Kamen i priroda u vremenu

Kamen i priroda u vremenu

Glavni krivac pustolovine koja traje već tri desetljeća akademski je slikar i kipar Josip Diminić. Davne 1969. godine, zajedno s pokojnim Brankom Fučićem, odazvao se pozivu Lucijana Martinčića, tada direktora Turističko-ugostiteljskog poduzeća Istra. Glavna tema razgovora bila je obnova Stancije i osmišljavanje okolnog prostora uz popratne kulturne sadržaje. U projekt su se ubrzo uključili umjetnici Quintino Bassani i Milena Lah te Josip Faranguna, predsjednik ondašnjega SSRNH-a i Katedre Labinske republike Čakavskog sabora

S desne strane ceste koja vodi od Rijeke prema Labinu, kilometar prije grada, nalazi se Dubrova, ladanjski sklop građevina na zemljoposjedu labinske patricijske obitelji Franković iz 17. stoljeća. U pravokutnom, zidom opasanu prostoru stancije u kojem su se nekad nalazile gospodarske zgrade, danas je veliki kiparski atelijer na otvorenom. U tom zelenilu, u kojem trava zasjenjena visokim borovima nikada ne požuti od gorućeg ljetnog sunca (ali zato pobijeli od krhotina i kamene prašine), uz jednoglasje neumornih zrikavaca i neujednačene udarce klesarskog alata, već trideseto ljeto iz golemih kamenih gromada izranjaju oblici. Oslobođeni suvišnog i ogoljeli do srži, opredmećene vizije potentnih stvaralaca postaju svjedoci njihova zanosa, maštovitosti i upornosti.

Izvan zidova te raskošne stvaralačke oaze, u valovitom krajoliku livada, pašnjaka i istarskog raslinja, gdje tišinu remeti tek zvonce i meket koza, razasuto je osamdesetak sivkastobijelih kamenih skulptura (crnilo nepogrešivo otkriva redoslijed nastajanja).

Ono što je spontano oblikovala priroda, uz pomoć vode, sunca i vremena, svjesno će preoblikovati čovjek. Da je njegova riječ posljednja, samo je zabluda. Kamena skulptura vraćena u izvorni ambijent, prirodu, u konačnici je prepuštena vremenu i njegovim mijenama. Ono će svoje tragove ispisati na površini kamena. Kiše će produbiti brazgotine, a mrazevi stvoriti nove, vjetrovi zagladiti plohe, a sunce prigušiti sivilo i ublažiti starenje. U nekim će sićušnim porama niknuti novi život (mahovina). Ljudskoj narcisoidnosti i oholosti uprkos — riječ prirode ipak je posljednja.

Glavni krivac pustolovine koja traje već tri desetljeća akademski je slikar i kipar Josip Diminić. Davne 1969. godine, zajedno s pokojnim Brankom Fučićem, odazvao se pozivu Lucijana Martinčića, tada direktora Turističko-ugostiteljskog poduzeća Istra. Glavna tema razgovora bila je obnova Stancije i osmišljavanje okolnog prostora uz popratne kulturne sadržaje. U projekt su se ubrzo uključili umjetnici Quintino Bassani i Milena Lah te Josip Faranguna, predsjednik ondašnjega SSRNH-a i Katedre Labinske republike Čakavskog sabora. Za održavanje radnog dijela skupa odabran je park Stancije Dubrova, a za konačni smještaj skulptura pejzažna okolina Stancije, koja obuhvaća 40 hektara. Kipare izabire stručni savjet Simpozija (afirmirani stručnjaci: arhitekti, kipari, povjesničari umjetnosti i ostali), a smještaj skulptura određuje stručna komisija uz konzultaciju s autorom.

Intenzivna i svestrana aktivnost

Sljedeće godine priču u kamenu, koja još i danas traje, započeli su Milena Lah, Ivan Kožarić i Antonio Paradiso. Otada se Mediteranski kiparski simpozij (MKS) održava svake godine (osim 1980, 1981. i 1986) s različitim brojem sudionika. U proteklih trideset godina, u atelijeru pod modrim nebom sudjelovalo je 79 umjetnika iz Hrvatske, Italije, Austrije, Jugoslavije, Slovenije, SAD-a, Japana, Makedonije, Francuske, Španjolske, BiH, Švicarske, Kanade, Slovačke, Velike Britanije, Južne Koreje i Nizozemske. Od ukupno 85 skulptura 73 se nalaze u Parku, a 12 izvan njega (Labin, Zagreb, Rabac, Ilok, Vukovar, Pićan, Sveta Nedelja, i Pazin). Svih ovih godina od velike pomoći bili su kamenoklesari Janko Mošnja, Berto Škopac, Dušan Milohanović, Vlado Putinja, Josip Hrvatin, Josip Orbanić i drugi, a posebno Romano Lupetina, koji na MKS-u sudjeluje od samog početka. Oni su ljudi u sjeni čija je prisutnost diskretna, ali nužna.

Stručni savjet Simpozija koji sačinjavaju Josip Diminić, predsjednik, Gorka Ostojić Cvajner, dopredsjednik, te članovi Slavko Batelić, Mate Čvrljak, Daina Glavočić Bauman, Zvonko Maković i Mladenka Šolman, za ovu su godinu odabrali četvero kipara (Gianpietro Carlesso, Dušan Džamonja, Alen Korkut i Mojca Smerdu) čiji su kameni zapisi obogatili krajolik Dubrove.

