Čudovište iz ormara

Crveni zmaj, red. Brett Ratner

Sustav po kojem serijski ubojica likvidira svoje žrtve jednostavan je: svako njegovo novo ubojstvo predstavlja varijaciju onog prethodnog, a funkcionirajući kao krvava epizoda jednog mamutskog serijala. Tako to biva i sa filmskim nastavcima. U Mannovoj izvrsnoj adaptaciji Harrisova Crvenog zmaja iz 1986. godine (šifra Manhunter), koja nikad nije ugledala mrak naših kino dvorana jer je njezina američka distribucija bila ograničena, ime serijskog kanibala Hannibala Lectera dostupno je samo najužem krugu predanih filmofila. A na našim malim ekranima je prikazana s velikim zakašnjenjem, tek nakon Demmeova hita Kad jaganjci utihnu, kad je Lecter transformiran u mit i postao ultimativna medijska atrakcija. Najpoznatije čudovište iz holivudskog ormara.

No, već je treći dio Harrisove trilogije (Hannibal), pretvorio Lectera u elegantnog stričeka kojim mame plaše svoju djecu u pričama za laku noć, bez obzira na nepodnošljivu količinu najbestijalnijeg nasilja kojim operira Ridley Scott u njegovoj promašenoj filmskoj adaptaciji, na čiju nepodnošljivu eksplicitnost nije mogao ostati ravnodušan tek poneki neurokirurg. Što je pak natjeralo korporacijski Hollywood u njegovoj vječnoj prequel-sequel-remake opsesiji da se vrati na početak trilogije i odabere Crvenog zmaja? Odgovor je opet prokleto jednostavan: zato jer u Mannovoj originalnoj adaptaciji nije bilo Anthonyja Hopkinsa. Ljubomorni Hopkins kao da je Ratnerovim filmom pokušao izbrisati naše prekrasne uspomene vezane za njegovog neponovljivog sunarodnjaka Briana Coxa, koji je u Mannovu originalu majstorski utjelovio Harrisovog serijskog kilera, i time prisvojio lik Hannibala Lectera kao svoj »brand«. Zato se Ratnerovu prequelu dogodila jedna dobra i jedna loša vijest. Dobra vijest je ta da je Ratnerov Crveni zmaj superiorniji u odnosu na Hannibala. A loša vijest je ta da je daleko inferiorniji u odnosu na Manhuntera.

Poslužena jetrica

Ako se Scottov Hannibal gastronomski okončao jednim mozgom s tartufima, Ratnerov decentni komad popcorn pulpa započinje jetrom (dakako, nipošto guščjom), koja biva servirana članu Baltimorskog simfonijskog orkestra. Jelo je, dakle, posluženo. No, što smo dobili za filmski desert? U originalnoj verziji Michaela Manna, Lecter je bio sveden na epizodni lik i susrećemo ga tek tri puta. Ratner mu ostavlja više prostora, jer je to Hollywood od njega tražio. U Mannovu originalu, naglasak je stavljen na unutarnje nemire i tjeskobe lovca na Zubić vilu, FBI stručnjaka za forenziku Willa Grahama (izvrsni William Peterson), pri čemu autor filma kreira u svom perverznom voajerizmu prokleto zastrašujuću atmosferu zahvaljujući inteligentnom korištenju lokacija, a da ga pri tome uopće ne zanima grafičko nasilje. U Ratnerovu remakeu, Graham je mnogo mlađi i energičniji Edward Norton, koji se pretjerano razbacuje Metodom. U Mannovu originalu dominiraju hladni i modernistički dizajnirani interijeri u skladu s tadašnjim hi-tech trendovima, u kojima dominira bijela boja (namještaj, Lecterova ćelija, zatvorska fasada), a Spinottijeva fotografija je krajnje ekspresionistička. U Ratnerovu remakeu, direktor fotografije je nanovo Dante Spinotti, ali se ovdje zatekao u službi jednog zanatlije, a ne velikog majstora, koji ne želi publiku previše zamariti snažnom vizualnom poetikom. U Mannovu originalu, ulogu tetoviranog kilera preuzima patetični Tom Noonan, dok ga ovdje zamjenjuje prijeteći, ali iznenađujuće simpatični Ralph Fiennes, koji je filmu trebao osigurati dostatnu dozu Very British štiha, nalik na psihopatsku varijantu Heatcliffa. Njegova voljena Reba je vječno prestrašena Emily Watson, standardno izgubljena u vremenu i prostoru. A suludi Philip Seymoru Hoffman krade film kao tabloidni novinar. I konačno, Mannova mizanscena je hladna, stilizirana i oslobođena od nepotrebnih epizoda, dok zanatlija Ratner vjerno slijedi literarni predložak do najminucioznijih detalja. Nažalost, svako novo gledanje Mannova Manhuntera tjera nas da Hopkinsovog monstruma pošaljemo u zasluženu mirovinu. Možda je došlo krajnje vrijeme da ga Hollywood vrati u svoj ormar, zajedno s Freddyjem Kruegerom i ostalim čudovištima. Koncept se posve istrošio.

Dragan Rubeša