Jedini mogući put

Jedini mogući put

Vodeći se nazivom i povodom Almira Osmanović splitskoj je publici predstavila svoj koncept rada u sljedeće četiri godine, toleranciju i suživot svih plesnih izraza i stilova

Vratit ćemo ples Splitu — rekli su Ana Roje i Oskar Harmoš daleke 1953. godine. Isto je rekla i Almira Osmanović, nova ravnateljica Baleta HNK Split ove, 2002.

Hoće li tome biti tako, tek ćemo vidjeti, ali ako se po jutru dan poznaje, moglo bi se dogoditi da se ples u Splitu održi i bude bolji nego što je bio u proteklih desetak godina.

Almira Osmanović s ansamblom Baleta otvorila je novu kazališnu sezonu u subotu 12. listopada. Plesnoj premijeri, odnosno koncertu prethodila je večer u kojoj je otvorena izložba fotografija pod naslovom 125 godina baleta u Hrvatskoj te promocija monografija: 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj i Almira Osmanović. Događaj je okupio sadašnje i umirovljene plesače HNK Split, naša velika imena plesne umjetnosti poput jedinstvenoga Milka Šparembleka, Miljenka Vikića, Svebora Sečaka i mnoge druge. Ta uvodna večer osim pameti i promišljenosti pokazala je i nešto više — istinsku želju i pažnju prema svima i svemu što se plesom hrani i ples čini.

I sam svečani koncert, nazvan Zvijezde hrvatskog baleta izveden je u povodu obilježavanja 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj. Vodeći se nazivom i povodom Almira Osmanović splitskoj je publici predstavila svoj koncept rada u sljedeće četiri godine, toleranciju i suživot svih plesnih izraza i stilova. Da je to jedini zdravi mogući put, potvrđuje i misao neponovljive Isadore Duncan — tragamo li za zbiljskim izvorom plesa, vratimo li se prirodi, uvidjet ćemo da je ples budućnosti ujedno i ples prošlosti, ples vječnosti, te da je oduvijek bio i uvijek će biti isti.

Koncert su izveli plesači HNK Split i HNK Zagreb, a otvorili i zatvorili domaćini. Prvi broj na dalmatinsku pjesmu Ju te san se zajubija u izvedbi klape Šufit plesali su Albina Rahmatuljina i Lev Šapašnjikov. Koreografiju je postavio mladi američki koreograf Alexander Tressor, koji će na kraju sezone postaviti i cjelovečernju plesnu predstavu na dalmatinske klapske pjesme. Lirskom sličicom građenom jednostavnim, mekim pokretima dvoje splitskih solista prenijeli su publici nježan, harmoničan doživljaj ljubavi koja je pristajanje, predavanje i pripadanje. I sljedeći broj, znamenita NMQP Charlesa Aznavoura u koreografiji Marka Boldina priča je o ljubavi, ali donosi drukčiji doživljaj — istrzaniji, strastveniji pokreti daju naznaku stalne potrebe za odlaskom, slobodom i pripadanjem istovremeno. Giulia Ferrari i Mark Bodin plesački su i glumački sugestivno iznijeli tu koreografiju.

Motiv ljubavi nastavio se i u izvedbi Irene Pasarić i Ilira Kernija u duetu iz Chopiniane, a u koreografiji Iraide Lukašove. Klasičan balet, špica, ta velika nostalgija splitske publike, bljesnuo je u svoj svojoj neprirodnoj ljepoti u suptilnu pokretu sjajne Irene Pasarić.

Leteći Bogov

Mo. Fo. from Zagreb na glazbu J. Lennona i P. McCartneya u koreografiji Alexandera Tressora duhovita je bruklinska sličica, koju je beskrajno šarmantno izvela Edina Pličanić.

I na kraju prvog dijela u grand pas de deuxu iz Drigova Gusara na scenu je doletio i njome proletio plesač sjajnih mogućnosti, zaustavljajući dah splitskoj publici. Split se definitivno upisao u osvojeni teritorij Antona Bogova. I pored njega samosvjesna i snažna plesačka osobnost Almire Osmanović bljesnula je i izmamila pljesak. Nažalost, plešući pod blokadom i usprkos liječničkoj zabrani, vrteći ne znam koji fouettes, ozlijedila je gležanj i nije otplesala u drugom dijelu programa najavljen Wellekampov fado.

Drugi dio započeo je koreografijom Staše Zurovca San zaručnice na glazbu J. M. Zelwera u izvedbi Toma Waitsa. Prvo u što sam sigurna jest da je Zelwer greškom dobio ime ili dušu. Ili je Slaven ili mu je bog dao slavensku dušu. Drugo u što sam sigurna jest da splitska publika zna prepoznati dobar ples bez obzira što mnogi tvrde da Split nema publiku za ples, a posebno ne za suvremeni ples. Pljesak poslije tog broja trajao je dugo, jako dugo, i opovrgao tu sumnju. I, konačno, potpuno sam sigurna da sam vidjela odličnu koreografiju u isto tako odličnoj izvedbi Olje Jovanović Zurovac, Staše Zurovca, Marka Boldina i Alena Gotala. Svu nepodnošljivu lakoću postojanja u petnaestak minuta iz sebe je otplesao taj zanimljivi kvartet.

Slijedila je bijela arabeska Milka Šparembleka Sretan par iz Johannes Faust Passion u izvedbi Edine Pličanić i Andreja Barbanova. Jednostavna, čista poput snježne pahulje, zaiskrila je na sceni i nestala.

Grand pas de deuxom iz Don Quijotea L. Minkusa u koreografiji Dinka Bogdanića klasici su nas vratili Irena Pasarić i Anton Bogov, i ovaj put suvereno i suptilno.

Koncert je završen Adeusom na glazbu Madredeusa. Koreografiju Gagika Ismailiana izveli su splitski plesači: Albina Rahmatuljina, Sanja Nevešćanin, Nonna Čičinina, Lev Šapašnjikov, Daniel Jagar i Nikša De Marchi. Nema dvojbee da je ono što je ostalo od splitskog Baleta spremno na zahtjevne pothvate.

Gala-koncert Zvijezde hrvatskog baleta splitskoj je publici otvorio nadu u neka bolja plesna vremena, u kojima bi svoje mjesto u gledalištu imali i nostalgičari klasike kao i zaljubljenici u moderan i suvremen ples. A to je moguće. Tako misli nova ravnateljica Baleta HNK Split. Misli i publika.

Nina Šegvić