Bergman je uvijek prvi jurišao

Bergman je uvijek prvi jurišao

U povodu zagrebačkoga prikazivanja dokumentaraca o Bergmanu

Gunnar Bergdahl Zagrebu se predstavio kao vrstan poznavatelj opusa Ingmara Bergmana, i to dvama dokumentarcima, Bergmanov glas (1997) i Intermezzo (1999), koji su, u sklopu Bergmanova ciklusa u organizaciji Filmskog centra i Švedskog veleposlanstva, bili prikazani u Teatru Exit i Kinoklubu Zagreb, uz gostovanje samog redatelja Bergdahla. No, Bergdahl je također vrstan autor umjetničkog dokumentarca, što je potkrijepio filmom Ljudmilin glas, proglašenim najboljim švedskim dokumentarcem 2001. i prikazanim na festivalu u Berlinu. Bergdahl je karijeru počeo kao filmski kritičar, a već petnaestak godina radi u ekipi međunarodno važna filmskoga festivala u Göteborgu. Od 1994. do 2001. bio je i njegov direktor. Nedavno je završio prvi kratki igrani film, koji se, slično kao i njegovi dokumentarci, zove Glas tišine.

Što Bergman misli o vaša dva dokumentarna razgovora s njim?

— Drugi, Intermezzo, sviđa mu se, ali prvi, Bergmanov glas, uopće mu se ne sviđa, drži ga dosadnim i sporim, a za sebe je rekao da je u njemu ispao odveć ružan i nedovoljno precizan u svojim odgovorima. Moja je ideja bila izbaciti sva pitanja i pretvoriti dokumentarac u neku vrstu predavanja, iskoristiti čak i trenutke tišine, a on je to držao odveć dosadnim i sporim. Zapravo, dokumentarac je bio zamišljen kao TV-razgovor, ali sam od njega napravio i pravi, filmski dokumentarac, a Bergman nije čovjek koji voli iznenađenja. Na kraju smo se dogovorili puštati ga samo po festivalima, bez komercijalne distribucije. Nakon toga napravio sam Intermezzo, sve u interesu ostavljanja budućim filmskim povjesničarima što više zapisanih Bergmanovih misli, jer ih je na filmskoj vrpci, posebno u posljednjih petnaestak godina, zapisano vrlo malo. Spomenuti TV-razgovor, koji je prethodio dokumentarcu, bio je prvo Bergmanovo pojavljivanje u javnosti nakon dugo godina. Bergman ne voli biti javna osoba, više voli posvećivati se vlastitom radu i uživanju u gledanju filmova i predstava.

Što vas je osobno, kao filmofila, privuklo Bergmanu?

— Potkraj šezdesetih, kao adolescent, bio sam pripadnik ljevičarskoga pokreta koji je bio dio svjetskih gibanja vezanih uz proteste protiv rata u Vijetnamu i sličnih događanja. Godine 1969. Bergman je prije premijere svog filma Sramota rekao da je taj film svojevrstan komentar na aktualna događanja. Mi smo na to poludjeli, jer je film imao vrlo pacifističku, umjerenu poruku, a za nas, mlade buntovnike, jedina prihvatljiva bila je stopostotna potpora borbi protiv američkog imperijalizma. Zato smo demonstrirali ispred kina u kojem se premijerno prikazivala Sramota i dijelili letke nazivajući Bergmanov film niskim buržoaskim sranjem. Deset godina poslije, kao zreliji čovjek, ponovno sam gledao Sramotu, i to je za mene bilo otkriće. Film govori o tome kako preživjeti u amoralnom, zlom svijetu i kako reagirati kad to zlo počne utjecati i na nas. To je univerzalan film čija tema funkcionira kako u šezdesetima, tako i danas. Tek nakon toga zainteresirao sam se za Bergmana.

Iako ste u mladim danima imali mišljenje o Bergmanu kao o buržujskom, tradicionalnom redatelju, danas mislite o njemu kao o tipično modernističkom redatelju?

— Da, Bergman je stalno eksperimentirao, iskušavao nove stvari i radio ih na nov način. Napravio je mnogo otkrića u filmskoj formi, koja su mnogo značila mnogim redateljima. On je pravi redatelj redatelja. Oduvijek je bio neka vrsta vojnika koji prvi juriša. Postoji mnogo takvih primjera u njegovim filmovima. Po mojem mišljenju, film Ljeto s Monikom prvi je predstavnik novoga vala koji se osam godina poslije razvio u Francuskoj. Slike iz braka, njegova TV-serija, najbolja je sapunica ikad napravljena, stvorena mnogo prije razvijanja svijesti o žanru sapunice. Divlje jagode najbolji su film ceste koji sam ja vidio, stvoren mnogo prije Golih u sedlu ili filmova Wima Wendersa. To je vrlo precizno putovanje po ljudskom okolišu i ljudskoj unutrašnjosti istodobno. Bergman je ostao nadahnuće mnogim redateljima sve do danas. Uzmite, na primjer, mnoge snolike scene ljudi u robotiziranim grupama iz hvaljena novog filma Pjesme s drugog kata Roya Anderssona (op. a., prikazana u Motovunu) i past će vam na pamet scene kolone vjerskih fanatika iz Sedmog pečata.

Vaš omiljeni Bergmanov film?

