Williamsov zaokret

Williamsov zaokret

Minority report, red. John Williams

Kao što reklame filma Specijalni izvještaj nisu otkrivale mnogo o samom filmu, tako ni soundtrack, koji mi se našao u rukama prije nego što sam pogledala film, sam za sebe također nije govorio mnogo o filmu. Doista, glazba Specijalnog izvještaja koju je skladao Spielbergov nerazdvojni John Williams, toliko je čvrsto vezana uz filmsku sliku (zaključak je donesen nakon gledanja filma), ali istodobno nije onaj tip glazbe koji unaprijed otkriva filmski žanr, filmsku akciju i dobre ili loše karakteristike likova. To je tip apsolutne glazbe koja čvrsto stoji sâma za sebe, a opet, to je glazba koja je, kao što sam već napomenula, neraskidivo povezana sa slikom (u filmu ona uopće ne iskače od ostalih filmskih zbivanja).

Navedeni je zaključak moguć jer se John Williams u posljednje vrijeme koristi slavom svog imena (zna da će njegova glazba biti prihvaćena zbog njegova statusa zvijezde) kako bi publici ponudio glazbu kakvu je vjerojojatno želio skladati cijeli život i kako bi dokazao da filmu može odgovarati i ozbiljnija partitura od one koja se nadovezuje na tradiciju romantične glazbe devetnaestog stoljeća. Svi znamo njegove teme iz razdoblja Supermana, Ratova zvijezda, Otimača izgubljenog kovčega, E. T.-a, pa čak i Bliskih susreta treće vrste. Međutim, iz Specijalnog izvještaja teško je izvući melodiju koja bi se dala otfućkati. Doduše, melodije u filmu postoje, ali su vrlo rijetke, pa se tako na soundtracku pojavljuje samo jedan jedini broj s oznakom teme — Seanova tema. Ona je doista melodična, ali je istodobno nemoćna i bolesno transparentna, pa ne plijeni pozornost poput pravih raspjevano-raskošnih filmskih tema. U načelu, Williamsova su glazbena izražajna sredstva daleko radikalnija od onih koja smo od njega navikli slušati.

No opet, to nije bijenalska glazba. Jer, koliko se god trudio upotrebljavati glissanda, clustere i druge glazbene efekte, on nikada doista ne izlazi iz tonaliteta. Odnosno, kada to učini, vrlo mu se brzo (tonalitetu) vraća. Ono što partituru Specijalnog izvještaja čini nemelodičnom jest uporaba proširenog tonaliteta, intervalsko (vodoravno, a ne okomito) i ritmičko razmišljanje, stvaranje općeg dojma, a ne konkretnih pojedinosti poput melodija, te slaganje glazbenih dijelova i vođenje dionica na način koji se suprotstavlja očekivanom. Takav način skladanja neobično dobro odgovora filmu Specijalni izvještaj: s jedne strane stvara futurističku atmosferu iz dvije tisuće pedeset i neke, a s druge strane (zbog nemogućnosti da se potpuno odvoji od tonalitetnog skladanja i zbog romantičnog podteksta koji se osjeća iz skladateljeve ranije faze koju nije moguće samo tako izbrisati) govori da je upravo to moguća i ne tako daleka naša budućnost. Williamsova je glazba vidovita poput vidovnjaka iz Spielbergova filma.

S druge strane, kao podsjetnik na tradiciju iz koje je skladateljeva glazba potekla, u filmu će se prizorno čuti zvuci Schubertove Osme (Nedovršene) simfonije (glavni lik, John Anderton voli slušati Schuberta i na poslu i kod kuće) i Bachova korala Isuse, srećo ljudskih želja, koji zatvorski čuvar svira na orguljama zabavljajući zatočenike premda ga oni ne mogu čuti. No, kao što sam napomenula, iz te je tradicije niknula i Williamsova glazba (iako se on od nje nastoji otrgnuti), pa se prizorni klasični umeci, ne doimaju kao umeci nego kao sastavni dio filmske partiture. Dapače, gotovo funkcioniraju kao zamjena za filmske teme kojih u filmu nema. Na taj je način stvorena kohezija prizorne glazbe skladatelja za koncertni podij, čija je glazba profunkcionirala na filmu te neprizorne glazbe skladatelja koji je skladao upravo za taj film, ali se svim silama trudio pokazati da može skladati netipično filmski, kao za koncertni podij.

Irena Paulus