Agramersko civilno društvo

»Politička misao«, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, god. 39, br. 1, 2002.

Iz novog i opsežnog broja ovoga specijaliziranog politološkog časopisa možemo izdvojiti temat o civilnom društvu i političkoj kulturi u Hrvatskoj. Poznato je kakvo značenje ima pojam civilnoga društva u suvremenim političkim teorijama i dnevnoj društvenoj praksi, a o nekim recentnim tezama i aktualnim autorima koji se bave tim pitanjem dosta je pisano i u »Vijencu«. Osnovna teza Gojka Bežovana, koji u svom radu govori o strukturi civilnoga društva u Hrvatskoj, usredotočena je na empirijsko istraživanje procjene jedne takve strukture. U analizi se polazi od očekivanih faktora relevantnih za procjenu statusa civilnog društva u nekoj zemlji, a to su članstvo, rasprostranjenost, sastav i resursi. Autor nadalje razmatra organizaciju civilnih društava zapažajući njihov još slab (u kontekstu optimalne varijante) razvojni potencijal, kao i njihovu genezu (rat i humanitarna kriza kao inicijalni faktori) i kontekst (još zaostajemo za nekim tranzicijskim zemljama). Veliki je problem u tome što su takve organizacije još beziznimno urbani fenomen, a i onda gotovo isključivo zagrebački: osim Slavonije, gdje je situacija nešto drukčija zbog nasljeđa rata, ostatak zemlje po tom je pitanju iznimno deficitaran, napose Dalmacija, u kojoj je mnogo toga tek u počecima. Civilna bi društva trebala imati posredničku ulogu između građana, institucija države i tržišta i u tome je njihov izniman stabilizacijsko-mobilizacijski potencijal. Nažalost, kaže autor, ukorjenjivanje takvih inicijativa i izgradnja prepoznatljive strukture trajat će u Hrvatskoj čitavo desetljeće. U tom korektno sročenu i informativnom članku ipak ima i prijepornih točaka: nigdje se ne provodi dublja analiza utjecaja civilnih društava na sâmo društvo u kojem bi trebali funkcionirati kao medijatori; također, nema ni dublje analize utjecaja stranoga kapitala u formiranju interesnih sfera koje zastupaju pojedina civilna društva — nailazimo tek na podatke o sramotno malom udjelu koji dotira država te još manjem koji dolazi iz privatnih izvora. Civilna su društva po svojoj inherentnoj strukturi edukativno-korektivna te imaju jasnu ulogu u procesu demokratizacije i jačanja ekonomskog prosperiteta; no ona kriju i zamke koje se u nas olako prešućuju ili zaboravljaju te tako prepuštaju desničarskim nekritičkim eskapadama.

Psihološka perspektiva

U tekstu Nebojše Blanuše u kojem se govori o »sociopolitičkim očekivanjima mladih u Hrvatskoj u modelu povijesne svijesti« najzanimljivijom se čini uvodna rečenica: »Jedno od osnovnih civilizacijskih dostignuća u psihološkom smislu jest mogućnost sagledavanja šire prostorne i vremenske perspektive«. Iako uklopljena u kontekst rasprave o komunikaciji i globalnoj razmjeni, ta se rečenica čini paradigmatskom unutar jednoga drugog konteksta, s kojim se može uspostaviti tek asocijativna veza. Ta izrazito sugestivna rečenica, makar to i ne bila autorova namjera, sjajno sažima situaciju u kojoj se kao građani ove zemlje nalazimo: otrgnuta iz konteksta i prepuštena »samostalnoj« sentencioznosti, bljeskom evidencije ukazuje na bitan problem političke vlasti u Hrvatskoj, a to je fatalna kratkovidnost spram globalnih političkih, društvenih i ekonomskih kretanja, koja za ovdašnje vladaoce ostaju trajno nevidljiva ili pak poput mrlje na dalekom horizontu. Jer, mogućnost sagledavanja perspektive u psihološkom smislu uistinu je civilizacijsko dostignuće, te kao što čovjeku treba određena zrelost da bi mu neke stvari bile jasnije, tako i vlast i narod moraju proći svoj edukativni put odrastanja.

Nadovezujući se na prethodni tekst posvećen civilnim društvima, teško je vjerovati da će takav put biti jednostavan i brz. Analogno sentenciji Milana Podunavca, koji u članku razmatra dramatične događaje u post-oktobarskoj Srbiji — s konkretne pozicije ustavnog patriotizma kao dobre osnove za rekonstrukciju političkoga poretka s onu stranu države-nacije — takvo se stajalište reflektira u nedvosmislenoj tezi prema kojoj je »političkom društvu u Srbiji nužna jedna kvalitativno nova percepcija kolektivnog identiteta«. Mogli bismo dodati: ne samo kvalitativno nego i kvantitativno nova, i ne samo Srbiji nego i u Hrvatskoj. Dekonstrukcija identiteta kao »kolektiviteta« i njegovo raspršivanje na difuzno mnoštvo postnacionalnih identiteta koji ujedno redefiniraju identitet zajednice u potpunosti je »mogućnost sagledavanja šire prostorne i vremenske perspektive« te stoga i »civilizacijsko« dostignuće koje nam u »psihološkom« smislu tek predstoji. U novom, kvalitetnom, broju »Političke misli« nekoliko tekstova upravo je na tragu postavljanja tog pitanja, te ih se stoga isplati pročitati. Komplementarno njima, treba izdvojiti i recenziju Supekove knjige Na prekretnici milenija, u kojoj Davor Rodin na Supekovu predlošku naglašava herojsko-pesimističnu viziju humanističkoga preporoda koji je svagda i uvijek posao tek malobrojnih pojedinaca, bili oni zagovornici civilnih društava ili pak samostalni igrači.

Tonči Valentić