Grad za 547 dana

Grad za 547 dana

Nakon što su u Italiji na vlast došli fašisti, godine 1928. pokreće se program planske izgradnje novih gradova citta difundazioni, kojima je Mussolini nastojao dokazati moć i polet novoga režima. U okviru tog programa planirana je izgradnja dvanaest novih gradova (Aprilia, Littoria, Pontinia, Sabaudia...), među kojima je njih nekoliko bilo planirano posebno za rudare. Prva je podignuta Raša (Arsia). Ostala dva su Carbonia na Sardiniji (1937) i Podlabin (Pozzo Littorio, 1940-42) u Istri

Dva najvažnija ostvarenja urbanizma i arhitekture moderne nastala na tlu hrvatske su Borovo Naselje pokraj Vukovara i Raša u Istri. Borovo Naselje nastaje na tradiciji češkoga funkcionalizma, a Raša kao stilski amalgam talijanskog racionalizma, novočentizma i tzv. novog klasicizma ili liktorskog stila (Stile Littorio). No, kreativni impulsi koji su oblikovali Rašu nisu dolazili samo iz Rima ili Milana, nego sa širega — srednjoeuropskog prostora. Razlog tome treba tražiti u liku i djelu tršćanskog arhitekta Gustava Pulitzera Finalija. Iako hrvatskoj javnosti manje poznat, Pulitzer će projektom rudarskog naselja Raša ostvariti jedan od najslikovitijih gradskih pejsaža modernog planiranja, koji je melankoličnošću prizora usporediv jedino s djelima glasovitoga talijanskog slikara metafizičara Giorgia de Chirica. No, u kontekstu vremena nastanka, zvuči gotovo nevjerojatno da će Pulitzer na periferiji tadašnje fašističke Italije, urbanistički gledano, u potpunosti ostvariti Le Corbusierov koncept linearnog industrijskog grada koji genijalno postavlja u prirodni okoliš.

Arsia je Raša

Gustavo Pulitzer Finali rođen je 1887. u Trstu u obitelji židovsko-mađarskog podrijetla. Tih godina Trst je najveća austrougarska luka — srednjoeuropski grad u kome se miješaju različite kulture, jezici i narodi. Upravo taj mitteleuropski štimung ostavit će trajan trag na cjelokupno Pulitzerovo stvaralaštvo. Godine 1908. Pulitzer se upisuje na münchensku Politehniku, a učitelj mu je arhitekt Theodor Fischer. To je vrijeme kada je u Münchenu osnovan Deutcher Werkbund, strukovna udruga koja će ostaviti trajan trag na povijest arhitekture 20. stoljeća. Nakon studija u potrazi za nadhanućem Pulitzer putuje Grčkom, Engleskom, Sjedinjenim Državama i Italijom. Tijekom dvadesetih vodi vlastiti atelijer S. T. U. A. R. D. (Studio d’ architettura e decorazione) u kojem će u suradnji s arhitektom Ceasom ostvariti niz interijera za stanove visoke buržoazije, uređenja hotela, oprema izložaba, a početkom tridesetih odlazi u London, gdje uređuje niz tvrtki i hotela. Ono što će ga proslaviti u svijetu arhitektura je brodova, koju radi u suradnji s arhitektom Nicolo Constanzijem. Najpoznatija ostvarenja te suradnje su brodovi: Victoria (1931), Oceania (1933), Conte Rosso (1935), Vega (1938) i Andrea Doria (1938-40). No, do životne prekretnice Gustava Pulitzera Finalija dolazi 1935. kada mu je u okviru programa citta di di fondazione povjerena izrada projekta i izgradnja rudarskog naselja Raša (1935-37).

Naime, nakon što su u Italiji na vlast došli fašisti, godine 1928. pokreće se program planske izgradnje novih gradova citta difundazioni, kojima je Mussolini nastojao dokazati moć i polet novoga režima. U okviru tog programa planirana je izgradnja dvanaest novih gradova (Aprilia, Littoria, Pontinia, Sabaudia...), među kojima je njih nekoliko bilo planirano posebno za rudare. Prva je podignuta Raša (Arsia). Ostala dva su Carbonia na Sardiniji (1937) i Podlabin (Pozzo Littorio, 1940-42) u Istri. Autori prvoga projekta, u čijoj je početnoj fazi surađivao i Pulitzer, arhitekti su Ignazio Guidi, Cesare Valle i Eugenio Montuori. Posljednji, Montuori, nešto će kasnije biti autor projekta naselja Podlabin. Urbanistički, sva naselja projektirana su prema tada najvišim svjetskim standardima funkcionalističkog oblikovanja.