Prije pet godina osmišljen je i započet projekt Bijele ceste, koja u dužini od 850 metara prolazi Parkom. Ona je dosanjani san Diminićevih dječačkih maštanja, kada je u rodnim Diminićima »kroz selo uređivao neku svoju cestu i... sadio ruže«. Svake godine odabrani autor ispisuje kameni mozaik — dionicu od 4,5 x 25 metara. Do sada su u oblikovanju ceste sudjelovali D. Kovačević, N. Džaja, I. Briski, Q. Bassani, Z. Milić, P. Bogdanić i M. Smerdu, a ovogodišnja dionica, koju je projektirao Dušan Džamonja, zbog bolesti autora, bit će dovršena sljedeće godine. Iako je Bijela cesta zamišljena kao niz likovnih zadataka i kreativnih rješenja, ona zadržava primarnu funkciju kao sredstvo komunikacije, kojom šetaju posjetioci ili prolaze koze i ovce.

Pri kraju je izgradnja Dolca — amfiteatra. Taj prelijepi prostor autora Josipa Diminića koji je niknuo iz okrugle škrape s japlenicom (vapnenicom), već sljedeće godine ponudit će glazbenoscenske programe, prezentacije knjiga, tribine, projekcije filmova, izložbe. Dolac bi trebao postati multimedijalna scena otvorena raznim sadržajima, izvođačima iz zemlje i svijeta.

Izgradnjom Informativnog centra Dubrova, prema idejnom rješenju Josipa Diminića i arhitekta Slavka Batelića, omogućit će se prihvat i organizirano vođenje posjetilaca te niz usluga i informacija. U planu je također i preuređenje ruševnih zgrada uz park s vlastitim apartmanskim smještajem, restoranom, atelijerima, radionicama i izložbenim prostorima.

Hvala što lijepo radite

Nedavno sam s Diminićem šetala Dubrovom. Bilo je toplo nedjeljno prijepodne, ljeto na izdisaju, s pratećim ranojesenskim mirisima i bojama. Josip je bio pomalo umoran i ne odveć pričljiv, a ja puna sjetnih sjećanja. Dan prije završio je snimanje filma s Petrom Kreljom, a i Simpozij se bližio kraju. Nedaleko nas bračni par srednjih godina znatiželjno je vrludao parkom u pratnji jednog vučjaka. Nakon nekog vremena pristupili su nam, prepoznavši gospodina Diminića. Čitali su opširni članak o Simpoziju u »Glasu Istre«. Inače Zagrepčani, na povratku s odmora. Skrenuli malo s puta da vide to čudo u Dubrovi. Nije im žao, isplatilo se. Pitaju, komentiraju, hvale. Josip se uživio u ulogu menedžera, objašnjava, nudi posjetnicu, da se jave u centar MKS-a i ostave svoju podatke. Upisat će ih u adresar i slati im pozivnice... Razdragani putnici namjernici zahvaljuju i odlaze, a pas ostaje s nama. To je lokalni, četvoronožni ljubitelj skulptura. Kad ne leži u dubokoj hladovini parka-atelijera promatrajući klesanje, prikrpi se povremenim posjetiocima. A njih je premalo »Pred stalnim postavima ovakva tipa u svijetu nalazimo redove posjetitelja«, priča Diminić. »Naši ministri turizma grubo prolaze mimo Dubrove i ne odazivlju se na naše molbe iako ih njihova pozicija na to obvezuje. Kad Simpozij zaokruži svoj identitet i ponudu — a bit će to brzo — jedan od programa bit će zasnovan na osnovama marketinga. Očekujemo da će tisuće posjetitelja dolaziti u Dubrovu. Nakon sedam godina inzistiranja, zahvaljujući Gradu Labinu, zaposlena je ravnateljica Kiparskog simpozija i Galerije grada Labina mlada povjesničarka umjetnosti Sabina Salamon. Kadrovska su rješenja jedan od uvjeta u dobivanju statusa Muzeja modernog kiparstva na otvorenom, a vjerujemo da će to veoma brzo biti i ostvareno.«

U nedjelju, 6. listopada, uz malu svečanost i u prisutnosti pedesetak uzvanika i prijatelja zatvoren je ovogodišnji Simpozij. Sutra počinju pripreme za sljedeći i tako u nedogled. Pitam se u sebi, odakle mu sva ta silna energija, tvrdoglavost i upornost? U nas se ništa ne postiže i ne dobiva glatko. Koliko li je puta htio odustati zbog nečijega jala, priglupih frustracija i malograđanskog sitnodušja? Od koliko je ljubavi i htijenja, gorčine i znoja satkana sva ova ljepota?! »Kad mene netko lupi među rogove, kao istarskog boškarina, zaboli me, ali... idem dalje, stisnem šake i trudim se da budem bolji i jači!«

Uostalom, potvrda da sve to itekako ima smisla jest poruka koju su neznani prijatelji oko Uskrsa ove godine kamenčićima u Dolcu napisali »Hvala što lijepo radite.«

Gordana Skoko