Jesu li Kinezi ljubazni?

Jesu li Kinezi ljubazni?

Stijepo Mijović Kočan, Sic transit, bibl. Koloplet hrvatske proze, ur. Jelena Hekman, Matica hrvatska, Zagreb, 2002.

... gloria mundus ovoga našeg globalnog sela — planeta Zemlje kojim smo pješke (autobusima, vlakovima, avionima), dok nisu posve prevladala današnja — internetska putovanja...!

Može li globalizacija progutati baš svaku iskru posebnosti, baš svaku sitnu zabrinutost prije putovanja (putovnica, tople čarape, injekcija protiv insekata...). Zaista, ovih sedam putopisa s globusa zvanog Zemlja već danas zvuče tako staromodno i ujedno tako toplo, kao djetinjstvo u kojem je majka i u kojem je dom.

Upravo tako, očima djeteta otvorenima za novo i uzbudljivo, pa opet djeteta ne neupućena, već suprotno — onoga koje se sprema za put i zna kamo putuje i koje će jezike govoriti i koje ljude treba susretati, i koje će važne zemljopisne točke prepoznati — tako u naše ime putuje Kočan starom Europom — Francuska u dva navrata, sumorni naš Susak, otočki da otočkiji ne može biti, plemenite Konavle (rodni mu kraj), daleka hladna Norveška (a ljudi dragi, tako dragi...), Albanija u trenutku samo što nije prepukla od unutarnjega jada i tuge (godine 1990, prije no što će biti srušen spomenik drugu Staljinu). A da ne ostanemo samo kod stare gospođe Europe, evo je tu i egzotična Azija i njezina (ah, znamo to — najmnogoljudnija zemlja) — daleka Kina... Kina so far (a evo — baš ovih dana blista njezin žad i tirkiz tu na našem Zagrebačkom velesajmu u svom svome sjaju, a Kinezi se smješkaju susretljivosti i srdačnosti naših ljudi, vidimo ih kako u Zagrebu uživaju).

Putopisac je odgovoran za istinu

Ta čudna staromodna pisana forma, putopis — toliko jednostavna — koliko i zahtjevna pokazuje evo i na ovim primjerima kako trenuci i godine prolaze, a istodobno traju za mnoge od putnika koji su ih uspjeli uhvatiti okom, perom, sjećanjem, bilješkom. U putopisu iz naših dana ponajviše prepoznajemo baš sebe same, svoje suputnike, sugovornike, vlastite događaje, dojmove, i baš smo posebno spremni uspoređivati sve svoje dojmove s putopiščevim. Putovanje, od svih ljudskih potreba, baš ponajviše dodiruje i u čovjeku budi potrebu da preispituje ono najintimnije u nutrini svoje duše. Je li jednom bio neki putopisac koji je objavio da su »Francuzi egoistični i nacionalisti«? Je li to možda ostavilo traga u ljudskim predrasudama? Jesu li Amerikanci »injoranti i neznalice«? A Kinezi — jesu li ljubazni?

Ili su to tek predrasude stvorene zabilješkama putopisaca. Putopisac je odgovoran za objavljenu istinu. U njegovu putopisu mora biti razgovijetno prepoznata granica između dojma i tvrdnje. Kočan je to poštovao. U njegovu ćemo putopisu prepoznati naturalizirana Parižliju — Čeha koji, budući sam stranac, ne podnosi došljake i nije baš siguran kamo to pripada ta Croatia in Yugoslavia — »je li to možda ono što zovu Balkan?«.

Njegov Susak (putopis prvi put objavljen još 1970), u vrijeme kad se u nedalekoj Puli održava (ah, taj glamurozni!) festival jugoslovenskog filma, pun je tjeskobe putnika namjernika kojemu su, usred kristalne ljepote mora i neba, dali na uvid uglavnom mjesno groblje gdje tri nonice stare poju vječni laudeamus Njemu (sebi budućima pokojnima, zapravo!), a mala koja je došla iz Jamerike i govori ingliši sušački rijetka je od preostalih mladih nada ove nedođije. A kamo li će to dijete, curetak, na koju će se stranu okrenuti? Put Jamerike, zna se, da bi sutra ona i njezin muž mogli poslati koji solad za pokopat one tri nonice (jer muških tu ionako nema). Sušačke djevice od pedeset godina mogu ući u Guinnessovu knjigu rekorda, ali muškaraca tamo ionako više neće biti te im je sudbina odbrojana kad su se i rodile, tada prije trideset godina, a čini se da ni danas nije mnogo bolje.

