Tko starim putem hodi, ne zahodi

Tko starim putem hodi, ne zahodi

Glagoljaštvo je riječ pod kojom jedni podrazumijevaju u prvom redu bogoslužje na staroslavenskom jeziku, drugima je ono početno poglavlje hrvatske književne i tekstovima zasvjedočene jezične povijesti, trećima nešto treće... Naravno, glagoljaštvo je sve to

Dok se sudionici međunarodnoga znanstvenog skupa Glagoljica i hrvatski glagolizam polaganim koracima upućuju iz Staroslavenskoga instituta u Demetrovoj u Hrvatski institut za povijest u Opatičkoj, sjećam se kako je Dalibor Brozović već odavno tvrdio da od naših tema inozemne slaviste najviše zanimaju dvije: naši naglasci i naš glagolizam. U povorci vidim inozemne znanstvenike koji su svojim znanstvenim prilozima uvelike potvrdili Brozovićevu procjenu, odnosno onaj njezin dio koji se odnosi na glagolizam. I nije riječ samo o glagoljici kao pismu jer bi se ona mogla proučavati i na bugarskim, makedonskim i češko-moravskim tekstovima, nego upravo o pojavama koje su vezane ponajprije ili isključivo uz hrvatsku kulturnu povijest. Inozemci bi i u tome mogli sastaviti reprezentaciju ravnopravnu hrvatskoj, a to se ni za jedan drugi odsječak hrvatske kulture ne može ni približno reći. Što kreću iz Staroslavenskoga instituta, simbolično je: u tom su institutu od početka svoje znanstvene karijere nalazili uporište i utočište. Taj je institut star pola stoljeća, a naslijedio je krčku Staroslavensku akademiju utemeljenu 18. studenoga 1902. Znanstvenim skupom proslavit će se, dakle, stoljeće institucionalizirane brige za hrvatsko glagoljaštvo. Glagoljaštvo je riječ pod kojom jedni podrazumijevaju u prvom redu bogoslužje na staroslavenskom jeziku, drugima je ono početno poglavlje hrvatske književne i tekstovima zasvjedočene jezične povijesti, trećima nešto treće... Naravno, glagoljaštvo je sve to.

