Za ideju previše

Za ideju previše

Pored radnje i karaktera koji u ovakvu tipu komedije sami po sebi dovoljno govore i time nas i poučavaju, svako dodatno naglašavanje nekih ideja djelovat će redundantno, tendenciozno i nepotrebno

Što se događa kad urođena imunost umjetnosti spram materijalnih vrijednosti popusti pod pritiskom sveopće utrke za profitom, dopustivši ulazak posve suprotnom svjetonazoru, čija ekspanzija unutar tog svijeta, očitovana postupnom zamjenom kreativnoga duha profiterskim, u konačnici može značiti samo raspad integriteta istoga, pitanje je na koje u svojoj drami Žanina Mirčevska pokušava pronaći odgovor, tražeći ga na način da početnu premisu, želju umjetnika za zaradom, postupkom pretjerivanja dovodi do razine ekscesnoga na kojoj nestaje svaki istinski stvaralački poriv, a likovi postaju marionete koje pokreću konci vlastitih najnižih strasti, interesa i predrasuda, pretvarajući se u karikirane isprazne pojave kod kojih je svaka aktivnost svedena na intrigu.

Izobličen svijet umjetnosti

Upravo će među takve likove biti bačena kost — ponuđen basnoslovni honorar za nastup u nekoj nepoznatoj im arapskoj zemlji, što postaje signal za start u utrci u kojoj će se naći razni, ali tipični i očekivani, profili opernih pjevača — od onih uspješnih poput primadone (Elizabeta Kukić) ili popularnog pjevačkog para (Branka Trlin, Edo Vujić), početnika željnih slave (Linda Begonja, Borko Perić), do propalog baritona (Mario Mirković), ali s jednom zajedničkom karakteristikom — ne prezati ni pred čime da bi se dosegnuo cilj. U njihovim nastojanjima da udovolje menedžeru (Hrvoje Kečkeš) i kalifu (Ljubo Zečević) i međusobno isprepletenim odnosima potaknutim korišću ili taštinom, otkrivaju nam se sve najcrnje strane ljudske osobnosti.

Tolika negativnost u svojem će ishodu djelovati i tragično i komično, ali i nerealno (iako ne posve nemoguće) pa će i redateljskim i glumačkim rješenjima ta komedija nerijetko prelaziti prag farsičnog i grotesknog. Jednostavno, ali funkcionalno scenografsko rješenje (potpisuje ga sam redatelj) s trima razinama i pomičnim zastorima nudi brojne mogućnosti gibanja po vertikali i poigravanja s neočekivanim pojavljivanjima glumaca, što pridonosi komičnosti te omogućuje brze promjene slika, a kao redateljski komentar funkcionirat će i uporaba glazbe i zvučnih efekata, pogotovo u prizorima pjevanja u kojima je pjevačko umijeće protagonista moduliranjem njihovih glasova parodirano, što pridonosi općem dojmu iskarikiranosti i izobličenosti toga svijeta.

Dvojnost tragikomičnog izražena je i u načinu glume, koji prelazi iz hladne i otuđene glume u kojoj je odsutnost komunikacije i prezir jednih prema drugima naglašen odsutnošću kontakta očima i gledanjem pred sebe, ali koja se doima pomalo sputavajućom većini glumaca, do dijelova u kojima komični pristup dopušta više glumačke slobode, što će većina iskoristiti da u svoje pomalo šablonizirane likove udahnu živosti i učine ih zabavnima. To će najviše doći do izražaja u središnjoj sceni audicije, najdinamičnijem i publici najzabavnijem dijelu predstave, kojoj dinamika inače prilično varira.

Redundantno i tendenciozno

Komika i dosjetke pokazat će se tako boljom stranom predstave, ali redatelj i autorica (ujedno i dramaturginja), kao da se nisu mogli odlučiti da na razini uprizorenja ostanu samo na tome. Tako će ideja o dubljim posljedicama izmaterijaliziranoga duha pojedinca, čiji se mikrosvijet odražava i na razini makrosvijeta, biti relizirana u još jednom sukobu, istodobno prenaglašenu, ali i nedovoljno razrađenu u samoj predstavi — onom između Europe i Azije. Iako taj obračun svjetova ima valjano objašnjenje, tematika europocentrizma i kulturološke podređenosti Trećega svijeta u komediji ipak djeluje kao pomalo suvišan i pretenciozan dodatak, a to će se odnositi i na ostale poučne dijelove, poput završetka predstave u kojem didaktični monolog menedžera donosi komentar koji smo gledajući zbivanja na pozornici već i sami donijeli. Radnja i karakteri takva tipa komedije sami po sebi govore više nego dovoljno, čime nas i poučavaju, pa će svaki takav dio kojim se određena ideja dodatno naglašava djelovati redundantno, tendenciozno i nepotrebno.

Ljubica Anđelković