Jednostavna ljepota življenja

Jednostavna ljepota življenja

Dvorana Kinoteke svaku je večer bila prepuna, ponajprije zahvaljujući staroj slavi češkoga filma i osobitoj sklonosti našeg naroda osebujnom češkom humoru, koji još nije izgubio na snazi

Sedmi tjedan češkog filma ove je godine predstavio sedam filmova recentne češke produkcije (2000-2002), prezentirajući svoju zemlju u svjetlu modernih svjetskih strujanja. Redatelji različitih profila, senzibiliteta, svjetonazora i generacija pružili su kakav-takav presjek aktualnih težnja i preokupacija te kinematografije, te još jednom potvrdili Češku kao zemlju zrelih filmskih izričaja. Dvorana Kinoteke svaku je večer bila prepuna, ponajprije zahvaljujući staroj slavi češkoga filma i osobitoj sklonosti našeg naroda osebujnom češkom humoru, koji još nije izgubio na snazi.

Tjedan je otvoren dobitnikom nagrade publike na festivalu u Karlovym Varyma — Klipani (Smradi, 2002). Film u prvom redu i igra na kartu dopadljive simpatičnosti protagonista, no preko koje (ipak) prezentira (uvijek) intrigantnu temu rasne nesnošljivosti (toliko poznate i hrvatskoj suvremenoj stvarnosti). Pritom glatko režiranu radnju glumački nosi razigrana Petra Spalkova (neobično nalik Emily Watson) kao majka astmatičnoga krhkog Mateja te dvojice posvojenih dječaka — Roma Frante i napola Roma Lukaša; na kraju filma neriješen spor s njihovim ksenofobičnim susjedom, dodatno sugerira da je mržnja zbog različitosti teško iskorjenjiv problem.

Lutonjica Toporko i devet župančića

Svakako najdojmljiviji i najzanimljiviji film Sedmog tjedna bio je Otesanko (Otesanek, 2000) redatelja i scenarista veterana Jana Švankmajera. Švankmajer je preradio poznatu istoimenu priču nacionalnoga dječjeg pisca Karela Jaromira Erbena (u nas ne toliko poznat koliko njegova suvremenica iz sredine 19. stoljeća — Božena Nemcova) o mladom paru koji, ne mogavši imati djece, bezgraničnom čežnjom oživi panj, koji potom uzima svoj strašni danak realizirajući se kao divovsko dijete-kanibal (kao što uostalom u narodnim predajama počesto objekti uzeti iz šume i doneseni u toplinu doma poprimaju drukčije konotacije — guja iz Šume Striborove, primjerice, postaje jezičava snaha). Motiv kreiranja djece od najrazličitijih predmeta, u roditelja koji ih ne mogu imati, poznat je u raznim krajevima svijeta — u Grozdane Olujić to se čini od majčinih suza, odnosno od cvijeta koji izrasta iz zrna ječma zasađena u lončić kod Andersenove Palčice. Folklorni motiv drva pretvorena u čeljade — nakon njegove višemjesečne ili višegodišnje njege — u primarnoj formi čisto je slavenski. No u Erbena on je poprimio zastrašujuće razmjere koje Švankmajer dodatno obogaćuje i iščitava, prebacujući radnju u moderno doba. Njegov otesani komad drva Otek (Otica) tako postaje groteskna personifikacija brojnih pitanja — roditeljstva, zadiranja u prirodne zakone s neizbježnim finalnim (mitskim) posljedicama za prekršitelje, koji zbog narušavanja višega reda moraju pretrpjeti najstrašnije posljedice. Tako Otica (neživ, a oživljen; u jednoj sceni siše majku — komponiranu poput Madone — čime se redatelj poigrava temom bezgrešnog začeća) postaje simbol najnižih ljudskih opsesija (u prvom redu nekontrolirane potrebe za jelom). Time nesretni panj postaje bliži Frankensteinu negoli rado uspoređivanu Collodijevu Pinocchiu (s kojim uostalom dijeli isključivo širu porodicu materijala od kojega je načinjen), odnosno (po prenatalnom tretmanu) nešto ipak srodnijima Lutonjici Toporku (grabić) i devetorici župančića (javorčići) Ivane Brlić Mažuranić. Njezini junaci naime ipak odrastaju i tjelesno i duševno, ostajući na strani dobra, dok Otto prerastavši u neartikulirana monstruma egzistira isključivo kao pokazatelj dokle dovodi suvremena bezumna konzumentska kultura navikla imati sve što poželi; odnosno postaje brat čudovištu Mary Shelley, pokazujući da njegov karakter ponajprije određuje okolina. To se najbolje vidi iz imaginarno podijeljenih filmskih cjelina — Otesanko i roditelji — Otesanko i djevojčica — Otesanko i društvo. Kao zasebno zaokružene cjeline, funkcioniraju besprijekorno, no promotrivši ih u jednini kao filmsku cijelost, dolazi do nepotrebnih odugovlačenja i ponavljanja, te ozbiljna nedostatka ritma i konačno zamorne razvučenosti, kao da redatelj katkad ne zna na koji bi lik stavio težište radnje (Otto — roditelji — djevojčica).

