Ironični sudari

Ironični sudari

Stalnim obraćanjem publici Juvančić policajca postavlja kao dramaturšku funkciju legalističke represije i poentira dramu njegovim neprestanim suhim navodima zakona

»Na svijetu vjerojatno nema ničega smiješnijeg od nesreće« — tvrdi poljski redatelj i pisac s prebivalištem u Americi Janusz Glowacki, kojega je naša publika ponajprije upoznala preko teksta Četvrta sestra, prije dvije godine praizvedena na Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji Ivice Boban, a sada i zahvaljujući Antigoni u New Yorku, koja je odigrana u Teatru &TD u koprodukciji s teatrom Rugatino što ga vode Ivica Vidović i Gordana Gadžić. S iskustvom totalitarnoga režima u matičnoj zemlji, preselivši se u Ameriku, Glowacki s jednakim tragihumornim potezima ocrtava dehumanizirano društvo »zemlje snova o uspjehu« i njezino ružno naličje s kojim se brutalno suočavaju kolone emigranata kojima se dolazak u obećanu zemlju u potrazi za boljim ili pravednijim životom pretvorio u najgoru moru i pad na samo dno društvene ljestvice. U glatku prijevodu Mladena Martića i spretnim dramaturškim kraćenjima Joška Juvančića, ujedno i redatelja, Antigona u New Yorku predočava nam sudbine triju beskućnika iz njujorških parkova, bivšeg ruskog slikara, Židova Sašu, sitnoga poljskog muljatora Buhicu i pomalo pomaknutu portorikansku švelju Anitu, koja ne pristaje na neljudskost pozicije besprizornih i pokreće ilegalnu akciju dostojna pokapanja preminulog beskućnika, odnosno premještanje njegova tijela s groblja za kriminalce i otpadnike u park »koji im dom znači«. Iako slabiji od Četvrte sestre, i ovaj tekst posjeduje tragikomični štih, ponekad na rubu groteske, koji junake čini istovremeno jadnima i dostojanstvenima, koji nas tjera da se smijemo njihovim slabostima, svađama i glupostima, a da smo istodobno svjesni njihove tragedije i bezizlaznosti njihove situacije.

Jednostavna i funkcionalna scenografija Miljenka Sekulića s klupom u sredini i drvom iza nje glumcima je otvorila prostor za usredotočenu igru koja je zahvaljujući i redateljskoj vještini uspijevala uglavnom izbjeći zamkama patetična ocrtavanja gubitničkih pozicija svojih likova. U poznatom tragikomičnom tonu gubitnika Ivica Vidović predočio je sitnoga poljskog varalicu i pijanca Buhicu, dok je Sreten Mokrović propalom ruskom slikaru Saši, beskućniku intelektualcu, nastojao dati neko izgubljeno dostojanstvo koje se ne predaje, odličan u sceni u kojoj se s grčem na licu sjeća početaka svoje propasti. I dok je muški dvojac uspješno pronalazio modus igre, Gordana Gadžić je Anitin (Antigonin) pomalo otkačen pa i ludički karakter i temperament odigrala odveć općenito i pomalo blijedo, iako je upravo ona kao lik trebala biti onaj poticaj, savjest i protudokaz tvrdnji da »dok si na ulici, nitko u tebi ne gleda čovjeka«. Ulogu policajca preuzeo je Dražen Šivak u maniri tragikomičnog trenera strogoće kojega redatelj Juvančić zgodnom intervencijom dovodi i u publiku na kojoj on izdvajajući određenu osobu demonstrira svoju zadaću čuvara reda i zakona. Stalnim obraćanjem publici Juvančić policajca postavlja kao dramaturšku funkciju legalističke represije i poentira dramu njegovim neprestanim suhim navodima zakona, gdje se na taj način ironično sudara društvo savršenog reda i demokracije sa svojim naličjem lažne sigurnosti, propalih snova, razočaranja i brutalnosti. I, naravno, na kraju nikako ne treba izostaviti humornu epizodu Vinka Kraljevića, mrtvoga beskućnika koji doduše samo beživotno klima glavom i rukama, ali to čini odlično.

Gordana Ostović