Staroslavenska akademija i biskup Mahnić

Kada je 1896. krčkim biskupom imenovan profesor Svetoga pisma na goričkoj teologiji, Slovenac Anton Mahnič (koji će se poslije potpisivati uvijek kao Mahnić), mnogi su pomislili da je došao kraj stoljetnoj krčkoj glagoljaškoj tradiciji. U tom je trenutku ona i tako samo životarila, ali i takva je smetala jer su je neprijatelji hrvatstva i slavenstva držali potpornim činiteljem integrativnih procesa u hrvatskim zemljama. Novi biskup bio je u slovenskoj javnosti poznat kao protivnik svakoga narušavanja katoličkoga jedinstva, čovjek koji se suprotstavlja svemu što je držao protivnim katoličkom učenju... Slovenski pjesnik Gregorčič nazvao ga je nevihta s Krasa, tj. oluja s Krasa (biskup je rođen u Krasu blizu Gorice 1850). Liberalni slovenski intelektualci držali su ga pravom nepogodom. Oni su s olakšanjem dočekali njegovo imenovanje za krčkoga biskupa, ali ne i krčki kler. Predstavnici toga klera predali su mu na početku njegove biskupske službe Parčićev glagoljski misal i otvoreno ga upozorili da će naići na njihovo protivljenje bude li nastojao odstraniti glagoljašku tradiciju. Biskup je u početku mnogo šutio i radio, ali je predstavnicima vlasti ubrzo dao do znanja da će, ustanovi li da je glagoljaštvo zakonita pojava u njegovoj biskupiji, postati njegovim zaštitnikom, a ne zatornikom. Tako se i dogodilo: 18. studenoga 1902. utemeljio je Staroslavensku akademiju, kojoj je svrha »njegovati staroslavenski liturgički jezik, promicati njegovo učenje, gojiti glagoljsko crkveno pjevanje«. U njoj su djelovali osim biskupa utemeljitelja mnogi ugledni znanstvenici (Jagić, Milčetić, Žic), ali glavna je njezina snaga bio češki svećenik Josip Vajs (1865-1959). Godine njegova boravka na Krku (1898-1906) najplodnije su godine djelovanja Staroslavenske akademije. Akademijinu zadaću da se izdaju bogoslužne glagoljske knjige u skladu s pravom hrvatskom tradicijom, tj. očišćene od ruske redakcije staroslavenskoga, najviše je upravo on ostvarivao u seriji pod naslovom Analecta Sacrae Scripturae ex antiquioribus codicibus glagoliticis. U njoj je prema glagoljskim predlošcima rekonstruirao staroslavenske tekstove iz Staroga zavjeta: Joba, Rutu, Siraha itd... Akademija je izdala i mnoge druge knjige i brinula se da zaštiti spomenike s glagoljičnim pismom, posebice Bašćansku ploču. Izdavala je i svoj »Vjesnik«, a izašle su njegove dvije knjige (1912. i 1913). Prvi svjetski rat jako je ugrozio njezinu djelatnost, Krk je dočekao talijansku okupaciju... Biskup Mahnić odveden je u progonstvo u Italiju, u Hrvatsku se vraća bolestan i umire u Zagrebu 1920. Ove će se godine napokon ostvariti želja krčkoga svećenstva da se biskupovi posmrtni ostaci vrate na Krk i sahrane u krčkoj katedrali. Kada je 3. listopada 2002. primio sudionike međunarodnoga skupa u svom dvoru sadašnji krčki biskup mons. Valter Župan nije skrivao radost i uzbuđenje što će se to dogoditi za njegova biskupovanja: biranim riječima punim poštovanja govorio je o svom velikom prethodniku.

Na skupu slušamo referate o mjestu Staroslavenske akademije u Mahnićevim programima (referent je jedan od najboljih poznavatelja biskupova djela i autor knjige o njemu, velikološinjski župnik Anton Bozanić), o ostavštini Staroslavenske akademije koja se čuva u Krku (Franjo Velčić), o zaslužnom članu Akademije Nikoli Žicu (Josip Bratulić), Vajsovu prinosu hrvatskoj glazbenoj historiografiji (Gorana Doliner). Glazbenim su temama posvećena i izlaganja Jerka Bezića i Izaka Špralje (prvi je govorio o hrvatskom jeziku u glagoljaškom pjevanju u Zadarskoj nadbiskupiji, a drugi o Pristupu, tj. o ulaznoj pjesmi kojom se otvara liturgijsko slavlje; hrvatskoglagoljska tradicija kroz duga je stoljeća obogaćena brojnim napjevima).

Mahnićev suvremenik na stolici splitskih biskupa bio je biskup F. Nakić (1889-1910) koji je i u svoje vrijeme i kasnije napadan kao protivnik glagoljice: na skupu Slavko Kovačić uvjerljivo pokazuje da je istina posve nešto drugo — Nakić se itekako zalagao za očuvanje te naše posebnosti.