Kao što je istaknuto, prva je podignuta Raša. Projekti su rađeni pod nadzorom tršćanskog Instituto autonomo per la case popolari dell’ Iatria orientale. Prvi projekti planirali su grad Rašu (Arsia) za dvije tisuće stanovnika, koji se prema planovima u sljedećoj fazi izgradnje trebao proširiti na njih šest tisuća. No, da bi se uopće moglo pristupiti izgradnji, zbog naplavnoga terena, prvo je bilo potrebno obaviti melioracijske radove. Konačno radovi započinju tijekom travnja 1936. godine i traju do 4. studenog 1937, kada grad u Duceovo ime službeno otvara princ Spoleto. Riječju, Raša je izgrađena za samo 547 dana. Uz rudarsko-industrijski kompleks i stambene jedinice u Raši bile su podignute javne zgrade, hotel, pošta, škola, crkva, vrtić, bolnica, kino, kazališna dvorana, telefonska centrala i javna rasvjeta. Sve ukupno bilo je uređeno 22 000 četvornih metara cesta i ulica.

Bazen i nogometno igralište

Kao što je rečeno, Raša je urbanistički koncipirana kao linearni industrijski grad jasne socijalne i funkcionalne podjele na stambeni dio s jednokatnim radničkim kućama, vilama za službenike i upravitelje te industrijsku zonu. Između njih smješten je prostor za odmor i rekreaciju radnika s bazenom i nogometnim igralištem, a kao zaseban ambijent projektiran je prostor glavnoga trga s nizom javnih zgrada. Mogli bismo reći da Pulitzer gotovo dosljedno prenosi u stvaran prostor ideju Le Corbusierova linearnog industrijskog grada »slaveći tri funkcije koje su temelj urbanizmu; stanovati, raditi i obogaćivati duh i tijelo«. Linearni grad, pisat će Le Corbusier, slijedi crtu upisanu geografijom, baš kao i na primjeru Raše, koju Pulitzer smješta u usku longitudinalnu doline Krapanskoga potoka, pritoku rijeke Raše, savršeno je uklapajući u okolni ambijent. No, taj koncept neće se nimalo svidjeti grande Duceu, koji je tijekom posjeta gradilištu 7. kolovoza 1936. prigovorio takvu smještaju grada. »Zato jer grad u dolini«, pisat će Berislav Valušek u monografiji o Raši, »nije dovoljno impozantan, reprezentativan, dominantan, dovoljno ’glasan’ da govori i prenosi poruku o veličini režima — zato jer je uklopljen.«

Drugi važan element longitudinalnog industrijskog grada prema Le Corbusieru su putovi (vodeni, kopneni i željeznički) koji moraju omogućiti nesmetan dolazak sirovina, odnosno odlazak prerađevina. Iz toga razloga putovi prema Le Corbusieru, zauzimaju jednu od dviju granica linearnog grada: »Građevine su samo na jednoj strani putova; putovi uvijek moraju biti slobodni i ne smiju se koristiti u druge svrhe: u suprotnom, ako su građevine s obje strane, putovi će se trajno suziti«. Tako će i Rašu uz dolinu potoka Krapna morfološki određivati i magistralna cesta Rijeka — Pula, koja prolazi paralelno s gradom, ne zadirući u gradsku strukturu.

Jedinstveni fašistički stil

Osobitu pozornost Pulitzer će posvetiti oblikovanju gradskoga središta — glavnoga gradskog trga na kome se nalaze najvažnije javne zgrade: Crkva sv. Barbare, općina, hotel, pošta, Dom Balilla, Casa del Fascio, radnički dom i kino. Motivom trga Pulitzer međusobno povezuje razdvojene gradske cjeline stvarajući svojevrsnu agoru na kojoj istovremeno odvaja svjetovnu od duhovne vlasti dijagonalno sučeljavajući crkvu sv. Barbare i Casu del Fascio. No, ono što je glavna karakteristika tog trga jest da Pulitzer na strogo ograničenu prostoru daje pregled svih relevantnih pravaca talijanske arhitekture tridesetih godina od funkcionalizma, talijanskog realizma, novenčetizma, do novoga klasicizma (tzv. Stile Littorio). Važno je istaknuti da je zbog istodobna postojanja tih smjerova u razdoblju fašističke vlasti u Italiji gotovo nemoguće odrediti jedinstveni fašistički stil, onakvim kakvim ga prepoznajemo i određujemo u tadašnjoj nacionalsocijalističkoj Njemačkoj u obliku megadimenzioniranog neoklasicizma i državne politike koja se na brutalan način obračunala s modernom i njezinom tradicijom ravnih krovova. Za razliku od Trećeg Reicha, Italija modernu prihvaća kao novu tradiciju što omogućava istovremeno djelovanje čak nekoliko različitih arhitektonskih grupacija — Novocento koji predvodi arhitekt Giovani Muzio, racionalizam i Grupu 7 pod vodstvom arhitekta Giusepea Terragnia te tzv. liktorski stil arhitekta Marcella Piacentinija. Zbog različitog odnosa prema modernosti 1932. prilikom organiziranja izložbe talijanskoga futurističkog aeroslikarstva dolazi do žestoka ideološkog sukoba između talijanskih i njemačkih umjetnika u kojima će posljednju riječ dati Hitler stavom »da su futuristi u istom košu s kubistima, dadaistima i inim neprijateljima koji kvare njemačku umjetnost«.

