Ilirsko novo ruho

Ilirsko novo ruho

Dubravko Jelčić, Hrvatski književni romantizam, Školska knjiga, Zagreb, 2002.

Najnovija je knjiga književnog povjesničara Dubravka Jelčića Hrvatski književni romantizam novo, znatno prošireno izdanje njegove hrestomatije Hrvatski narodni i književni preporod, koja je kod istoga nakladnika objavljena 1978. godine. Glavna je razlika u tome što je prvo izdanje »ograničeno više na preporodnu ideju hrvatske književnosti«, zbog čega su izostali »najbolji radovi pojedinih autora«, dok je sada isto razdoblje predstavljeno »kao stilska cjelina«. Druga razlika tiče se grafije i pravopisa, pa se i ovaj put mijenjala samo grafija kajkavskih tekstova, ali je korijenski pravopis ostao — za razliku od prvoga izdanja, gdje je zamijenjen fonetskim iz, navodno, političkih razloga. Ovime se, po uzoru na tekstološka načela Stoljeća hrvatske književnosti, dobilo »autentične tekstove u čitljivom obliku«.

Tko su ti autori, koliko ih je, kojim su tekstovima predstavljeni, što znače u nacionalnoj književnoj povijesti i koliko su danas uopće čitljivi i čitani?

Tri faktora

Za razliku od prvoga izdanja, gdje ih je 22, u novome izdanju čak su 54 autora. Gleda li se na uvrštene autore po načelu tko je književnik, a tko nije, pa otuda i na njihove priloge, naime, jesu li književni ili nisu, dođe se do zaključka kako ih barem desetak nisu književnici, dakle i ne reprezentiraju književnost hrvatskoga romantizma. S druge strane, imaju li se u vidu autori kojih u prvome izdanju nema a koji po općem sudu ne pripadaju književnopovijesnoj paradigmi, dakle niti paradigmi našega romantizma, a njih je također najmanje desetak, mogao bi se steći dojam kako je barem kolikoćom izbor autora u prvom izdanju bio bliži očekivanoj slici našega romantizma.

Da ipak nije sasvim tako, tj. da ovo novo izdanje ima svoj raison d’etre, dovoljno je spomenuti pisce poput A. P. Kazalija, A. Palmovića, F. Cirakija, H. Badalića, I. Despota, R. Jorgovanića i Đ . Arnolda, kojih u prvome izdanju nema, pa da se vidi kako razlika nije samo formalna, već i sadržajno bitna.

O čemu se onda radi?

Najmanje o trima faktorima. Prvi je autorovo pomicanje granica preporoda iz prvoga na granice našega književnog romantizma u drugome izdanju. Drugi je sâm pojam književnosti koji u širem svojem značenju — kakav se uglavnom i koristio u 19. stoljeću — pokriva i one književne proizvode koji neće ući u žanrovski sustav tzv. novije, tj. postilirske književnosti ili ne barem kao njegovi reprezentanti (npr. proglasi, govori, politički i jezikoslovni članci). Treća se činjenica odnosi na posebnost razmatranoga razdoblja u hrvatskoj književnosti a koja se pak tiče njezine društvene funkcije, odnosno najtješnje povezanosti s nacionalnim životom oko sredine 19. stoljeća. Priređivač hrestomatije sve je ovo imao u vidu i u prvoj, još više u ovoj drugoj redakciji svoje knjige.

Jedino tako može se razumjeti uvrštavanje ne samo trgovca Josipa Šipuša i njegove brošure o trgovini žitom, biskupa Maksimilijana Vrhovca i njegova ne dnevnika, već letka-poziva svećenicima njegove dijeceze, Matije Šporera ne dramama, već proglasima za pokretanje novina, grofa Janka Draškovića i njegova političkog naputka hrvatskim zastupnicima na saborovanju s Mađarima, mladoga Ivana Derkosa i njegova latinskoga političkog eseja, Frana Kurelca i njegovih govora, te Ante Kuzmanića, Šime Starčevića, Ignjata Alojzija Brlića i njihovih jezičnih članaka itd., ali — dodajmo — iz istih razloga može se razumjeti i uvrštavanje danas književnih malenkosti poput Josipa Jelačića, Mate Topalovića, Stjepana Ilijaševića, Antuna Zorčića, Jagode Brlić, Vladimira Nikolića i njima sličnih.

Dvojbe i pitanja

Predstavljanjem spomenutih (i još nekih) imena priređivač je međutim ponudio potpuniju, življu i vjerniju sliku književnoga života u Hrvatskoj tijekom preporoda i neposredno nakon njega — sliku bez koje se ne može razumjeti proces stjecanja nacionalnoga kulturnoga identiteta kao maksimuma koji su onodobni Hrvati objektivno mogli dokučiti a u kojemu procesu književnost ne funkcionira kao eminentno estetska već u prvome redu kao ideološka činjenica. U takvu procesu upravo su književnost i književnici (u najširem smislu) odigrali ključnu ulogu. I zato: ma koliko smjerao na sastavljanje čitanke književnosti hrvatskoga romantizma prema načelu njezinih reprezentativnih imena i djela, Jelčić nije mogao a da ne uvrsti i neknjiževne priloge koji su imali ključnu ulogu tijekom preporoda te na svoj način utjecali ne samo na posebnost našega književnog romantizma već i na daljnji smjer nacionalne književnosti.

