Cigareta

Sve manje ljudi puši na ulici. Ako nekoga i vidite s cigaretom, neće vam se činiti da uživa, nego prije da je uplašen i zabrinut. A to je neobično, pogotovo onome tko se sjeća starih vremena kad je nad glavom svakoga prolaznika lebdio plavi oblačić duhanskog dima kao aureola. Tada sam poznavao čovjeka koji je na ulicu mogao izaći i bez novčanika, i bez kišobrana, i bez naočala, samo nije mogao bez cigarete; ona mu je bila kao štap bez kojega ne bi umio ni hodati pločnikom. A sad takvih ljudi više nema.

Nije da ih nema zato što bi se danas pušilo manje nego nekad; obratno, puši se sad još i više, jer ranije se počinje, a puše podjednako i žene i muškarci. Samo se manje puši na ulici. Odakle to dolazi?

Ne vrijedi objašnjenje da je pušenje danas na zlu glasu, pa je ljude sram: na zlu su glasu i tolike druge stvari — recimo, utaja poreza — pa to nikoga ne priječi da ih čini. Isto tako malo govori i tvrdnja da je pušenje zabranjeno u praktički svakom javnom prostoru, pa je to ljudima prešlo u naviku. Jer, pušenje na ulici — bar zasad — nitko nam ne brani, pa ipak ne pušimo na pločniku. O čemu je, dakle, riječ?

Prvo što mi pada na pamet jest pomisao da se promijenilo značenje pušenja, simbolični njegov smisao. Možda je taj smisao nekada bio drukčiji nego danas?

Nema nikakve sumnje da je pušenje u dvadesetom stoljeću bilo znak snage, a time i muškosti, junaštva, pouzdanosti. Pušili su tada ne samo svi junaci u filmovima, ne samo svi političari u žurnalima, nego su pušili —i to javno — čak i slavni sportaši, poput nogometaša ili biciklista. A nisu ni mogli da ne puše, jer cigaretom je pušač pokazivao da je jak, da je pripravan na najveće podvige i da je čovjek od akcije. Nekako se podrazumijevalo da je onaj tko puši toliko odlučan, te može ostaviti i samu cigaretu kad god zaželi; ona, dakle, nije bila porok, bila je vrlina. Pušiti je bilo viteški.

Upravo zato, od pušača se očekivala i viteška solidarnost. U to je doba bilo normalno da pušač priđe na ulici drugomu pušaču i pripali svoju cigaretu na njegovoj. Nije bilo sramota ni zamoliti cigaretu od neznanca, jer nikome nije padalo na um da čovjek time otkriva svoju ovisnost, nego se držalo kako tek traži mogućnost da se legitimira kao član bratstva pušača, dakle, kao snažan i vrijedan čovjek.

Dobro, ako je tako bilo, što se onda u međuvremenu dogodilo? Je li pušenje izgubilo sposobnost da pušača prikaže kao muškarčinu i čovjeka od akcije? Ne bi se reklo. Jer, ako pogledate reklame za cigarete — koliko god prikrivene bile — uvijek ćete u njima naći nekakva preplanulog brku što svladava divlje konje ili pobjeđuje planinske vrhunce. Temeljno značenje cigarete ostalo je, dakle, i dalje isto. Pa zašto onda ljudi izbjegavaju pušiti na ulici?

Možda je postalo nepoželjno prikazivati se kao čovjek od akcije, kao žustar i prekaljen tip? Takva misao nije, dakako, bez temelja. Jer, današnjim svijetom ne vladaju više muške, nego ženske vrijednosti. Danas je poželjno pokazivati osjećaje i razgovarati o njima, maštati o pothvatima umjesto da se u njih upustiš. Zato možda ni onaj kome je stalo da bude u trendu — a pritom je pušač — ne želi pokazati tu svoju mušku stranu, pa je krije kao zmija noge?

Ali, zašto je krije samo na ulici, a ne i drugdje? Zašto će spremno zapaliti u za to predviđenu prostoru kakva restorana (taj se prostor neizostavno nalazi pokraj zahoda), zašto će zapaliti u predvorju kina, a na ulici će izbjegavati da to učini?

Meni se čini da postoji samo jedan odgovor: zato što se nije promijenilo značenje cigarete, nego se promijenilo značenje ulice. Ona, naime, naprosto nije više ono što je nekad bila; ne samo da ona više ne pristaje cigareti, nego ni cigareta ne pristaje njoj.

Jer, ako mi dopustite da se još jednom sjetim onoga svog znanca, njegov slučaj to najbolje ilustrira. Nije on palio cigaretu pred izlazak na ulicu samo zbog cigarete (zato što mu je bilo slatko dimiti dok hoda), nego i zbog ulice (zato da ga vide kako puši). Ulica je, naime, u to doba bila mjesto na kojem je čovjek pokazivao svoju najbolju stranu. Kao što je za izlazak oblačio finiju odjeću, kao što na ulici nije čačkao nos, kao što je na ulici i govorio uljudnije nego doma, tako je i cigaretu palio zato što je cigareta bila nešto reprezentativno, a ulica je bilo mjesto gdje čovjek sebe reprezentira. Pušiti na ulici značilo je biti čovjek na svom mjestu.

I, eto u čemu se ulica promijenila: ona više nije mjesto gdje se čovjek pokazuje. Istina jest da vas ondje ljudi mogu vidjeti i da o tome morate voditi računa; ali pravu sliku o sebi vi drugima predočujete negdje drugdje, a ne na ulici. Ulica više nije onako važno mjesto kao što je nekad bila.

I još više, i još gore: ulica je postala mjesto gdje se ljudi skrivaju umjesto da se pokazuju. Sve ono što se ne usuđuju pokazati drugdje pokazuju ondje. Tako neki pale i svoje cigarete na ulici zato što ih nemaju gdje drugdje zapaliti. A za to nema boljega dokaza od onih koji ipak i danas puše na pločniku. Rekao sam već da svi oni izgledaju nekako isprepadano; sad ću to i objasniti. Ako ne znate tko su, raspitajte se malo: to su vam oni sirotani koji su pobjegli s radnog mjesta. Oni na tom radnom mjestu uvjeravaju sve i svakoga kako su nepušači, jer je to poželjan i društveno prihvatljiv stav. A čim uhvate malo vremena, zbrišu na ulicu, pa ondje zapale i srču one dimove kao utopljenici, kao pravi ovisnici, ne brinući se previše hoće li ih tko vidjeti. Jer, to je ionako ulica, dakle, nevažno mjesto. Ukratko, ne samo da lažu u firmi nego se još i na pločniku ponašaju opsceno.

Pravi ljudi od akcije, što jest — jest.