Otesanko u prvom redu funkcionira kao izvrsni društveni komentar te time i karakterološka studija, dotičući se tema poput nezatomljivosti seksualnih nagona u njihovu najekstremnijem obliku — pedofiliji, otužnoj i repulsivnoj majčinskoj posesivnosti, papučarstvu i nedostataku karaktera, odnosno rutinu svakodnevne egzistencije srednje klase koja zarobljava imaginaciju i dovodi do zatupljivanja. Tvoreći kafkijansku atmosferu realna svijeta protkana najfantastičnijim elementima, Švankmajer se iskazao blizak senzibilitetu Borroughsova literarnog odnosno Cronenbergova filmskog predloška noćnomornog Golog ručka; fascinantno ukazujući kako bajke, transkribirane u moderni svijet, funkcioniraju višeznačno i s dubinom.

Paralelni melankolični svijet

Sedmi tjedan predstavio nam je i dva melankolična filma spora ritma Povratak ujesen (Podzimni navrat, 2001), redatelja Georgisa Agathonikiadisa, u grčkoj koprodukciji, te Paralelni svjetovi (Paralelni Svety, 2001) Petra Vaclava. Povratak ujesen zapravo je samo niz autobiografskih vinjetica nabacane strukture i pojedinačna sjećanja sada sredovječna Stavrosa (Jiri Bartoška) — pedesetih godina prošloga stoljeća dječaka — grčkog izbjeglice u Češkoj; koji se nanovo (kako i sam prozaični naslov eksplicitno sugerira — u jesen života) vraća u taj svoj drugi dom. Bez koherentnosti, nelinearne strukture, taj mozaik flash-backova pomalo je anemičan film bez konkretnoga cilja (iako sadrži odličnu scenu učenja jedenja maslina, ali i zanimljiv odnos likova oca postolara i slaboumna nevina sredovječna sina kao karaktera iz Stavrosove prošlosti).

Melankolično ozračje, depresivni, očajni i osamljeni karakteri atribuiraju i Vaclavove Paralelne svjetove. Njegovi protagonisti — praški intelektualci koji imaju tridesetak godina — nedostupni i daleki arhitekt Krištof (karizmatični Karel Roden) i zapuštena, u samosažaljenje ogrezla, iritantna prevoditeljica s francuskog Tereza (Lenka Vlasakova) tjelesno žive zajedno, no zapravo samo su-egzistiraju jedno pored drugog, u paralelnim svjetovima koji se nikad ne susreću. Mjesečare kroz svoje otuđene egzistencije, čiji su košmarni (psihoanalitički) snovi nadrealne kompozicije prirodan slijed i čista akcentuacija sve dubljega jaza među protagonistima — njihove uzajamne napetosti, bezvoljnosti, apatije, besmisla. Tehnički, Vaclav to naglašava dugim, gotovo nijemim kadrovima; počestim krupnim planovima; gotovo nečujnom — šaputanom konverzacijom kao indikatorom nemogućnosti komunikacije, te zanimljivim mračnim ili hladnoplavičastim okupanim svjetlosnim efektima kadrova.

