Čekamo klavirski teatar

Čekamo klavirski teatar

Silvio Foretić, Valse macabre, Cantus, 2001.

Prošle se godine u izdanju Cantusa pojavio autorski CD Silvija Foretića, jednog od onih naših glazbenika koji su svojevremeno otišli na privremeni rad u inozemstvo, i tamo, na svoju sreću, i ostali. Foretić je inače završio studij na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji i otišao na usavršavanje u Köln, da bi 1974. postao docentom na Visokoj glazbenoj školi u Duisburgu. Specifičnost njegova skladateljskog rada od studentskih je dana bila vezana uz neku vrst komornoga glazbenoteatarskog izričaja. Još sa svojim Ansamblom za suvremenu glazbu Foretić je priređivao performanse koji su sredinom šezdesetih bili shvaćeni kao pobuna protiv glazbene tradicije. Trebalo je vremena da se razumije kako je Foretić daleko od tako zamišljene avangardnosti, a pogotovo pak od ideološke agresivnosti njezinih propovjednika. Ideologija i agresija upravo su ona dva pojma koja se nikako ne mogu vezati ni uz Foretićev senzibilitet, a ni uz njegov skladateljski opus. Predznak bizarnosti koji se već godinama po inerciji veže uz Foretićevo umjetničko djelovanje predstavlja samo stupnjeve (ne)razumijevanja biti njegove umjetničke poruke. Jer Foretić jest stvaralac s porukom, skrivenom iza zafrkantskog, upravo ojlenšpiglovskog odnosa spram zbilje. Foretić rado ironizira, kroz smijeh daje naslutiti ozbiljnost problematike koja ga zaokuplja (a ta je problematika ponajmanje glazbena), sklon je satiri i persiflaži. No za one koji ga zaista žele čuti on otkriva mnoge istine (o nama samima i svijetu oko nas), diskretno utkane u satirčno lirične iskaze svojih glazbenoscenskih ostvarenja.

Kompaktna ploča Valse macabre objavljena prošle godine kompilacija je četiriju Foretićevih skladbi: Melusine (1966-1967), Liebestraum, (1969-1971), Valse macabre (1978) i Fabularium animale (1971/72-1984), pa tako čini svojevrstan presjek njegova stvaralaštva od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih godina. Posljednja navedena skladba ostvarena je u produkciji Radiotelevizije Zagreb (današnja HRT), a prve tri u produkciji Zapadnonjemačkog radija iz Kölna. Na tom CD-u Foretić se pojavljuje u četverostrukoj ulozi kao skladatelj, tekstopisac, dirigent i vokalni solist. Kvaliteta snimaka vrlo je dobra (digitalno remasterizirao Vito Gospodnetić), a sadržaju CD-a primjeren informativni tekst potpisao je Nikša Gligo. Popratna knjižica dopunjena je Foretićevim tekstovima na njemačkom (uz hrvatski prijevod) te hrvatskim prijevodom korištenih tekstova Lessingovih basni.

Valse macabre svojevrstan je pokazatelj Foretićeve skladateljske faze ranijeg razdoblja, i to mu je daje dokumentarnu vrijednost. No ono u čemu je Foretić najuvjerljiviji njegov je klavirski teatar, a to je sadržaj koji zasad tek čeka na objavljivanje. No možda je to za hrvatske proizvođače zvuka, slike (često i magle), — koji su svoju deklariranu brigu za hrvatsko glazbeno stvaralaštvo zasad ograničili na onih nekoliko autora koji obnašaju visoke funkcije u HDS-u i okolo njega — u slučaju Foretić ipak prevelik zahtjev?!

Bosiljka Perić-Kempf