Anegdota s Duceom

Iako će većina tadašnjih arhitekata biti deklarirani fašisti poput Terragnia, autora glasovite Cassa del Fascio u Comu, koji dobrovoljno odlazi i na istočnu frontu, jedino je Piacentinijev liktorski stil 1932. bio proglašen službenim državnim stilom, kao kompromisna mješavina modernosti i neoklasicističke monumentalnosti. Taj kompromisni amalgam modernizma i neoklasicističkog monumentalizma doći će do potpuna izražaja u Piacentinijevoj zagrebačkoj Assicurazioni Generali (1938). Izraziti primjer liktorskog stila u Raši izvedba je gradskih vrata — ulazne porte uz glavni trg i zgradu Casa del Fascio. No, Pulitzer će suprotno tadašnjem monumentalizmu sličnih ostvarenja mjere svoje porte prilagoditi mjerilu grada. I upravo u tom detalju sadržana je, kako piše Valušek: »Ingenioznost Pulitzerova rješenja (premda je riječ o kompilaciji već postojećih, recentnih uzora ideološko-frazeološkog tipa)... kako u mjeri grada, tj. »niskosti gradnji, tako i u činjenici da je visina porte idealno iznivelirana s visinama bočnih zgrada, pa se porta doima kao proboj ili izboj u kontinuiranom zidnom plaštu zgrada, tj. trga«. Mogli bismo reći da u Pulitzerovu rješenju gradske porte nije sadržana samo njegova ingenioznost nego i njegov ideološki stav prema fašizmu, koji osobito dolazi do izražaja primjerice u realizaciji Crkve sv. Barbare, čija armiranobetonska konstrukcija paraboličnih lukova asocira na izvrnuti rudarski vagonet, ali i na drvenu konstrukciju rudarskog okna koja negdje u svojoj dubini nosi daleke tragove lokalne graditeljske tradicije. »U Istri, vjekovnom mjestu susreta triju velikih europskih kultura, romanske, slavenske i germanske«, pisat će Valušek, »nastao je grad čiji je arhitekt (podrijetlom Židov, mađarskih korijena) znao spojiti dijelove tih tradicija u jednu novu vrijednost. Od Romana je preuzeta sama gradogradnja, od Slavena lokalna graditeljska tradicija, dok od Germana pojam i smisao Gesamtkunstwerka, kao idealne pozicije umjetnika koji projektira i dizajnira sve — od grada samog, preko arhitekture do urbane i interijerske opreme«.

Pulitzerov stav prema fašizmu došao je do izražaja vrlo rano, u već spomenutoj anegdoti s Duceom, ali još je izrazitiji u njegovu odlasku s obitelji u Sjedinjene Države 1939, gdje se seli pod izlikom uređenja talijanskoga paviljona na Svjetskoj izložbi u New Yorku. Ondje će Pulitzer projektirati brojne vile na Beverly Hillsu, a također će raditi i kao filmski scenograf. U Italiju se vraća nakon rata radeći kao i prije na uređenjima brodova i sudjelujući na brojnim natječajima. Gustavo Pulitzer Finali umire 16. travnja 1967. nakon duge i teške bolesti.

Post festum, točno šezdeset godina nakon izgradnje Raše, poznati istarski arhitekt Antonio Rubbi će napisati: »Danas kad su konačno arhitektonske vrijednosti postale odlučujuće u izricanju općeg suda o visokom stupnju umjetničke vrijednosti Raše, trebalo bi to rudarsko naselje proglasiti spomenikom modernog građenja Istre. Avangardni tragovi moderne arhitekture toliko prisutni u Raši trebali bi konačno biti zaštićeni!«

Krešimir Galović