Neće nikoga čuditi što u putopisnim Kočanovim Konavlima ima duše, duše, duše... Njegove vlastite. Tamo su mu korijeni, djedovina, ali mu je tamo i hrvatska 1992. i 1993. i sve zatim redom godine, palež, otimačina, zator... Reminiscencije na djedovsko tek koliko je pristojno u putopisu (koliko se moralo kazati). Potom, zavičajna erudicija — te pojam Grada, te Varoši, te — potpunoma nestalih svjedoka i artefakata prohujala vremena — lijerice, kosijera, bronzina, naćvi (kamo li je sve to nestalo, a danas bi svaka taverna da objesi koji komad o umjetno pocrnjelu gredu?).

Norveška i Kina

A tek nošnja? A tek konavoska bokčilska i petrunjelska lukavost? Ničega ili tek malo toga! Niz kupe i kanalice konavoske sad neki drugi daždi liju.

U Norveškoj tko bi drugi do Željko Takač? Tko još za njega nije čuo, tko ga nije upoznao — ta što će mu onda i putopis o Norveškoj? Šalimo se! Pa ipak, na dušu svakomu!

Kočanova Norveška, zemlja polutame i polusvjetla (zavisi o promatraču pesimistu ili optimistu!), ma koliko očaravajuća u egzotici krajolika, noćnih ribolova, polarnih dodira sjena s nedalekih, uvijek sasvim bliskih smrznutih ledenjaka — ipak potpuno fascinira ljudima — onime što je toplokrvno u njima — susret, drag i jednostavan; gostoljubivost posljednje palube Sjevernog mora otapa vječnu hladnoću i led. Pozdrav Norveškoj!

A Kina? Osamstomilijunska zemlja seljaka gdje ljudi (domaći, a i stranaca je sve više) desecima sati stoje ne bi li se oprostili od ledenoga Mao Ze Donga u vječnu snu na Trgu nebeskog mira? Istodobno kineske djevojke nastoje skinuti tamnoplavu uniformu i odjenuti suknju. Mladići voze bicikle, zaustavljaju strankinje da bi s njima progovorili na nemuštom engleskom. A kineski seljak ostao je bez zemlje. I kad li će opet postati njegova? A radnika još nema, barem ne koliko seljaka! A kineska kultura? Povijest? Glineni vojnici? Njegovanje kineske strpljivosti? Jedno dijete po paru? Kinezi odijevaju četiri milijarde hlača svakoga jutra. Nepregledno je to! I za stotine putopisaca. Ni Internet ne može doskočiti kulurološkoj raznolikosti i slojevitosti jedne jedine Kine. Kini svaka čast i čest! Da Bog da joj bilo!

I Albaniji, oklopljenoj bunkerima kojima se uspješno brani — od koga — Kočana, mene? I njoj bilo da Bog da!

Puni su činjenica i oštrovidnih zapažanja Kočanovi putopisi. Poučni. Informativni. Putoopisni su — dalo bi se po njima putovati. Prepoznaju se u njima i bitne godine i bitni trenuci i bitni događaji. Dakako — ponajprije i bitni ljudi. Nije se štedjelo spomenuti imena suputnika, znanaca, ljudi iz susreta i službenih i neslužbenih. Istodobno su i emotivni (Susak i Konavle osobito); upućuju na mnogo širi vremenski i društveni kontekst no što ga samo putovanje uključuje. Životni su. Prokrvljeni toplinom ljudi i njihovih domovina. Ženama i susretima s njima napose, rekla bih. Možda i jest golemi šarm baš u tome.

Irma Kovačić