Imati danas na jednome mjestu, u jednoj knjizi, sve te relevantne tekstove u izvornome obliku napredak je u odnosu na dosadašnja srodna i relativno brojna izdanja.

Maksimalistički koncipirana, Jelčićeva hrestomatija izaziva i niz dvojbi, te potiče brojna pitanja — od općepovijesnih do književnopovijesnih — i teorijskih i metodoloških, baš kako to i dolikuje projektima koji pretendiraju na sveobuhvatnost.

Jedno od njih odnosi se svakako na ilustriranje žanrovske slike novije hrvatske književnosti, pa se na svoj način osjeća nedostatak npr. Vrazova Puta u gornje strane, kao jednoga od prvih naših putopisa, Vukotinovićevih Zimski misli kao početka naše feljtonistike, Gajeva Vjekopisnoga nacrtka kao prve novije autobiografije te Nemčićeva Kvasa bez kruha... kao prve komedije u novijoj hrvatskoj književnosti, ali i Kraljevića i njegova Požeškog đaka kao jednoga od začetnika našeg romana itd.

Antun Kazali kao otkriće

Druga aporija svakako se odnosi na mogući ne/sklad između kvantitativne zastupljenosti ponekih autora i njihove verificirane im uloge i značenja u nacionalnoj književnosti. Tako je Dragojlu Jarnević — osim fragmenta dnevnika — valjalo predstaviti i jednom novelom, svakako prije negoli pjesmom, dalje, za književnost našega romantizma relevantniji je cijeli Smail-aga nego li inače ovdje cijeli politički esej Hrvati Mađarom, dok pitanje naslova i izvornosti najznačajnijega našega romantičkoga djela ne bi trebalo dovoditi u sumnju kad ga već sam autor nije dovodio, a za to je imao priliku (npr. 1883. izlazi 7. »ovlašteno« izdanje Smrti Smail-age Čengića!).

No, zato je Antun Kazali za manje upućene pravo otkriće; njegov esej O načinu kojim se životopisi pisati imadu (»Zora Dalmatinska«, 1845-46) nije samo jedan od prvih eseja u novijoj hrvatskoj književnosti već ujedno prvi teorijski rad o diskurzivnim oblicima koji će u naše vrijeme doživjeti svoj pravi i proizvođački i istraživački boom, naime, o biografiji i vlastopisu, kako je Kazali nazvao autobiografiju.

Jelčić je napokon prvi u ovakvome jednome izboru izbjegao zamci zvanoj Jagoda Brlić — barem kada su u pitanju pjesme koje su joj se dosad pripisivale, a koje su bile potpisane bratovim imenom; veliko je međutim pitanje pripada li joj objektivno mjesto koje joj se s obzirom na broj uvrštenih pjesama u ovoj hrestomatiji dodjeljuje. Zato se, međutim, s obzirom na operativni pojam našega romantizma, u izboru osjeća ozbiljan nedostatak autora poput Janka — i Jurkovića i Tombora, Josipa Freudenreicha, Adolfa Vebera Tkalčevića i Franje Markovića itd. — ma koliko ih autorova koncepcija u osnovi podrazumijevala.

Ima li se u vidu prvo izdanje i autorova nakana da njegova knjiga i ovaj put ide među đake i studente (dodajmo: i nastavnike!), koji i onako (budimo realni!) slabo čitaju našu starinu, postavlja se i zadnje pitanje: koliko će danas ovi isti tekstovi, ali sada u svojem vjerodostojnu obliku, biti prohodniji od njihovih ranijih inačica.

Autor, koji se inače i ovaj put pobrinuo pa sastavio opsežan rječnik nepoznatih i manje poznatih riječi i izraza, kao da hoće reći da se ispod neke razine nije moglo, jer bi sve drugo bilo podilaženje našoj sveširećoj površnosti i neznanju. Istraživač koji je ovakvim projektom preda se postavio maksimalističke zahtjeve ima pravo iste zahtjeve postaviti i pred svoje potencijalne čitatelje.

A oni, tj. čitatelji, mogli bi u prvome redu biti među nastavnicima i studentima, koji su ionako prvo izdanje ove hrestomatije smatrali jednim od prikladnijih priručnika za pristup preporodnome razdoblju hrvatske književnosti. Ovo tim prije, jer se u sadašnjem izdanju pojavljuje i obilat ilustrativno-dokumentarni materijal (oko 500 priloga), a sve to unutar korica jedne tehnički doista uzorno napravljene knjige koju bi kritičar iz doba njezine teme, tj. iz doba Ljudevita Gaja i njegovih iliraca, sasvim sigurno bio proglasio »uresom ženskoj toiletti«!

Vinko Brešić