Ekspresionizam bez ekspresivnosti

Ekspresionizam bez ekspresivnosti

Je li Nataši Sedmakov učinjena usluga i je li logičan slijed da plesačica deset godina nakon što je igrala Đ avolicu postane mlada, lirska Jela? Iz kojega su pariškog kluba izašle dvije djevojke našavši se uz seoskog momka (tako hladan Ilir Kerni)? Tek Mladoženja Andreja Barbanova proživljen i uvjerljiv je do kraja, tako svečan i ponosan na svoje crne lakirane cipele, smiješan i tužan istovremeno, drag i groteskan

Neopisivo ganutljivo završila je obnova baleta Đ avo u selu kojom je 19. listopada 2002. svečano obilježena četrdeseta obljetnica smrti Frana Lhotke, kada se iz središnje mezaninske lože podigao Pino Mlakar. Odloživši štap, taj impresivni gospodin od devedeset i pet godina odao je počast sjajnoj Lhotkinoj glazbi, samozatajno naglasivši njezinu suptilnost, plesnost i dramatičnost. Sjetio se Mlakar i plavetnila Lhotkinih očiju kad ga je, naravno s Piom, nedavne 1933, dočekao u luci u Budvi, gdje su onda zajednički, na podlozi narodne priče i Lhotkine jednočinke iz 1931. Đ avo i njegov šegrt, stvarali i danas antologijski balet.

(Pomislila sam da je staroga majstora možda i čudesno plavetnilo Augustinčićeve scene podsjetilo na snažan doživljaj boje skladateljevih očiju?)

Pio i Pina Mlakar (više od sedamdeset godina nerazdvojni par, pa se njihovo ime već i izgovara kao jedna riječ!), surađivali su s Lhotkom još na baletima Luk i Balada o jednoj sredovječnoj ljubavi, a osim toga su za zagrebački balet postavili Pepeljugu Prokofjeva, Lijepu Vidu Ukmara i Helote Brkanovića, te Legendu o Josipu R. Straussa (izvedenu na svečanim igrama u Salzburgu). Priličan je to opus, i znakovit za hrvatsku plesnu scenu, koja je višestruko, i do danas, vezana uz učenje i teorijska promišljanja velikoga plesnog reformatora Rudolfa Labana. Naime, kao Labanovi učenici Mlakarovi su stilski vezani uz plesni ekspresionizam. (Nije li antologijska sedma slika prosidbe za stolom u Đ avlu po duhovitosti i promišljenoj znakovitosti detalja dostojan pandan nezaboravnoj igri političarskog pregovaranja u Joosovu Zelenom stolu? I u nastanku ih dijele samo tri godine.)

Najava suvremenog

Praizvedba Đ avla u selu desila se 1935. u Zürichu — gradu u kojem je Laban devetnaest godina prije posjećivao Cabaret Voltaire, postavio svoju prvu cjelovečernju koreografiju i kasnije otvorio školu. Dakle, riječ je o publici koja dobro poznaje novo i koja je oduševljena izvornom svježinom i zrelošću Lhotkina baleta. Ali ni Zagreb nije daleko. Zagreb je otkrio i očito prihvatio novu plesnu umjetnost već 1924, kada Labanova grupa gostovanje produljuje s planiranoga jednog na šest tjedana. Kazališna revija »Scena« tom prigodom objavljuje tekst koji bi se mogao nazvati labanovskim manifestom, jer sadrži njegove analize motivacije i emotivnosti pokreta, upisivanja tijela u prostor, odnosa prema okolini itd. U Labanovoj grupi je plesala Zagrepčanka Vera Milčinović, a u vrijeme züriške premijere Đ avla već se s Labanova koreografskog instituta vratila i Ana Maletić u Zagreb i osnovala školu na kojoj se temelji i današnja Škola suvremnog plesa.

Svakako, Đ avo u selu sretno je objedinio sva dotadašnja, nacionalna i europska glazbenoplesna iskustva najavljujući suvremeno plesno kazalište. I po tome je velik, i vjerujem da će preživjeti ne kao vrijedni komad staroga stilskog pokućstva, nego kao živo suvremeno djelo koje, poput Giselle, može podnijeti različita propitkivanja mlađih autora. Zar motiv srca zaprljana crnim đavolovim otiscima prstiju, ili kićeni pojas koji zarobljava onoga tko ga sebi (svojevoljno!) stavi oko struka, ili krčma kraj koje se otvara ulaz u pakao i opsjenarske đavolske moći nisu varijacija Djece s kolodvora Zoo? Svjetlost djela i pobjeda života opravdani su iskonskom energijom, pulsom i ritmom folklorne glazbene potke, te snažnom (obrednom) formom narodnog kola/kruga. Završna spirala nema kraja — preko mladenke koja se vrti u njezinu središtu i ujedno na njezinu vrhu (na ramenima) otvara se nova dimenzija okrenuta vječnosti.

