Dva važna kroatistička izdanja

Gotovo da se može reći kako su Florschützova izdanja bitno utjecala na jezičnu naobrazbu hrvatskih intelektualaca prve polovice dvadesetoga stoljeća

Nedavno su se pojavile dvije knjige što znatno unapređuju kroatističku stručnu literaturu, i to jedna rječničku, druga povijesno-standardološku. Prva je Hrvatsko-ruski rječnik Matije Dautovića, Školska knjiga 2002. Izašla je u dva sveska: I. A-O (XXXI + 761 str.) i II. P-Ž (XIV + 1058 str.). Druga je knjiga pretisak Gramatike hrvatskoga jezika Josipa Florschütza iz 1916. (posljednje izdanje za autorova života), Ex libris 2002, 10 + XXXIII + 272 str.

Dautovićev je rječnik jedna od najvećih zbirki hrvatskih riječi — ima oko 100 tisuća akcentuiranih hrvatskih natuknica. Opseg i bogatstvo toga rječnika može se prosuditi po broju stranica, koji sam već iznio za prvi i drugi svezak (preko 1 800 stranica), to više što je taj rječnik izdan u razmjerno većem formatu. Toliki broj riječi jasno pokazuje da Dautovićev rječnik ne može služiti kao normativno leksikološko djelo, što se, uostalom, i izričito kaže u Predgovoru. U tom su rječniku zastupljeni i mnogi regionalizmi, barbarizmi i kolokvijalizmi, kao i žargonizmi raznih struka, ali taj leksik izvan uže norme standarda zastupan je samo ako se razmjerno češće pojavljuje u stilemskoj službi u hrvatskoj književnoj prozi ili ga pak često nalazimo u publicističkim hrvatskim tekstovima.

Slična bi ocjena vrijedila i za serbizme. One kojih ne ćemo naći u prosječnim hrvatskim tekstovima, ne treba tražiti ni u Dautovićevu rječniku. Tako tamo nema riječî kao bezbijednost ili vazduh, jer se one praktički ne pojavljuju u autentičnim hrvatskim tekstovima. Naći ćemo pak uslov, jer je ta riječ ponegdje ipak prodrla i u hrvatske tekstove, iako će ju veći dio publike prepoznati kao nehrvatsku. Dautović tu riječ donosi, ali joj ne daje ruskoga ekvivalenta nego ju upućuje na uvjet. I konačno, postoji i treći način postupanja. Neke riječi koje su bar podrijetlom serbizmi donose se na svojem abecednom mjestu uz ruski prijevod, ali uz njih je u zagradama pravi hrvatski sinonim. Tako uz prisustvo, prije ruskog ekvivalenta, nalazimo u zagradama prisutnost i nazočnost, ali uza same te dvije riječi na njihovu abecednom mjestu naći ćemo samo ruski prijevod, a ne spominje se uopće sámo prisustvo. Isto tako, uz uprostiti imamo u zagradama pojednostav(n)iti i onda ruski prijevod, ali uz pojednostav(n)iti nema oblika uprostiti.

Iznesena tri postupka sa serbizmima vrijede, mutatis mutandis, i za regionalizme, barbarizme, kolokvijalizme i žargonizme, samo što uz njih dolaze oznake pokr., barb., razg. i za žargonizme kratica za sferu uporabe. Na taj način, iako Dautovićev rječnik, kako sam već spomenuo, nema normativnoga karaktera, ipak i posredno označuje status pojedinih riječi. To je posebno važno. Strani čitatelji hrvatskih tekstova često iskazuju nezadovoljstvo što mnogih riječi ne nalaze u hrvatskim rječnicima (jer ih norma odbacuje), a i kada ih nađu, prečesto ostaje nejasan njihov status u hrvatskome jeziku. U tom je smislu vrlo dobro da se radi upravo o hrvatsko-ruskom rječniku. Slavisti predstavljaju visok postotak među strancima što znaju hrvatski ili se njime bar pasivno služe, a većina slavista poznaje ruski jezik.

Za pravu ocjenu Dautovićeva rječnika važno je napomenuti da je on rađen vrlo dug niz godina pa se autor koristio uglavnom starijom literaturom i to se pomalo osjeća u samome rječniku, ali znatno manje nego što bi se moglo očekivati s obzirom na izostanak stručne literature iz posljednjega desetljeća. Naći ćemo poneku pravopisnu nedosljednost (kotac, G koca; mlatac, G mlatca i mlaca; mladac G mladca i mlaca; prdac, G prdca), bit će i poneki neobičan naglasak (također umjesto takóđer), ali sve u svemu, i pravopis i naglasak uglavnom zadovoljavaju — jednostavno su moderniji od glavnine stručne literature kojom se autor služio.

Florschützova Gramatika hrvatskoga jezika

Preizdavanje Florschützove gramatike iz 1916. pothvat je koji valja svesrdno pozdraviti. Ta Gramatika hrvatskoga jezika udžbenik je s pomoću kojega su mnogi naši naraštaji učili materinski jezik. Izdanju od 1916. prethodila su još dva, 1905. i 1907, a posmrtno su tiskana još tri izdanja, god. 1921. nepromijenjeno i samo malo dotjerano, 1940. banovinsko izdanje, koje je Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika, i 1943. pod naslovom Hrvatska slovnica, prerađeno samo donekle, a tiskano tzv. korijenskim pravopisom. Dakle, četiri su se desetljeća hrvatski srednjoškolci zaista služili Florschützovom gramatikom, doduše u raznim, ali ne previše različitim verzijama. Gotovo da se može reći kako su Florschützova izdanja bitno utjecala na jezičnu naobrazbu hrvatskih intelektualaca prve polovice dvadesetoga stoljeća.

Kao što se može pretpostaviti s obzirom na ondašnju prevlast srpskohrvatsko-mađaronske maretićevštine u kroatistici i na politiku onodobne Hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, Florschützova je gramatika u mnogome u skladu s vladajućim shvaćanjima hrvatskih »vukovaca«, ali očito je da sam Florschütz nije neki oduševljeni pristaša takvih shvaćanja nego jednostavno samo čovjek svojega doba. Vidi se to u više raznih podrobnosti. Iako je u Florschütza, primjerice, naglasak u leksiku i morfologiji gotovo dosljedno maretićevski, to jest daničićevski (Florschütz se očito nije sam bavio akcentološkom problematikom), u drugim pojedinostima on često odstupa, ponekad u smislu nastavljanja tada već mrtve Zagrebačke škole.

U Florschütza ima više primjera za razlikovanje dativa i lokativa jednine u nastavcima određene pridjevske deklinacije (za vukovce se takva razlika očituje samo u naglasku, i to kod imenica), a osobito je karakteristično da Florschütz donosi primjere uglavnom iz hrvatske književnosti, a ne iz folklornih tekstova kao Maretić. Karakteristično je i da na str. 65 piše: »Za 1000 valja govoriti tisuća«. Osim toga, Florschütz dosljedno rabi naziv »hrvatski jezik«, a ne koji od raznih dvočlanih naziva.

Sve u svemu, preizdavanje Florschützove gramatike iz 1916. u mnogome će pridonijeti proučavanju povijesti hrvatskoga standardnog jezika, osobito u prvoj polovici XX. stoljeća i osobito što se tiče jezične nastave u hrvatskim srednjim školama. Valja se nadati još kojem sličnom pothvatu u našem nakladništvu — ovo je bio (ako se dobro sjećam) prvi nakon pretiskavanja Jurišićeva Nacrta hrvatske slovnice (MH 1992).