Staroslavenski institut

U siječnju 1928. krčka Staroslavenska akademija ujedinila se s Hrvatskom bogoslovnom akademijom i postala Staroslavenski odsjek te akademije. Na čelu Odsjeka bio je dr. Svetozar Ritig. On je napravio plan rada, ali je Radićevo ubojstvo opet zakompliciralo prilike i odgodilo ostvarenje dobrih namjera. No povijest će Ritigu opet pružiti priliku. Taj župnik crkve Svetoga Marka u komunističkoj vladi Narodne Republike Hrvatske dobiva mjesto predsjednika Komisije za vjerske poslove i 14. rujna 1948. oživljava Akademiju. Zadaci su joj da radi na rječniku glagoljskih starina i da skuplja građu za glagoljski kantual. Ritig se brine i da brojem i kvalitetom raste stručna knjižnica. Mnogima je smetalo pompozno ime akademija pa Ritig moli promjenu imena u institut. Tu je promjenu 18. ožujka 1952. odobrio tadašnji predsjednik hrvatske republičke vlade dr. Vladimir Bakarić. Institut pokreće časopis »Slovo« i periodično izdanje Radovi Staroslavenskoga instituta, objavljuje pretiske važnih hrvatskoglagoljskih kodeksa iz srednjega vijeka, objavljuje dosad nenadmašenu hrestomatiju naše srednjovjekovne književnosti, radi na Rječniku crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije itd. O radu Instituta govorila je Anica Nazor i uz spomenuta ostvarenja istaknula izdanje zbirke glagoljskih fragmenata Ivana Berčića koji se čuvaju u Ruskoj nacionalnoj biblioteci u Petrogradu. Najzaslužnija za to izdanje, ruska znanstvenica Svjetlana O. Vjalova također je na skupu. Na otvaranju u Zagrebu predala je Staroslavenskom institutu dar petrogradskoga Povijesnog instituta, a u krčkom dijelu simpozija progovorila o vezama F. Račkoga s Rusijom. Slušamo i dva referata o zaslužnim djelatnicima Staroslavenskoga instituta. O Biserki Grabar referira bečki slavist Johannes Reinhart. Svojom svima upućenima već dobro poznatom neusporedivom temeljitošću oblikovao je i uručak i referat. Mlada znanstvenica Vida Lučić nadahnuto nas podsjeća na Josipa Leonarda Tandarića, koji je, uostalom kao i Biserka Grabar, preminuo u najboljim istraživačkim godinama... Na trenutke čovjek pomisli da će svakoga trenutka ući među nas zajedno s meštrom Brankom Fučićem čije je ime svima na ustima... Jedna je mala skupina odjurila da mu se pokloni i dok smo uživali gostoprimstvo glavotočkih franjevaca poneko je dobio cvjetić s Meštrova groba...

Pomoć međunarodne znanstvene zajednice

Stalno slušamo o pomoći međunarodne zajednice, o tome kako je malena ili izostaje, o tome kako je obećana, a ne dolazi. Dok se znanstvenici iz inozemstva smjenjuju za govornicom, shvaćam da je istina da se naše potrebe i inozemni interesi moraju poklopiti i tada je suradnja djelotvorna. Bogatstvo naše glagoljaške tradicije veliko je i za po broju znanstvenika malu hrvatsku paleoslavistiku i paleokroatistiku prevelik zalogaj. Hoće se mnogo specijalističkih radnji, mnogo strogo usmjerenoga rada. Žetva je silna, a poslenika malo...

Ipak, nije bezizgledno... U predavačkim blokovima koje bismo mogli nazvati tekstološkim i interkulturalnim više je stranih, nego naših... Ivanu Bakmazu (koji je govorio o biblijskim čitanjima u hrvatskoglagoljskim brevijarima), Petru Bašiću (o kalendaru u najstarijim hrvatskoglagoljskim misalima) i Vesni Badurini Stipčević (glagoljska Knjiga o Esteri) pridružuju se Amerikanac Andrew Corrin (o tragovima židovskih utjecaja u glagoljskoj liturgijskoj književnosti), mladi češki slavisti Vaclav Čermak (proučavanje starozavjetnih perikopa iz glagoljskih brevijara) i Petra Stankovska (o prevoditeljskoj tehnici naših pisaca homilija), Bugarka Margaret Dimitrova (o perikopama iz proroka Danijela), njemački profesor Christian Hannick (o patrističkim tekstovima u Novljanskom brevijaru). Domaće i strane povezuje u tom bloku austrijska slavistica, bosanska Hrvatica Jagoda Jurić-Kappel koja uvijek iznova proširuje svoje i naše uvide u odnose među tekstovima apokalipse. Veze među tekstovima veze su među sredinama u kojima su oni nastajali, a tekstologija je uvijek i uspoređivanje. Rusa Anatolija Turilova muči problem atribucije, tj., kako u često nedatiranim i nepotpisanim tekstovima otkriti autora i pouzdano utvrditi vrijeme nastanka, Talijan Giorgo Zifer govori o hrvatskoglagoljskom tekstu Nikodemova evanđelja, drugi talijanski slavist Bugarin Krasimir Stančev o glagoljičnom zborniku koji se čuva u Sieni. Obred naših glagoljaša uvijek je privlačio pozornost liturgičara, a na skupu je antwerpenski profesor Francis Thompson govorio o utjecaju sličnih obreda na odluke Tridentskoga koncila. Münsterski profesor Gerhard Birkfellner najavio je nova paleoslavistici potrebna izdanja, a Catherine Mary Macrobert s Oxforda analizirala je kulturne veze među južnim i istočnim Slavenima u 13. i 14. stoljeću.

