput poljskoga satiričara, reći; duboko vjerujem u bolju budućnost jer gore ne može biti.

Ali poradi ljudi poput Anine Laste Budor ja sam optimist.

Ive Šimat Banov