»Koreografija klasičnog stila za seljački svijet baleta Đ avo u selu ne bi ni mogla doći u obzir, a opet ne bi ni dostajao ni sam narodni folklor. Koreografsko rješenje mogli smo jedino ostvariti u modernom plesnom stilu, u kojem leži akcent na izravnom pokretu i ritmu ljudske prirode. Baš je taj akcent od bitne važnosti za balet Đ avo u selu, koji usporedno s ljepotom i dekorativnošću plesnih motiva izbjegava sve ono što bi bilo samo zbog vanjske dekorativnosti«, kažu koreografi Pio i Pina Mlakar. I baš taj prirodni, iskreni akcent nedostajao je novoj zagrebačkoj obnovi, dok je vanjska dekorativnost, moćna etnoornamentika, izbila u prvi plan.

Koreografske zamke

Što je razlog izgubljenosti solista, nedostatku energije (pogotovo u I. činu gdje ih je nestvarna plavozelena scena pojela) i, što je najvažnije — nedostatku osobnosti? Neproživljeni, nemotivirani, u očito čvrsto zadanu nizu, pokreti su preteško prelazili rampu. Plesači koji su nedavno briljirali u klasičnoj plesnosti Bajadere ovdje su djelovali mjestimice čak nemuzikalno, lomeći se u glazbenim i koreografskim zamkama. Ekspresionistički rječnik iznimno je težak jer slijedi logiku misli i emocije, dakle nenadano, unutar fraze, mijenja se u kvalitetama i smjeru pokreta, a traži klasičnu preciznost. (Mlakari su bili poznati po nemilosrdno neumornoj izradi detalja, cizeliranju pokreta, izvlačenju izraza i značenja pokreta iz svakoga pojedinog plesača.)

Je li zbrkanost i nesigurnost rezultat rada sa čak osam autora (Sonja Kastl, Vesna Butorac-Blaće, Božica Lisak, Ljiljana Gvozdenović, Zvonimir Reljić, Damir Novak, Dinko Bogdanić i Ostoja Janjanin), koji su, nekada sjajni protagonisti, svaki prenosili svoju priču? Ne usuđujući se pritom mijenjati detalje koji su nastajali prema njihovim tjelesnim predispozicijama i izražajnim kvalitetama, a koji sigurno nisu po svačijoj mjeri? Ili u nedostatku one posljednje autorske ruke koja bi modeliranim bićima udahnula život?

Plava Đ avolica Edine Pličanić, vraćena na špice, kao i Đ avo Staše Zurovca, tek su se mjestimice izborili za inače neospornu ekspresivnost. Je li Nataši Sedmakov učinjena usluga i je li logičan slijed da plesačica deset godina nakon što je igrala Đ avolicu postane mlada, lirska Jela? Iz kojega su pariškog kluba izašle dvije djevojke našavši se uz seoskog momka (tako hladan Ilir Kerni)? Tek Mladoženja Andreja Barbanova proživljen i uvjerljiv je do kraja, tako svečan i ponosan na svoje crne lakirane cipele, smiješan i tužan istovremeno, drag i groteskan. Čisti luzer, rekli bismo današnjim rječnikom.

Nezaobilazni su i učenici Škole za klasični balet koji su veoma lijepo i izrazito precizno otplesali dječji dio svadbene povorke.

I mali dodatak. U srijedu, 23. listopada, nastupila je u glavnim ulogama druga postava. Jela i Mirko, Tihana Trupeljak i George Stanciu, kao prvo, izgledaju prekrasno kao mladi seoski par. Ona nježna, treperava, svježa, on opušteniji, nestašna mladenačkog osmijeha i lagana skoka, bili su uvjerljiviji i čišći u emociji i motivu pokreta. (Onda se lakše i previde male nesigurnosti...) Đ avolica Saule Ashimove atraktivna je u dugim linijama, ali je ostala zakočena u klasičnom izrazu. Dubravko Kolšek, stari Đ avo zagrebačke scene, podsjetio nas je na ekspresivne mogućnosti te zahtjevne uloge. No, izražajno siguran i dramski precizan, on je izgubio na snazi, brzini i lakoći plesanja.

I još dva zanimljiva detalja vezana uz balet: Đ avo u selu prvi je balet koji je bio kinetografski (Labanovim plesnim pismom) zabilježen. Zapisao ga je poznati koreolog Albrecht Knust, negdje u doba nastanka. (Dakle, postoji zapis izvorne koreografije!) I drugo, nedavno sam iz Švicarske dobila razglednicu s crtežom kistom u crnom akvarelu Paula Kleea. Slika se zove Tanz-Scene, ima đavolicu u gornjem lijevom uglu i nastala je 1938. Čini mi se da je mogla poslužiti i kao plakat Đ avlu. Vrlo suvremen i lišen suvišne dekorativnosti.

Maja Đurinović