Konačno na pravom putu

Konačno na pravom putu

Fine mrtve djevojke, Jura Ferina i Pavle Miholjević

Fine mrtve djevojke film je koji grabi za gušu. Tonući u mračan, ali sasvim smislen sadržaj turobnoga happy enda, teško je iz međusobno čvrsto povezanih filmskih elemenata izdvojiti glazbu. Jer i ona je neodvojivi sastavni dio filma.

Glazbu su napisali i izveli Jura Ferina i Pavle Miholjević, članovi grupe Svadbas. Zanimljiva je njihova težnja da stvore nevidljiv glazbeni zastor, koji je tu, ali ne smeta ni filmu ni gledateljima. Zapravo bi takva težnja bila nešto sasvim normalno da nije riječ o hrvatskom filmu i o članovima popularne grupe — običaj je, naime, u nas, da grupa u filmu ostavi biljeg svoga stila bez obzira na sve, pa čak i na filmsku radnju. No Ferina i Miholjević iznenadili su najprije odlukom da njihova sintetska glazba nastoji što više sličiti orkestralnom scoreu (s obzirom na domaću financijsku nemoć bilo je teško očekivati da ćemo u hrvatskom filmu čuti zvuk pravog orkestra). Zatim, njihova se glazba ni po čemu ne odaje očekivanu rock-zvuku, nego nastoji biti što klasičnija, što mirnija i što tradicionalnija. Opet, takav je način skladanja posve uobičajen u većini stranih, osobito američkih filmova (i tu se primjenjuje sintetski zvuk, ali su samplovi daleko /financijski/ napredniji pa je gledatelj/slušatelj često prevaren da sluša orkestar iako je riječ o običnu sintesajzeru), ali nije uobičajen u domaćim kinima, gdje je (mladim) skladateljima teško ako moraju napustiti svoj cool-image da bi se podvrgnuli potrebama filmske slike.

Upravo je to bio cilj dvojice skladatelja-izvođača. Otkrivajući gledateljima kredo da je glazba dio filmske radnje i ostalih filmskih elemenata i da se ne treba izdvajati iz ostalog konteksta osim ako to filmska slika izrazito ne traži, pokazuju da su konačno pronašli pravi put suvremene hrvatske filmske glazbe. Doduše, tu još nema lajtmotivičkog rada, razvoja tema i njihovih varijacija, bogatih i gustih harmonija, raznovrsne instrumentacije... U filmu Fine mrtve djevojke svaki je broj građen za sebe, kao cjelina koja odgovara samo jednoj određenoj sceni (ili više njih slične ugođajnosti). Ipak, glazbeni broj koji se pojavljuje na početku filma ponavlja se u još nekoliko scena poput neke vrste glavne teme. Ponavlja se doslovno, bez harmonijskih i melodijskih promjena. Ali u filmu funkcionira.

Sugestivno i profesionalno

Ako se poznaje trenutna težnja u svijetu da se za film sklada na općoj razini i da se u općim crtama (a ne detaljnim, kakve pružaju lajtmotivi) prati filmska priča, tada se skladateljima filma Fine mrtve djevojke ne može zamjeriti nedostatak razvoja pojedinih tema. I ne smije im se zamjeriti, jer oni idu sasvim drugim putem koji svaku situaciju, kao što smo već spomenuli, promatra kao unikatnu. Na primjer, scena Ivina sna, koji se iz lijepog sna pretvara u moru primjer je glazbe koja se iz lakog valcera (posve primjerena, s obzirom na to da se zbiva na plaži) naglo zgušnjava u mračnu glazbu drukčije sugestivnosti. Vrlo je slična scena u kojoj vlasnica stana otkriva da su joj podstanarke lezbijke. Krećući se u svijetlim, čak i duhovitim bojama (antipatična vlasnica uređuje se kako bi jednoj od djevojaka izrazila sućut zbog smrti oca) prati filmsku sliku te se naglo mijenja u disonantnu podlogu koja tiho pa sve jasnije najprije anticipira, a zatim i pokazuje vlasničino otkriće.

Postupci Ferine i Miholjevića sasvim su uhodani postupci u svijetu uhodane filmske glazbe. Ali u nas, gdje se skladanje filmske glazbe ne može učiti drukčije nego na vlastitim pokušajima i pogreškama, ti su postupci novost. U prilog im ide i profesionalna obrada zvuka, koji, za razliku od većine ostalih hrvatskih filmova, šumovito ne škripi kao da su ga snimali i obrađivali amateri. Zbog toga se film ne gleda kao djelo za čiju obradu nije bilo dovoljno novca, nego jednostavno kao dovršeni film.

U razgovoru s Martinom Milinkovićem na Radiju 101 (20. listopada 2002) Jura Ferina i Pavle Miholjević govorili su da su im pri skladanju (koje je uzelo maha u posljednji čas, pred sam Festival u Puli — ali: i to je, nažalost, uobičajeni problem filmskih skladatelja u svijetu) uzori bili filmovi Davida Lyncha i njima pripadajuća glazba Angela Badalamentija. Doista, u valceru za san, harmonijskom ulomku koji se pokušava ponašati poput mračne teme i drugdje, osjeća se utjecaj Badalamentija. No to ni u kome slučaju nije kopija, nego vlastito viđenje. A opet, dok se Badalamenti u filmovima Davida Lyncha doima izrazito sintetsko-nezemaljski, glazbeni brojevi u filmu Fine mrtve djevojke doimaju se klasično mračno-tragičnim. Premda se Badalamenti služio i orkestrom, a Ferić i Miholjević si takav luksuz nisu mogli priuštiti, zvučni rezultat potpuno je obrnut: Badalamentijeva glazba (u usporedbi s ostalim američkim filmskim glazbama) zvuči sintetski, a glazba u Finim mrtvim djevojkama (u usporedbi s glazbama u ostalim domaćim filmovima) zvuči orkestralno.

I to je prvi put nakon duga vremena da hrvatski film zvuči orkestralno. Također je to prvi put da se filmski skladatelji doista ponašaju poput filmskih skladatelja — da nastoje da njihova glazba u filmu funkcionira bez obzira na njezino većinom neprivlačno zvučanje izvan filma, da je nastoje obraditi i takvu objaviti na soundtracku i da se ne daju zavesti komercijalizmom songa koji bi ovakvu filmu uništio njegovu (za hrvatsko tržište) neuobičajenu posebnost.

Irena Paulus