Najstariji sudionik skupa ugledni je poljski slavist Leszek Moszyzski. Vitalni starac vozio je od Gdazska do Krka u društvu svoje supruge. Mislim da nije propustio ni jedno jedino izlaganje, a u svojem nas je izvijestio o glagoljanju u srednjovjekovnoj krakovskoj crkvi Svetoga Križa i drugim pokušajima slavenskoga bogoslužja da uđe u srednjovjekovnu Poljsku.

Postanak glagoljice i njezin razvoj

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća svaki istaknutiji slavist pokušao je odgovoriti na pitanje kako je i kada nastala glagoljica. Literatura je o tome doista obilna, pa već i ambicija da pročitate ono najvažnije zahtijeva znatan napor i vrijeme. Već dulje vrijeme slavistika se primirila pri gledištu da je glagoljicu sastavio Sveti Ćiril, tj. Konstantin Filozof, primirila se sa sviješću da je na današnjoj razini spoznaja to daleko najvjerojatnije od svih ponuđenih objašnjenja, ali ne i konačno i neosporivo. Poznavatelji problematike znali su da ne treba na skupu očekivati rasprave o tim pitanjima, iako su se ovdje nalazili neki od najboljih današnjih poznavatelja postanka i razvoja glagoljice (bečki profesor Heinz Miklas, amsterdamski William Veder, Roland Marti iz Saarbrückena, Nikolas Trunte iz Bonna, Christoph Koch iz Berlina, Mario Capaldo iz Rima i drugi). Slavisti danas ime Konstantin kadšto rabe i kao opću imenicu da ne bi govorili tvorac glagoljice. Više ih zanima kako je izgledala prva glagoljica i što je govorila o fonološkom sustavu koji je bilježila, zanimaju ih glagoljički abecedariji i azbučne molitve (tekstovi koji nude uređene popise slova) jer žele riješiti neke pojedinačne zagonetke. Cjelovitim pismom bavio se samo hrvatski znanstvenik, zadarski profesor Slavomir Sambunjak, koji je stegnuto iznio svoje gledište o zbroju svetačkih aureola kao Konstantinovu predlošku za glagoljička slova. Drugi hrvatski znanstvenik, biskup i povjesničar Mile Bogović, nije sklon prevladavajućem mišljenju među znanstvenicima: čini mu se da bi prvu glagoljicu trebalo prije tražiti u Hrvatskoj nego drugdje. Bugarka Jelisaveta Musakova bavila se glagoljskim zapisima u ćiriličnim rukopisima, a naša Marica Čunčić pokazivala je kako su proporcije slova u Kijevskim listićima u skladu s normativom, tj. pisar mnogo dosljednije obavlja svoj posao nego što to izgleda na prvi pogled. Milan Paun i Mateo Žagar riječju i slikovnim materijalom upozoravaju na glagoljičke natpise u Slavoniji, što izaziva zanimanje njihovih inozemnih kolega.

