A čije su ribe?

A čije su ribe?

Mirko Marković, Hrvatska na starim zemljovidima, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Ova kratka knjižica donosi kulturno-povijesni prikaz nastanka zemljovida Hrvatske od najstarijih vremena do početaka prvih suvremenih topografskih karata u 19. stoljeću: to je ujedno prikaz glavnih kartografskih elemenata koji su tokom povijesti Hrvatsku umrežavali i pridonijeli njezinu upoznavanju, ponekad i u najdoslovnijem značenju te riječi. Knjiga je sažeta verzija prije deset godina izašle autorove knjige Descripto Croatiae, a uz tekst donosi i deset zemljovida u boji. Polazeći od pretpostavke da su prostori današnje Hrvatske zbog svog specifičnog značenja bili predstavljeni na kartama već od samih početaka kartografije koji sežu u antičko doba, autor svoju pripovijest smješta u političko-ekonomski kontekst: kartografija je uvijek pod utjecajem države koja je proizvodi. Iako se antički i srednjovjekovni (samostanski) kartografski radovi više oslanjaju na neke druge potrebe i svrhe, od renesanse nadalje to je područje iznimno vojno-politički markirano. Iako u svom pedantnom i detaljnom prikazu autor ne spominje danas fascinantne radove imaginarne kartografije sa Zemljom kao pločom, čudovištima na nepoznatim i tada neistraženim područjima ili pak Jeruzalemom kao središtem svijeta prikazanim bez elementarnog poznavanja perspektive, posve je jasno da je u tom kontekstu tek razdoblje nakon 16. stoljeća donijelo korjenitu promjenu. Iz priloženih karata te Markovićeve analize bjelodano je da Hrvati do 19. stoljeća nisu ni imali svoje kartografe jer su teritorijem upravljale strane sile. Iz jednostavna razloga: kartografija se ubrzano razvijala u razdoblju prodora Turaka zbog toga što je imala važnu ulogu u vojnostrateškim operacijama, a od talijanske i austrijsko-njemačke barokne kartografije ostale su sačuvane skice i nacrti vojnih utvrda: zbog turskih napada danas imamo obilje vrijedne vojno-grafičke dokumentacije. Štoviše, jozefinski primjer pokazuje se presudnim: kada se u 18. stoljeću — tada kartografija prestaje biti isključivo vojni posao i vojna tajna — počelo sa sustavnim mjerenjem zemljišta, stvaraju se uvjeti za upoznavanje Hrvatske u kojoj su prije mjerenja neka sela i predjeli postojali tek kao crna rupa koju tek treba zemljopisno pripitomiti i ucrtati.

Ovladavanje prostorom

Dakako, uz tu znanstveno prezentiranu povijesno-geografsku analizu, paralelno pro(iz)lazi i ona filozofsko-refleksivna, kojom se Marković kao geograf i znanstvenik dakako ne bavi. Kartografijâ je čitavo mnoštvo, te uz one koje se bave premjeravanjem terena i povijesno-vojnim aspektom s kojeg se ono može promatrati svakako treba spomenuti i kognitivnu, imaginarnu, ideološku, duševnu, itd. kartografiju s pripadajućim mrežama i sustavima moći koji je strukturiranju. Prostorno markiranje teritorija nije tek umanjeni prikaz, nego nužno upućuje na strukturu i namjere kartografa: one mogu biti političke, vojne ili svjetonazorske: U Markovića one su dio pripovijesti o kartografiranju hrvatskoga teritorija u smislu legitimiranja pretenzija na njegovo posjedovanje i integriranje u širi kontekst. Promotre li se stvari s utilitarnog konteksta, karte su oblik familijariziranja i ovladavanja prostorom koji je otad postojao samo kao prostom oku dokučiva plošna konstanta, npr. u antici. Današnje filozofske teorije, koje se pravno-politološkim pojmom suvereniteta koriste tek kao matricom za osporavanje prava na nacionalnu suverenost kao raspolaganjem zadanim prostorom/teritorijem nacije-države, kartografiju ponajprije vide kao reakcionarni i arhaični pokušaj da se legitimitet stekne tobože nepromjenjivom konstantom. U tom je smislu smiješno kada se npr. dvije državice spore oko granice u nevažnom i minijaturnom zaljevu, svaka za sebe dokazujući na zemljovidima kako je komadić mora baš njezin: dokazivati da su ove ili one ribice slovenske ili pak hrvatske u globalnom kontekstu neoimperijalne kartografije moći kojoj je središte posvuda, a periferija nigdje, uistinu je jalov posao. On prokazuje domaće kartografe suvereniteta u njihovu potpunu nerazumijevanju globalnoga konteksta priče koju, očito, još nisu spremni čuti ni shvatiti. Markovićeva knjiga nije ni psihoanalitičko putovanje imaginarnim kartografijama postkolonijalnoga tipa niti je filozofijska analiza prostorno-vremenskih determinanti koje zemljovide pretvaraju u složen i teško čitljiv palimpsest. To je jednostavna, stručno i konzervativno napisana knjižica u kojoj čitatelj uočava težnju da se, putem vojno-povijesne interpretacije, fenomen kartografije naposljetku prikaže kao nešto čemu je primarna funkcija ispunjenje praktičnih potreba vremena.

Tonči Valentić