Smjeli autoportret bez šminke

Smjeli autoportret bez šminke

Sergej Larin — portret (Cilea, Leoncavallo, Giordano, Mascagni, Beethoven, Flotow, Wagner, Saint-Saëns, Offenbach, Verdi, Puccini), Slovački RSO Bratislava, Ivan Anguélov, Arte Nova 74321 90049 2, 2001.

Kad potencijalni slušatelj vidi ovako šaroliki repertoarni izbor bitno različitih opernih arija dramskog tenorskog faha, te kad uoči da ih sve izvodi jedan jedini pjevač, pomislit će najprije da je riječ o presjeku kroz dugogodišnju bogatu karijeru tehnički vrsno potkovana pjevača, koji je bio spreman uhvatiti se ukoštac sa svime i svačime, prema pruženim prilikama, ne bojeći se pritom za očuvanje svoga glasa, želeći otpjevati, pomalo pustolovno, sve što se otpjevati može. No, ovdje je riječ o disku koji je u cijelosti snimljen tijekom 2001. godine i koji je samim time sjajan biografski dokument ruskoga tenora Sergeja Larina. No on ne samo da je istodobno nastudirao svih ovdje otpjevanih šesnaest arija, nego nastupa diljem svijeta u najpoznatijim opernim kućama i interpretira redom sve uloge koje su na ovom nosaču zvuka zastupljene glavnim arijama.

Larinova stalna prisutnost na opernoj sceni ima za snimku zanimljive posljedice. Njegov dramski glas vam s jedne strane začudno vjerno podaje imaginaran osjećaj pribivanja u teatru, dok s druge strane postajete svjesni da vam njegova scenska interpretacija nedostaje, odnosno, drukčije rečeno, da je tumačenje ove glazbe ipak intepretativno manjkavo. Glavni Larinov glasovni adut — intenzitet — na snimkama prestaje biti izrazitija prednost. Ono što vas na pločama obično najprije osvoji (glede kvalitete glasa to je posebna boja, a glede intepretacije fraziranje), u Larina nije baš osobito pohvalno. On je pjevač koji mijenja boje prema položajima, ne trudeći se posebno ujednačiti ih. Ton emitira otvoreno i prema naprijed, pa mu je zapjev u visinama koncentriran i neraspršeno ravan. S druge strane pjeva školski i na sigurno, bez imalo rizika, te s mnogo nagomilane snage. Najugodniju boju ima u srednjoj lagi, kad, treba li to uopće reći, ne forsira. U visinama poželimo si čuti više tenorske blistavosti i zvonkosti. Artikulacija teksta jedan je od Larinovih prioriteta, tako da pjevajući na različitim jezicima mijenja i položaje svoga glasovnog aparata, a time automatski i boju glasa.

Najljepši na francuskom

Uz navedene karakteristike najbolje interpretacije na ovom disku odnose Samson i Hoffmann. Francuski jezik uvjetuje Larinu nešto nazalniju impostaciju glasa, i to je najljepša i najprimjerenija boja koju nam njegov dramski tenor može pružiti. Posebno je dojmljiv Hoffmann u svojoj Legendi o Kleinsacku, ponajviše i stoga što cijeli šarm i umijeće interpretacije te arije leži u stopljenosti glazbe s tekstom. Zaista, u trenucima kad mu sam tekst pruža dovoljno izražajnih mogućnosti, Larin je izvrstan interpret. Uspješno se Larin nosi i s njemačkim repertoarom, u Lohengrinu je vrlo logično riješio prijelaz i gradaciju iz uvodnog lirskog raspoloženja u herojski vrhunac na kraju arije In fernem Land. U Verdija navikli smo i očekujemo od tumača glavnih uloga da dodatno oplemene glazbene misli. I to je ono što Larinu najviše nedostaje; nedostaje mu zapjeva sa zadrškom, nedostaje mu zanimljivih detalja, raznovrsnosti pjevačkih tehnika unutar iste arije, različih boja i načina zapjeva. Nedostaje mu drhtaja, suze, ili nečeg trećeg, nečeg po čemu bismo mogli prepoznati baš Larinova Riccarda, Don Alvara ili Ottela.

Mario-Osvin Pavčević