E. T. ante portas

Misteriozni znakovi (Signs), red. M. Night Shyamalan

On je Graham Hess, bivši pastor i uzgajivač kukuruza na nevelikoj farmi u Pennsylvaniji usred koje se diže trošna dvokatnica. Njegova su obitelj dvoje malodobne djece, sin Morgan i kći Bo, te mlađi brat Merill, nesuđena zvijezda bejzbola. U njemu vjera nije izdržala kušnju osobne tragedije, kada mu je žena nedavno poginula u prometnoj nesreći. S njim sumještani ipak i dalje razgovaraju kao sa svojim propovjednikom smatrajući ga duhovnim osloncem zbog vrlina kojima se dokazao. No, za njega tek počinju sudbonosni trenuci, kada u polju otkrije neobjašnjive geometrijske likove čije je podrijetlo jednako nebesko, kao i vjera u koju se uzdao najveći dio života. I sada je na njemu da je ponovno prizove ili zauvijek izgubi sve što voli...

On je, dakle, glumac Mel Gibson, a sve što voli njegov filmski lik nalazi se u američkoj znanstveno-fantastičnoj drami Misteriozni znakovi koja je u režiji M. Nighta Shyamalana, autora paradigmatičnog Šestog čula, ovog ljeta i jeseni poprilično zaintrigirala publiku i kritiku diljem svijeta. I dok je prva promtno dovela Shyamalanov film na vodeća mjesta ljestvica najgledanijih filmova godine, druga je u intimističkoj priči o malom čovjeku suočenim s neizmjerno velikim izazovom vidjela barem jedan element natprosječnog filmskog djela. I — bila u pravu.

Naime, ono što zadivljuje uz minimalističku mizanscenu filma besprijekorna je gluma. Pravilno kontekstualizirajući da ljudi, neovisno s koje strane snimljene slike stajali, najintenzivnije proživljavaju svoje strahove na intrapsihičkoj razini, Shyamalan je središte zapleta Misterioznih znakova ogolio do esencijalnih emocija stavljajući u prvi plan likove, a ne naoko grandioznu okosnicu fabule o izvanzemaljskoj prijetnji. Na taj su način glumci na čelu s maestralnim Gibsonom i jednako uvjerljivim Joaquinom Phoenixom dobili izvrsnu priliku da svojim nastupima, gotovo bergmanovske pozadine, ostvare poentu o ljudskom usudu kao spoju ovozemaljske zadanosti i uvijek prisutnih metafizičkih elemenata. Neovisno izviru li ti elementi iz čovjekova poimanja neobjašnjivog ili kao posljedice nesavladivih sila prirode.

Druga se pak odlika filma vezuje uz Shyamalanovo sazrijevanje kao filmaša, pri čemu se on ne zadovoljava samo scenarističkom gradacijom napetosti i njezinim glazbeno-vizualnim ekvivalentom u realizaciji skladatelja Jamesa Newtona Howarda i snimatelja Taka Fujimota, nego, ponajprije, bogatom simbolikom kadra, kako u njegovoj cijelosti, tako i u mnogim detaljima. Premda se film gdjegdje odveć referira na prepoznatljivo stilsko manevriranje Davida Lyncha, osobito u uvođenjima likova u scenu, Shyamalan kao ni u jednom svom filmu dosad razvoj priče temelji na pojedinostima, i u dramskom, i u simboličnom smislu. Tako elementi poput zavijanja pastorovih pasa, odbijanja njegove male kćeri da pije vodu, opčinjenosti mlađeg brata televizijskom slikom, noža koji služi kao zrcalo, ili pak biblijskog motiva posljednje večere s katarzom središnjih likova, postaju nositelji ne samo poruke nego i konstitutivni dijelovi radnje čiji se trpki humor i paralizirajuća napetost naposljetku sjedinjuju u kolaž demistificirajućih znakova jedne veoma koherentne cjeline.

Premda Shyamalan i kao redatelj i kao scenarist, a ovdje i kao epizodni glumac, otpočetka stvara film ugođaja u kojem zaplet služi tek kao okvir mozaika, nekoliko logičkih nedosljednosti, od kojih je najproblematičnija ona da pripadnici tehnološki superiorne rase sposobne za intergalaktičke letove ne mogu otvoriti drvena podrumska vrata, i to u ključnom dijelu filma, ostavlja dojam racionalne zbrke. Na sreću, sve je ostalo u filmu toliko pedantno realizirano da pitanje tko je zapravo pred vratima, mašta ili logika, postaje manje važno, ako se zna da su s njihove druge strane — daroviti redatelj i glumci.

Boško Picula