Tihi susjed videoteka

Tihi susjed videoteka

Svi koji žive u kakvu-takvu urbanom okružju imaju sličnu priču. U mom neposrednom susjedstvu izvrsno je poslovala mala obiteljska samoposluga. Sve je tamo, tobože, bilo jeftinije, dok nismo shvatili da je skuplje nego u voćarni preko puta, a onda se u konkurenciju umiješao i uskrsnuli Konzum. Samoposlugica je propala i za nekoliko dana uselio se u nju novi, nadobudni vlasnik, ali mogao si tamo kupiti samo krekere i čips. Onda je neko vrijeme tamo bila mjenjačnica koja je prodavala jutarnjim pijančinama pivo, pa potom neko nejasno informatičko predstavništvo i na koncu — videoteka. Makar u krugu od pola kilometra već postoje tri videoteke, vidim da je ambiciozno krenula u osvajanje maloga susjedskog tržišta. Katkada svratim u nju i uzmem koji uzaludni film. Istini za volju radim to stoga što je pametni vlasnik tamo zaposlio zbilja zgodnu curu koja očito smjera neku drugu karijeru, jer o filmu pojma nema, a ako bolje ne paziš, i film koji si odabrao pokazat će se na kućnom videu sasvim nekim drugim. Posljednjih dana vidim da i kasete na policama pomalo istiskuju proizvodi sve po devet kuna.

Danas sam (makar mi je to profesija) prvi put pomno pregledao kompletnu ponudu animiranih filmova. Djevojka me podrugljivo promatrala, a onda se diskretno zadubila u novine, misleći da sam jedan od onih koji se ne usudi otvoreno prebirati po pornićima. Ne, ja sam doista bio zainteresiran za crtić. Devedeset posto ponude trivijalna je produkcija jeftinih uradaka koje roditelji uzimaju da bi valjda, na koji sat primirili klince, koji bi inače izgrizli fotelje. Ima tu nešto i Disneyeve produkcije, i ni jedan artistički naslov. Znao sam to. Ali, baš sam se zainatio nešto odabrati i odgledati.

Već na najgornjoj polici pogled mi je zapeo za naslov Lucky Luke — balada o Daltonima i, premda sam još neko vrijeme prebirao po ostalim kasetama, znao sam da ću odabrati baš tu.

Postmodernizam u dizajnu

U petom razredu osnovne škole agilni gornjomilanovački izdavač ponudio nam je serijal stripova s tim junakom. Poslije sam saznao da je taj strip kojega je smislio genijalni Rene Goscinny, a crtao suludi Manuel Uderzo, već bio planetarno popularan i da moja zaluđenost nije bila nipošto originalna. Doslovno sam upijao svaki kadar i, dok bi izašao sljedeći nastavak, prethodni sam znao napamet. Poslije, kao okorjeli profesionalac, pokušavao sam racionalizirati razloge svoga djetinjeg ushićenja, ali ako sam želio išta razjasniti, morao sam dozvati sjećanje iracionalnih snova maloga dječaka koji je jahao zajedno sa žgoljavim kaubojem mitskim prostranstvima staroga Zapada.

Svakako, to je jedan od najboljih stripova koji je ikada nacrtan. Fenomenalna stilizacija, jednostavna duhovitost, otkvačeni postmodernizam u dizajnu likova. Sjećam se kako smo kao klinci s divljenjem prepričavali revolveraški trening braće Dalton. Visjeli bismo rukama na grani, pustili bi se, propucali boce kao mete i opet se uhvatili rukama za granu. Potom su jedni pucali u druge, trenirajući dvoboj, a meci su se na putu sudarili. Kolosalno! A onda je došao fjakasti Lucky Luke i ipak bi ih i po brzini i bizarnoj inteligenciji nadmudrio. U tim crtanim pričama dovršavali su se naočigled svi naši djetinji snovi o dobru i zlu, i nije nam demokracija bila potrebna da shvatimo kako je pobjednik uvijek srednji put. Bože, nikad neću shvatiti zašto se te prekrasne istine nikada nisu pretočile ni u jedan obrazovni sustav koji me je odrastao.

Talični Tom

Koliko god mi se oduvijek činio odioznim srpski način interpretiranja zapadnih uzoraka, moram priznati da se i danas divim budalastom prijevodu imena glavnog junaka kao »Talični Tom«. Niti danas ne znam što to znači, ali vrlo je blizu istini.

Štovani čitatelji, ovo nije bio uvod. Blizu je kraj. Odgledao sam tu kasetu, i budući da sam dosta toga pregurao preko svojih emocija, poraz koji sam doživio gledajući mitske junake u jeftinom crtiću nije me pokolebao. Film je produciran u mutnim okolnostima (kao i čitava ta vrst produkcije), režiju su potpisali nekakvi Henri Gruel i Pierre Wartin, a onda su režijskoj skupini pridodali i velikog Goscinnyja, misleći s pravom da je njegovu slavu nemoguće otkrhnuti.

Zašto je ovaj tekst ipak utješan? Stoga što sam se još jednom uvjerio da je neke mitske stripove nemoguće filmovati, bez obzira o kojem žanru bila riječ. Dogodilo se to i Asterixu. Neke teme zanavijek moraju ostati u mediju u kojem su nastale.

No, neka djeca vide ovaj film. Ali tek kao poticaj da hitno nabave — strip.

Joško Marušić