Sjeta i prigušene emocije

Sjeta i prigušene emocije

Zappia ima na umu omiljenu Frischovu rečenicu da »kazališna igra dopušta što život ne dopušta«

Koliko god se ovo naše stoljeće u literaturi trudilo propitivati, ironizirati i razarati uvriježene stoljetne mitove, zbilja je istovremeno stvarala nove slično reducirane predodžbe. Medijskim posredovanjem mitovi se danas lakše šire i proizvode, brže se stvori fama, prilijepi etiketa ili lažna predodžba. Zanimljiva je uopće ta ljudska sklonost pojednostavljenju i redukciji. Recimo Petrarca. Čovjek koji je pisao kako je »žena pravi đavao, izvor požude, neprijatelj mira« i kako je »bolje baviti se knjigama nego se ženiti« ušao je svepću predodžbu kao zaneseni trubadur i vitez ljubavi.

Problemom takvih mitoligizacija pozabavio se 1952. švicarski pisac Max Frisch duhovitim poigravanjem jednim drugim literarnim mitom — Don Juanom, u komadu Don Juan ili ljubav prema geometriji, premijerno izvedenim u zagrebačkom HNK u režiji Larryja Zappije. Lik što se u kolektivnoj svijesti čita kao slavni zavodnik, bogohulnik i izazivač poretka od vremena kada ga je prema nekoj španjolskoj navodno istinitoj priči u dramu stavio Tirso de Molina, za Frischa nije ništa drugo nego plod predrasuda koje su kao takve teatralizirane i dospjele u mit što je iako variran kroz mnoge dramske inačice postao neupitan. U ironijskom okularu Frischov Don Juan sasvim slučajno jednim ljubavnim razočaranjem upada u kontekst koji će mu priskrbiti etiketu zavodnika. Dramaturgija slučaja i fama koja ga slijedi vodi Frischova junaka bez strasti i ideolodije kroz krevete i dvoboje, sve dok na kraju izmoren tom igrom nametnute uloge od tog, kako sam kaže, kazališta ne odluči inscenirati vlastitu smrt kao predstavu da bi se mogao mirno povući u samostan i tamo se baviti geometrijom.

No na najvišoj točki teatralizacije Frisch čini još jedan ironički obrat. Don Juan ne završava u samostanu, nego u braku s bivšom prostitutkom Mirandom, a sada vojvotkinjom od Ronde. I, što je za njega još strašnije, umjesto žuđena mira u carstvu geometrije čistih nepromjenjivih oblika biva zarobljen ljubavlju, ćudljivom emocijom »koja zbunjuje srce« da bi na kraju bio obaviješten da će postati i otac.

Visoka teatralizacija

Poput Frischova junaka koji ljubi geometriju i njezinu preciznu čistoću oblika te slijedeći autorovu potrebu za teatralizacijom mita redatelj Zappia odlučio je upregnuti sebe i cijeli autorski tim u stvaranje visokoestetizirane teatralnosti koja prožima svaki pa i najmanji detalj predstave. Scena Dalibora Laginje prazna je kosa ploha s podom od pleksiglasa intenzivno plave boje poput plave površine zrcala nad koju se povremeno spuštaju okrugle leće napunjene vodom što izobličuju onoga koji se iza njih nađe (Don Juan i poslije udovice). U toj praznini bez oslonca kreću se likovi te pseudokomedije odjeveni u rakošne kostime jarkih boja što ih je protkavši tradicionalno i suvremeno odlično osmislio Leo Kulaš. Vizualnoj dojmljivosti pridonosi i majstorsko svjetlo Denija Šesnića, a cijelu atmosferu kazališne Seville prožima i glazba s primjesama andaluzijskih motiva Igora Savina, st. i ml. Pomno režirane mizanscenske putanje uključivale su i koreografski osmišljeno kretanje za svaki lik i grupu likova što su sa zgodnim duhovitim odmacima napravile Larisa Lipovac i Tamara Curić. Svakim detaljem od koreografiranih fingiranih borbi do dosjetki poput noža čija se oštrica vidljivo ne zabija u Don Juanova protivnika, ali on se ipak sruši mrtav, Zappia ima na umu omiljenu Frischovu rečenicu da »kazališna igra dopušta što život ne dopušta«. Upravo ta dimenzija igre jedan je od generatora humora i duhovite glumače parsiflaže, što predstavu spašava od pretjerane artificijelnosti.

Odlični glumci

U tom smislu sjajna je bila Alma Prica, duhovito uobličivši lik ludo zaljubljene prostitutke Mirande, poslije vojvotkinje od Ronde i gospodarice Don Juanova idiličnog zatvora, kao i Jasna Bilušić, koja je sjajno parsiflirala odrješitu i ciničnu svodilju Celestinu. Dvije jake glumačke osobnosti, Alma Prica i Jasna Bilušić, često su bile zamašnjak predstave, koja se punila energijom svaki put kad bi se one zajedno ili odvojeno našle na sceni. Vrlo dobru epizodu napravio je i Tomislav Stojković pronašavši duhovito stajalište i intonaciju za prevarenoga muža, osvetnika i pompoznog licemjera. I Đ uro Utješanović (Otac Diego) bio je na dobru putu da napravi duhovitu epizodu i uspio bi nas potpuno zavesti svojim neospornim scenskim šarmom, samo da ga se više čulo i razumjelo. Ostale epizodne uloge također su našle svoj ton i stil igre. Siniša Popović, Slavko Juraga, Ljubomir Kerekeš, Katja Zupčević, Leona Paraminski, Mirta Zečević, Damir Markovina te trojica bratića mačevalaca, J. Marčić, F. Juričić i M. Markovčić uspijevali su ocrtati svoje epizode i stvoriti živu pozadinu za lik Don Juana, kojemu je Goran Grgić posudio za razne zahtjeve spremno tijelo i glumačku osobnost koja ne pristaje na jednoznačno.

S velikom kontrolom u interpretaciji što se čuva pretjeranih tonova, jer samo tako pogađa smisao lika, Grgić pokazuje svog antijunaka, čija je strast usmjerenija na matematičku nego na emocionalnu geometriju. Pritom Grgić stalno ima na umu Don Juanovu dvostruku poziciju žrtve i oskvrnitelja što njegovoj igri daje zamah kojim dinamično preskače prijelaze od sjete do ciničnih intelektualnih pasaža i sarkazma progonjene i uhvaćene životinje. Njegov Don Juan pridonosio je stvaranju i one druge afmosfere predstave, koja se mogla osjetiti ispod lijepih, raskošnih slika i duhovitih parsiflaža. Jer redatelj Zappia ugradio je u predstavu osjećaj sjete i prigušenih emocija što su punili vizualnu hladnoću oblika i stroge scenske rasporede, pa i u toj smišljenoj pritajenosti počiva unutrašnji sklad predstave.

Gordana Ostović