Hrvatski glagolizam i kroatistika

Već u uvodnim izlaganjima Radoslav Katičić upozorio je da glagolizam ima značenje ne samo za paleoslavistička istraživanja nego, možda i više za cjelovito proučavanje povijesti hrvatskoga jezika i povijesti hrvatske književnosti, dakle u okvirima cjelovite kroatistike, a Dragica Malić odmah je dala prinos takvu pristupu pokazujući skrivene veze među srednjovjekovnim hrvatskim glagoljičnim, ćiriličnim i latiničnim tekstovima uvjerljivo potvrđujući jedinstvo te pismenosti. Zanimljivih prinosa u tom smjeru bilo je na dopodnevnoj subotnjoj krčkoj sesiji koja je bila posvećena jezikoslovnom pristupu glagoljičnim tekstovima. Neki su referenti govorili o jeziku liturgijskih tekstova, što najčešće znači nešto veći prinos paleoslavistici, tj. poznavanju hrvatske inačice staroslavenskoga jezika, ali i poznavanju ukupne jezične situacije u hrvatskom srednjovjekovlju (Helena Bauerova iz Olomuca, Helena Karlikova iz Brna, Vanda Babič iz Ljubljane te naši znanstvenici Milan Mihaljević, Marinka Šimić, Jasna Vince, Ivana Mulc i Ivan Jurčević). Dvoje mladih sa zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta još su izravnije u kroatističkim vodama: jedan referat govori o prilozima u Istarskom razvodu (Tanja Kuštović), a drugi o jeziku Senjskoga korizmenjaka (Boris Kuzmić). Da bi se srednjovjekovnu hrvatsku jezičnu situaciju još uspješnije proučavalo, trebalo bi više terminološke preciznosti, za što se u svom istupu zalagao Stjepan Damjanović.

Prinos su šire shvaćenoj kroatistici i rekonstrukcija izvorne veličine papira u hrvatskom Prvotisku iz 1483. te analiza svih proporcija te knjige (Frane Paro), opis odjeka samostanske medicine u hrvatskoglagoljskim rukopisima (Marija Ana Dürrigl), opisi glagoljičnoga fonda u NSK (Ivan Kosić) i u kapucinskim samostanima (Anica Vlašić-Anić), analiza Feretićeve uloge u otkrivanju znamenitoga Kločeva glagoljaša (Sergio Bonazza iz Verone) i jezikoslovna usporedba Levakovićevih tekstova s Komulovićevim i Budinićevim. Tu je usporedbu provela njemačka slavistica Dorothea König podsjećajući na Grozdekovu misao »Tko starim putem hodi, ne zahodi«.

Uvijek netko mora potegnuti

Svaki uspješan skup mora imati svoga dobroga duha, osobu koja će se pobrinuti da se prije skupa sve potrebno uradi, koju će na skupu svi potezati za rukav i od nje očekivati odgovor na svako pitanje. Na ovom je skupu tu ulogu uspješno odigrao znanstveni savjetnik iz Staroslavenskoga instituta dr. Milan Mihaljević. Uspio je dovesti na skup uistinu respektabilan znanstvenički sastav i stvoriti uvjete da se može kvalitetno raditi. Uvjerio je nešto ustanova i poduzeća da budu sponzori, pa su sudionike dočekale knjige, majice, kape i ukusni suveniri. Mihaljević je po naravi pravi znanstvenik: čini se da mu je najmanje drago kad ga zovu dok on zainteresirano prati izlaganje. Uvijek se brzo vraća, sluša, raspravlja, daje obavijesti... Njegova desna ruka dr. Marija-Ana Dürrigl odlučila je da svih tih dana ne skine osmijeh s lica i pažljivo motri sve što se događa da bi mogla uskočiti tamo gdje je potrebno. Vjerojatno jedva čeka one »normalne« dane... U tim će danima i Mihaljević, i ona, i svi koji su uložili mnogo truda da bi se u našoj sredini ostvario uspješan znanstvenički skup imati pravo na zadovoljstvo nakon dobro obavljena posla. Ali brzo će stići novi, jer će sudionici slati svoje tekstove za zbornik pa će trebati osigurati novac, čitati, korigirati...

Damjan Stipić