Pastelne boje mladenaštva

Buntovnici (Rebelove, 2001) redatelja Filipa Renca iznenađujuće su inteligentan film koji unatoč populističkom vedru ruhu mjuzikla pronosi mnogo teže i ozbiljnije teme, poput stanja u zemlji za vrijeme Praškog proljeća 1968, te koji uz lagane note poznatih pjesama razdoblja (Downtown — na češkom) formi žanra pristupa ozbiljno i s punom pozornosti, kao rezultat nudeći uspješan proizvod — mješavinu koreografiranih plesno-pjevanih točki sa svom raskoši pastelnih boja razdoblja, autentičnoga humora; sapunastih ljubavnih scena (ovdje izvrsno uklopljenih u smisao radnje); ali i otreznjujuće grube realnosti koja čini da uvodna briljantinska bajka na kraju postane drama o sazrijevanju i nemilosrdnosti režima prema pojedincu. Drugi film (uvjetno nazvano) za mlade ovogodišnjega Tjedna podjednako su dobri Samotnjaci (Samotari, 2000) Davida Ondričeka. Započevši kao svojevrsna inačica Kratkih rezova (s mladim parom — DJ-em i frustriranom i otresitom djevojkom — koji se razdvaja; bračnim parom u kojem ona pokušava smjestiti japanske turiste u prosječnu češku obitelj, a on se iz svojih razloga mahnito presvlači u vodoinstalatera; vječno napušenim glazbenikom koji započinje vezu zaboravivši da već ima drugu; mlade Makedonke koja u Češku dolazi tražiti UFO; odnosno emotivno hladna mladića redateljskih aspiracija), Samotnjaci vrlo brzo isprepleću putove protagonista; uglavnom nizom koincidencija. To je skupina urbanih trideset i nešto godišnjaka; s vlastitim pričama — u potrazi za ljubavlju, srećom, smislom; čije sudbine redatelj David Ondriček kombinira vješto; odmjereno i duhovito; postigavši u svojoj komediji netaknutu svježinu dijaloga i scena, bez zamorne (već neraskidivo atačirane) gomile uvijek istog smeća kakvu bi ponudio sličan prosječni holivudski uradak. Prateći svoje likove u svakodnevnim situacijama, i pri najneobičnijim, gotovo opsesivno-kompulzivnim radnjama, redatelj prezentira pustu, osamljeničku viziju ljudske interakcije, nastojeći na potki u silu Jarmushs, no najviše se približivši Croweovim Samcima.

Finalno putovanje

Sedmi tjedan češkoga filma zatvoren je filmom Izlet (Vylet, 2002) mlade redateljice Alice Nellis, nagrađene na filmskom festivalu u San Sebastianu nagradom mlade nade. Simpatičan mali film ceste na kojoj se ovaj put našla čitava obitelj — baka, mama, njezine dvije udane kćeri, muž jedne od njih, sinčić druge te urna s očevim pepelom. Urnu naime žele pokopati u očevoj rodnoj Slovačkoj, što sve protagoniste dovodi u posve nov položaj. Oni bivaju izvučeni iz svakodnevne rutine i zadanih okvira te osuđeni jedno na drugo u skučenu prostoru dvaju automobila, pri čemu se raspored sjedenja, vozača i suvozača tijekom puta stalno mijenja. Kamera u pokretu i većina vremena provedena u zbijenu interijeru automobila kumulator je pretrpljenih, prešućenih, skrivanih i predbacivanih rana i stresa članova obitelji. Nedostatak koncentracije, neslušanje jedno drugog, nestrpljivost, raspolućenost — uzroci su patnje u junaka filma, te iako na izlet svatko od njih kreće s vlastitim ciljem, tijekom njega cilj postaje zajednički, jer s puta svatko izlazi promijenjen, svjesniji onoga drugog, više spreman na slušanje i suradnju; čineći da likovi mijenjanjem vlastitih ličnosti mijenjaju i međusobne odnose. Naime, prevrednovavši obiteljsku povijest, oni polako uče rješavati i aktualne probleme, označivši čitavu obitelj novom terminologijom. Protkan suptilnim, katkad mračnim humorom Izlet tako budi tople, pomalo nostalgične osjećaje i pronosi jednostavnost i ljepotu života.

Katarina Marić