— Vrlo sam slab na Personu. Počinje vrlo neuobičajeno, kao mali eksperimentalni film prikazujući protok slika koje nemaju veze s pričom, a, s druge strane, ima jako dobru priču i vrlo intenzivnu glumu. Nakon toga, tu je Fanny i Alexander, koji posjeduje savršen sklad svih izražajnih elemenata. Tu su i Divlje jagode, Tišina i ostali sjajni filmovi.

Nakon filma Fanny i Alexander iz 1982. Bergman je nastavio režirati, ali skromnije forme. Mislite li da redatelji, nakon što prođu određeno godište, gube kreativnu energiju i ne mogu više snimati kvalitetne filmove? I sam Bergman, osamdesetčetvorogodišnjak, u Intermezzu je rekao da se snimajući posljednji film osjećao kao Sara, biblijska trudnica u dubokoj starosti.

— Glupo je stvarati pravila o trajanju stvaralačke kreativnosti. Bit je kreativnosti razbijati sva pravila. No, filmska režija stvarno tjelesno iscrpljuje čovjeka, pogotovo Bergmana, koji je uvijek usmjeravao veliku količinu energije na sam trenutak snimanja da bi dobio savršeni snimak. Zato nije čudo da je Bergman nakon šest mjeseci snimanja filma Fanny i Alexander shvatio da je to postalo previše za njegove godine i odlučio odustati od kinofilmova. To je bila jako mudra odluka i nakon toga počeo se baviti tjelesno manje zahtjevnim projektima poput režiranja TV-drama, pisanja scenarija i režiranja kazališnih predstava, koje, zapravo, nije prestao stvarati još od svojih mladih dana. Nije poput Antonionija, Wajde, Kurosawe ili Fellinija neuspješno pokušavao napraviti Posljednje filmsko remek-djelo u staračkim danima. Fanny i Alexander prekrasan je završetak jedne filmske karijere, ostvarenje kojim Bergman zaokružuje sve teme, interese i ljudske karaktere kojima se bavio tijekom svojega umjetničkog život. Zanimljivo je da TV-drame, koje Bergman u posljednje vrijeme snima DV-kamerom, nakon toga prebacuju na filmsku traku da bi ih stari majstor mogao montirati na klasičan način i onda ponovno prebacuju na video, sve zbog toga što Bergman želi osjetiti dodir s filmskim materijalom. Mladi redatelji bune se zbog troška, ali on je ipak Bergman.

Koliko ste zadovoljni švedskim suvremenim filmom?

— Prilično zadovoljan. I početkom devedesetih švedski film vrlo je dobro izgledao, iako je jedini njegov veliki redatelj u to vrijeme bio Jan Troell. Godine 1988. dogodilo se nešto sjajno, pojavio se niskoproračunski film Lukasa Moodyssona Pokaži mi ljubav, prvi film koji je produciran na potpuno drukčiji način, izvan glavnih producentskih krugova, kojima pripada npr. Švedski filmski institut, kao dio nove filmske politike u Švedskoj, koja gura jačanje regionalnih filmskih centara. Sniman je uz pomoć malog proračuna u malom mjestu, produciran i distribuiran od malih regionalnih kompanija, sve u svemu, čudan film za švedske uvjete. Taj film bio je jako dobro prihvaćen od publike i kritike i prodan po cijelom svijetu. Stvorio je mnogo nove energije u švedskom filmu i rezultat su bili mnogi filmovi mladih redatelja snimljeni na isti način, s komedijom kao alatom, što čini sretnima i publiku i producente, ali i s ambicioznim umjetničkim dometom. Najuspješniji je takav primjer nakon Pokaži mi ljubav Jalla, jalla Josefa Faresa koji je vidjelo čak i više ljudi nego Moodyssonov film. Inače, Moodysson je Bergmanov favorit, posebno njegov drugi film Zajedno, koji drži remek-djelom.

Švedska kinematografija ima auru kinematografije koja stvara kontemplativne, ozbiljne i spore filmove, možda upravo zbog većeg dijela Bergmanova opusa. Dolazi li onda ovaj val komedija kao novost u općenitom karakteru švedskog filma?

— To je dijelom istina. Pritom nemojte zaboraviti da spomenute švedske suvremene komedije imaju većinom vrlo ozbiljan kontekst. O tome koliko je švedski film ozbiljan ili ne možemo vidjeti preko konteksta Bergmana i njegova vremena. Pedesetih godina redatelj Hans Ekman snimao je vrlo zabavne i efektne komedije, koje su bile popularne u Švedskoj tog doba. Bergman se pitao kako mu to uspijeva tako lako i kao rezultat toga i sam je režirao nekoliko neuspješnih komedija, nakon kojih je valjda shvatio da mu ne leže. Čak i komedija Osmijesi ljetne noći, prvi Bergmanov međunarodni uspjeh, po mojem mišljenju, precijenjen je film. Bergman je takav. Dok smo pričali o Janu Troellu, velikanu švedskog filma, rekao mi je da ga voli tek danas. Na moje pitanje zašto ga nije volio u šezdesetima, kad je stvarao remek-djela, odgovorio je: Zato što ih nisam ja stvorio. Njegove riječi ne treba shvatiti dokraja ozbiljno, ali ima nešto u njima. Nije lako željeti biti najbolji, a imati konkurente.

Razgovarao Juraj Kukoč