Razlikovanje zanosa, razvrstavanje rodova

Razlikovanje zanosa, razvrstavanje rodova

O 450. obljetnici pisanja (1552) Petrićeva Govora o različitosti pjesničkih zanosa

Mladenačko djelce Govor o različitosti pjesničkih zanosa, nastalo u autorovoj dvadesetičetvrtoj godini, jedno je od prvih i izrazitih platonističkih inicijacija Frane Petrića. U stanovitom smislu ono i nije nego varijacija na Platonovu temu, metodičnija razrada intuicija i teza davnog Atenjanina. Petrić ne samo što ne krije ime onoga koji ga je nadahnuo nego daje i gotovo potpun popis izvora kojima se služio. Za ideju o naravnom i nadnaravnom karakteru zanosa, odnosno o njihovu ljudskom i božanskom podrijetlu, kaže da duguje dijalogu Fedar; za četverostrukost božanskih zanosa nalazi pokriće također kod Platona, s time da su u Fedru općenito razmotrena sva četiri: pjesnički, otajni, proročki i ljuveni zanos, dok je sam ljuveni posebno obrađen u slavnoj Gozbi a pjesnički zanos usputno, ali vrlo relevantno tretiran u dijalogu Ion.

Slutnja pluralnosti

Osim spiritualizma i iracionalizma pjesništva Platon je Petriću ponudio i naznaku diferencijacije po žanrovima. Uz dvojnost epskoga i lirskoga izraza naići ćemo i na slutnju pjesničke pluralnosti, koja u politeističkom ključu zvuči ovako: »Lijepe pjesme nisu nešto ljudsko, od ljudi, nego božansko i od bogova, a pjesnici nisu ništa no tumači bogova, zaneseni od onoga boga koji ih je obuzeo.« Zamjenom množine bogova mnoštvom Muza Platon je učinio korak bliže formulacijama creskog filozofa: »I od pjesnika jedan je pripojen jednoj Muzi, drugi drugoj. To nazivamo ’zanesenošću’ što je prilično odgovarajuće ’jer je obuzet’.«

Kad smo sve ovo naveli postajemo svjesni veličine Petrićeva duga Platonu, ali ne smijemo stoga previdjeti i značenje njegove interpretacije i dopune, što se očituje u bar dvama važnim slojevima. S jedne je strane podrobnija razrada po vrstama poetskoga izraza, a s druge je lijepa eruditska egzemplifikacija s nizom ulomaka klasičnih autora, iz kojih se vidi osviještenost grčkih i rimskih pjesnika o transcendentnoj naravi njihova iskustva. Iz perspektive Petrićeve formacije važno nam je vidjeti koliko je široka i duboka bila njegova lektira starih i suvremenih autora.

Prihvativši ideju o nadnaravnom, božanskom podrijetlu pjesničkog govora, pa time i karakter njegove onostrane, vanracionalne zanesenosti, na rubu mahnitosti i obuzetosti, Petrić je slijedio Platona i u shvaćanju ovisnosti pjesništva o Muzama. Jedino što je — opet ne bez pozivanja na antičku kozmologiju — konkretizirao veze pojedinih tipova pjesništva s ulogom pojedinih Muza, a njih je pak usko relacionirao s planetima i zviježđima, koja pak svojim mitskim imenima ukazuju na dominantna svojstva i smjer potencijalnog nadahnuća. Od ezoterijskih elemenata, etimoloških domišljaja, Ficinovih komentara i Petrarkinih intuicija naš filozof spliće pravu malu teoriju žanrova.

Usporedbe duhovnog i materijalnog

Najznačajniji, a za mene i najoriginalniji dio Petrićeva Govora o različitosti pjesničkih zanosa nalazim u istančanom distingviranju poetskog obraćanja Muzama. Iznimno mi se čini lucidnom opaska da Homer u Ilijadi zaziva Boginju (Thea), jer se bavi najširim motivima i na takav se način obraća Kaliopi, dok u Odiseji zaziva Muzu, imenom manje općenitim, jer tretira građu koja je uža i bliža ljudskim ograničenjima — Odisejevim grijesima i lutanjima. Slično zapravo čini i Vergilije, koji na samome početku Eneide upućuje zaziv Muzi, dok se u kasnijem, konkretnijem slučaju obraća poimence Kaliopi. Štoviše, u par navrata Vergilije traži pomoć svih Muza zajedno, moli »helikonske božice« kad osjeća da se mora pozabaviti nečim velikim, čudesnim i izvan ljudskoga mjerila. Uostalom, i Homer se obraćao Muzama u pluralu kad je nakanio opisivati grčke brodove i junake što krenuše u opsadu Troje.

