Balkon nad palankom

Prije nego što prezirno frknemo nosom na spomen palanačkog mentaliteta (kao da je Hrvatsku zaobišao), pokušajmo razumjeti kako se on taložio u ljudima. Bili su stiješnjeni za dugih opsada na premalenom prostoru drvene utvrde, u koju su se nerijetko natiskali stanovnici iz cijele okolice strahujući od gladi, žeđi, bolesti, a najviše od napada divljih hordi. Postali su nepovjerljivi, okrenuti sebi, imajući pred očima tek puko preživljavanje

Mnogi Hrvati dali bi ruku u vatru da su palanke samo u užoj Srbiji i Vojvodini, tamo negdje na istoku. Mladi se danas čak diče time da nešto ne znaju, a u tu »diku« zacijelo ulaze imena kao Bačka Palanka, Smederevska Palanka ili Kriva Palanka — što bi trebao biti dokaz njihova domoljublja jer ignoriraju sve što je izvan današnjih granica Republike Hrvatske. O kojoj, nota bene, također znaju sramotno malo. No lakše se lišiti svih tih i mnogih drugih palanki nego palanačkoga mentaliteta. A on se danas tumači kao uskogrudan, zaostao, zatucan, pa su takvi i stanovnici palanke: uskih vidika i ograničenih mogućnosti. No koliko god se Hrvati otripali (ne traži me u rječnicima hrvatskog jezika; ondje me nema, što ne znači da nisam dio hrvatskoga rječničkog fonda) od toga mentaliteta kao nama potpuno neprimjerenoga (mo’š mislit!), palanka izviruje iz mnogih tala, pa tako i iz hrvatskoga.

Uzmi blanju i kreni!

Ako pomnije pogledamo zemljovide, vidjet ćemo da su spomenute palanke ili na sadašnjim ili na negdašnjim državnim granicama. To pokazuju i hrvatski srodni lokaliteti: Palančani kraj Čazme, Palanka kraj Gračaca, Palanjek, Novo Selo Palanječko, Bok Palanječki kod Siska. Ne bez razloga. Naime, palanka (i u tur.) znači tvrđavicu opkoljenu jarkom, stražarnicu. Ime nam kazuje i od čega je ta davna utvrda bila izgrađena. To je uvijek drvo. Palanga ili palanka potječe od grč. falanks, što je prvotno značilo komad drva, panj, debeo kolac, motku i polugu. Svaki drvosječa zna što je to planka, planjka, planjek ili palanjak — ovisno o kraju gdje djelja (obrađuje drvo). Lat. planca je drvena ograda, a njem. Planke otesana daska, proštac (kolac kao dio plota), plot od dasaka. U obradbi drveta nezamjenjiva je plankača, sjekira za tesanje planki, pa planja/blanja, blanjača, blanjalica; blanjanjem nastaje blanjevina, otpaci od drva koje se blanja. U kontinentalnoj Hrvatskoj još uvijek dobro i često hobla hobl ili hoblić(njem. Hobel = blanja, strugalica), za kojim se kovrčaju dekorativni oblici hoblovine (dragi moj dida, bačvaru stari, kako si mi zamirisao kao nekoć na ocat!).

Kao tehnički termin ovaj je grecizam ušao u hrvatski vjerojatno preko brodogradnje. U 15. st. u Lovranu je zabilježena poluga — to su »sanjke« po kojima brod klizi u more. I poslovica: maži mu poluge, će pojti. Ovim se »sanjkama« pridružuju i jedne kontinentalne — naime, oko Privlake, Vinkovaca palage su male saonice koje se sastoje od dvije daske što se vuku po snijegu i od jedne koja služi kao sjedalo. Iz kasnijeg je doba palanga u značenju željezne motke, poluge za vađenje kamena u kamenolomu, štange. Glagoli otpalangati/zapalangati znače otvoriti/zatvoriti vrata uklonivši ili stavivši palangu.

Motka i uže

Od drveta se izrađuju glazbala koja šalju uhu i duši mile zvuke, no izrađuju se i mučila. Riječ palanga širi se po Balkanu preko turskoga kao termin za kažnjavanje. Jedno se mučilo zvalo klade, a turska verzija došla nam je u liku falaka (ar. fäläq = klada) (zaviri u Mažuranićev Harač, kad su Gacko polje »...danas pritisnuli / Krvni momci i oružje svijetlo / Bojni konji, bijeli čadorovi / Teška gvožđa i falake grozne.«). Falake (valake) u tur. te bug. falaga/falanga i falaka, cinc. falangu < novogrč. falagas znače komad drveta, drveni stup za koji su vezali kažnjenike osuđene na batinanje po tabanima. Naprava se sastojala od jedne motke i užeta koje je privezano za dva kraja motke i čini polukrug. U taj polukrug stave se i stegnu noge (iza članaka) onoga koji je stavljen u falake, pa dvojica drže krajeve motke sa dvije strane, a treći šiba kažnjenika po tabanima (kako vidimo, omjer vrlo ravnopravan; na jednoga mučenika uvijek dolazi trostruko, pa i četverostruko, više smrknutih mučitelja — »Četvorica jednog vode, jednog gone četvorica«, Mak Dizdar, Zapis o petorici).

Drugi krak značenja okamenio se u falangi — također od grč. falanks, što je prvotno bio zbijeni bojni red nalik na klin u staroj Grčkoj, a od 1933. tim se imenom okitila španjolska fašistička stranka. Specijalisti za falake grozne našli su u Francovim falangistima braću po metodama.

Duhovna nadgradnja kao luksuz

Grčka riječ falanks razvila se iz istoga indoeuropskoga korijena kao i slov. blazina (jedno je značenje perina i sl., a drugo nešto debelo, napuhano, širok temelj na nejednakomjerno nosivim podlogama; rus. bolozno = debela daska), njem. Balken (greda, tram, brvno) pa i balkon, taj graditeljski europski talijanizam (balcone) iz 16. st. I on, balkon, značio je prvotno nešto drugo: bio je to kapak na prozoru ili sam prozor (pod balkonom se pjevala podoknica). U mlet. barcon, u frank. balko (gen. balkonis), u langobardskom *palko, što je dalo tal. palco, a on može značiti svašta: skele, pod od greda, potkrovlje, strop, tribinu, stratište, ložu, kapetanski most na brodu (y di comando), a palcoscenico je i danas pozornica. U svim tim riječima krije se drvo kao osnovna građa.

Dakle, prije nego što prezirno frknemo nosom na spomen palanačkog mentaliteta (kao da je Hrvatsku zaobišao), pokušajmo razumjeti kako se on taložio u ljudima. Bili su stiješnjeni za dugih opsada na premalenom prostoru drvene utvrde, u koju su se nerijetko natiskali stanovnici iz cijele okolice strahujući od gladi, žeđi, bolesti, a najviše od napada divljih hordi. Postali su nepovjerljivi, okrenuti sebi, imajući pred očima tek puko preživljavanje. Uskoća njihovih vidika često je rezultat borbe za goli život, u kojoj sva duhovna nadgradnja izgleda kao luksuz. Ne zaboravimo da je takvih utvrda bilo i u Hrvatskoj, o čemu svjedoče nabrojeni hrvatski lokaliteti. A jedan sam našla i u dalekoj Litvi. Palanga je danas njihovo najpoznatije morsko ljetovalište, no i ono u svojem imenu krije burnu prošlost. Ovdje je velika kneževina Litva imala nekoć jedini izlaz na more, što je svakako trebalo štititi. U pejsažu pješčanih dina, bez tvrda kamena, čime ako ne drvenom, »plankovitom« utvrdom?!