Izrazito je zanimljivo Petrićevo stupnjevanje načina na koji se utjecaj višnjih, nebeskih izvora širi i rasprostire na ljude, čineći one koji ga prime »poluanđelima«. Naime, zanos poteče s tih izvora poput brze rijeke i raste kako ga Muze »navodnjavaju«. Kad se duša zrelo oblikuje, oslobađa se tvarnih spona, pa poput vatre, što je bila dugo pepelom zakrivena, otkriva svjetlost i dojam što ih je od Muza dobila. Konačno, Muze, slične dojmu što su ga izazvale, njegovim posredstvom, privlače sebi dušu poput magneta koji privlači željezo i ispunjavaju je svojim zanosom, to jest uzdižu je do uzvišenijih shvaćanja nego što dolikuje čovjeku zatvorenom u smrtnom tijelu. A zbog takve uzvišenosti i nesvakidašnjeg žara oni koji prime nebeski zanos od običnog su puka često smatrani bijesnima, mahnitima, ludima. S druge strane, zahvaljujući zanosu čak i neuki i bezumni ljudi mogu postati izvrsnim pjesnicima.

Usporedbe duhovnoga s materijalnim svijetom (poput rijeke, poput vatre, poput magneta) mogle bi govoriti o Petrićevu empirizmu, kad i u ovom slučaju glavni poticaj ne bi dolazio od Platona. U već spomenutom Ionu, naime, stoji: »To što ti dobro o Homeru govoriš, nije umijeće... nego božanska snaga koja te pokreće, kao ona u kamenu koju je Euripid nazvao magnetom. I taj kamen ne samo da privlači željezne prstenove nego tim prstenovima daje moć da čine to isto kao kamen, da privlače druge prstene, te se nekad načini dug lanac od tog željeznog prstena... Tako i Muza sama stvori one nadahnute, a kroz te obogotvorene od drugih se oduhovljenih stvara lanac.« Slučaj neukih i bezumnih koji uspijevaju, zahvaljujući zanosu, izvorno pjesnikovati također je preuzet iz Platona, pa čak i karakterističan primjer Tiniha iz Halkide, inače lošega stihotvorca koji je u jednoj jedinoj prigodi, nadahnut pravim zanosom, stvorio pean vrijedan pamćenja.

Svakako da je pretjerano Petrićevu mladenačku poetiku smatrati protoromantičarskom, davati joj prejak ton profetizma, prekognicije ili avangardizma. Dovoljno je afirmirati njegov (maniristički?) nemir i potrebu da dinamizira područje kojim se bavio. Insistirajući na zanosu i iracionalnoj obuzetosti, na snazi nadahnuća i vezi pjesništva s transcendencijom, plodno se suprotstavio ograničenjima mimetizma i slijepoj ulici pukog tehnicizma. Za razliku od imitacije i deskripcije založio se za vrijednosti imaginacije i ekspresije. Začudno i čudesno, maštovito i onostrano neke su od kategorija za koje je pokazao rano i vrlo određeno zanimanje, a uz poetički, poetološki interes svoj je estetski ukus dokazao zalaganjem za specifičnosti Petrarke, Ariosta i Boiarda, da ne posrnemo na Luki Contileu ili Ferranteu Gonzagi.

Približavanje poezije filozofiji

Nije prilika da se bavimo njegovim najzrelijim teorijskim spisom O poetici, pa tako ni njegovim deduktivnim projektom stvaranja univerzalnog modela svih tipova pjesništva (donekle na tragu »teatra pamćenja« Gulia Camilla Delminia). Dapače, na svoj način preferiramo iskustvenu utemeljenost, pisanje »prema načinu korištenja« (secondo l’uso). Ali ni 33 godine što su protekle od tiskanja Govora o različitosti pjesničkih zanosa (1553) pa do objavljivanja prvih dvaju svezaka O poetici (1586) nisu mogle umanjiti njegovu obuzetost entuzijazmom i manijom niti ga sasvim pomiriti s aristotelovskim mimezisom. Možda je samo postao ponešto koncilijantniji prema funkciji znanja, umijeća, vještine. Prihvativši mnoge premise, pa i argumentacijske pasuse svojega mladenačkog djelca, Petrić na kraju puta uz narav i, dakako, zanos gotovo ravnopravno pridodaje i važnost tehničkog oblikovanja, djelovanja u jeziku, rada na pjesmi. To ne bismo smjeli smatrati poricanjem — da se izrazimo hiperbolično — zanosa za zanos, već kontekstualnim korektivom. Uravnotežujući donekle iracionalnu i racionalnu komponentu stvaralaštva Petrić je i nehoteć, još jednom, približio poeziju filozofiji.

Tonko Maroević