Provokacija za skandal

Provokacija za skandal

Michel Houellebecq, Elementarne čestice, prev. Marinko Koščec, DHK, Zagreb, 2002.

Sve književne kritike i osvrti koji su se u posljednje vrijeme bavili Houellebecqom počinju uvijek jednom te istom rečenicom: o ovom se romanu ne može pisati, a da se ne spomenu sve bučne polemike, skandali i euforije koje je knjiga izazvala u francuskoj književnoj i kulturnoj javnosti, a rasprava koja je uslijedila o slučaju Houellebecq čak je patetično proglašena »najvećom književnom raspravom od postanka čovječanstva«. Kad pred sobom već imamo svježe preveden roman najkontroverznijeg europskog pisca, teško je ostati hladan na izljeve bijesa ili pak fanatičnog sljedbeništva koje je oko sebe uspio prikupiti taj mršavi inženjer agronomije. Mnoštvo rasprava u književnim časopisima i na web-stranicama, klubovi ljubitelja i klubovi mrzitelja ljubitelja Houellebecqa, pisanje pod temperaturom i stilističko kritičarsko cjepidlačenje, zbroj je dosadašnjeg cirkusa kojim se već nekoliko godina zabavlja tzv. intelektualna Europa. U nas je autor takoreći donedavno bio nepoznat: izuzevši neke kraće tekstove prevoditelja koji je i svojevrsni promotor Houellebecqa, malo se o njemu govorilo, no nedavno izdavanje Širenja područja borbe (u »Europskom glasniku«) i Elementarnih čestica (koje su naši istočni susjedi preveli još prije tri godine) naznačuje da bi se cirkus mogao nastaniti i u naše krajeve. Značajnije čitateljske recepcije i kritičarske rasprave još nije bilo, no kako u nas ima dovoljno obrazovanih kultur-pesimista i istraživača filozofskih uzroka planetarne dosade, recepcija vjerojatno neće izostati. Pozabavimo li se na trenutak netom prevedenim romanom, moramo se odlučiti je li to tek »dobra knjiga koja se malo previše trudi« ili pak vrlo relevantna knjiga koja nije »samo provokacija i povod za skandal, već i dobro sročen esej ideja«.

Roman s jakom tezom

Elementarne čestice opisuju životni put dva brata, aseksualnog znanstvenika Michela i propalog hedonista Bruna. Nakon što ih je majka napustila da bi se posvetila seksualnom samoostvarenju, braća odrastaju razdvojeno, a u poglavljima koja prate njihov odvojen život prolazimo kroz posljednjih pedeset godina dvadesetog stoljeća, ujedno promatrajući ključne pojave u tom razdoblju: seksualnu revoluciju, hipijevske komune, borbu za slobodu i emancipaciju, feminizam i otuđenost, zahuktali ultratehnicizam te genetsku manipulaciju i kloniranje. U tom razdoblju duhovne neimaštine, egoizma i nasilja, životni putovi polubraće ispresijecaju se u ključnim trenucima, da bi se na kraju ipak definitivno razišli. Emocionalno nestabilan i seksualno frustrirani Bruno sve se više odaje raskalašenosti, a genetičar Michel (u obojici se nedvojbeno nalaze Houellebecqovi autobiografski geni) prezire ljudski rod i nada se izbavljenju čovječanstva koje će, tako roman završava, nastupiti nakon Michelove smrti ingenioznim stvaranjem aseksualnog kloniranog čovjeka. Elementarne čestice nedvojbeno je jak roman, okrutan i brutalan, opor i izrazito pesimističan. Houellebecq je autor koji ne pokazuje nikakvu želju za postizanjem stilskog i estetskog zadovoljstva, a kao pripovjedač daleko je manje sposoban od prosječnih autora roto-romana s kioska.

No, unatoč tome, riječ je o iznimnom ostvarenju koje se teško može podvesti pod uobičajene parametre fikcionalnog djela ili teorijske rasprave. To je roman s jakom tezom i sve ono što se na pripovjednom, stilskom i sadržajnom planu zbiva s romanom u potpunosti je stavljeno u službu te teze. Dijalozi su često beživotni i vidljivo iskonstruirani; svrha im je propedeutička i služe gotovo isključivo potkrepljivanju autorovih stajalište. No, sama činjenica da je roman zamišljen više kao spoj intimne autorove ispovijedi i romansirane studije/eseja o duhu vremena suvremene Europe u kojoj su najvažnija pitanja ekonomska i seksualna, a manje kao koherentno djelo precizne kompozicije i poetskog naboja, ta činjenica nimalo ne umanjuje vrijednosti romana zbog kojih je uostalom i proglašen kontroverznom knjigom.

Seksološka srž

U svojim romanima Houellebecq ne štedi nikoga: šminkerske šezdesetosmaše, muslimane, feministice, crnce, informatičare, iskompleksirane nesretnike, socijalno deklasirane... dakle čini sve ono protiv čega grakće politički korektna intelektualna elita. Nakon što se prije nekoliko godina obrušila na Sloterdijkova Pravila za ljudski park, ta je elita sada upregla sve svoje snage ne bi li pokopala još jednog socijalnog utopistu koji sa Sloterdijkom dijeli tek interes za genetička pitanja, ali ništa više od toga. Komplementarno čitanje obaju dosad prevedenih romana pokazuje nam da je upravo seksološka problematika srž tog opusa: u prvom se romanu s tezom polazi od pretpostavke da je tržište ljubavi i seksa ustrojeno prema istom modelu kao i liberalni gospodarski sustav (što eksplicitno predstavlja lik Tisserand iz prvog romana), te da je seks postao metafizika kapitalizma, a u drugom se romanu pokazuje da »samo radikalna promjena pravila igre može ponuditi odgovor na nemogućnost ljubavi«, odnosno da će se u dalekoj budućnosti genetičkom tehnologijom (tekstualna referenca na Huxleyev Vrli novi svijet) ostvariti davni san, socijaldemokratska seksualnost u kojoj će svi voljeti i biti voljeni. Ljubav za sve, kako glasi jedan popularan šlager, ipak je nešto što u Houellebecqovu slučaju treba čitati sa stanovitim ironijskim odmakom, ma koliko nam se u epilogu on pokušao predstaviti kao dežurni teleolog koji u razvoju znanosti nalazi jedinu nadu za rješenje tog seksološko-kapitalističkog problema. U krajnjoj liniji, anglo-američki pozitivizam mnogo je opasniji od hipijevske komune Mjesto promjene, New Age-centra u kojem se svatko ševi sa svakim i u kojem se neurotične feministice i nezadovoljni informatičari prepuštaju ispraznim ritualima transcendentalne meditacije.

Houellebecqov nevjerojatan uspjeh posljedica je tezičnosti njegovih romana, a skandali posljedica brzopletih i idiosinkrazijski intoniranih izjava, bez dlake na jeziku. U romanima se čvrsto i beskompromisno iznose teze o kojima se ne može smireno govoriti: previše je u njima emocionalnog naboja da bi ljudima bili tek manje ili više zanimljiva literarna dosjetka. Stoga je i polemika poprimila oblik dvaju tabora u kojima se nalaze žestoki obožavatelji i mrzitelji. Pitanje je kamo sve to vodi? Čeka li Houellebecqa Célineova sudbina? U svakom slučaju, Houellebecq nije ni postmarksist niti vođa antiliberalne revolucije; nije socijalni utopist, a još manje borac za ljudska prava. Riječ je o čovjeku u čijim romanima ima više depresije po četvornom centimetru knjige negoli u cjelokupnoj suvremenoj produkciji. Zanemarimo li tezičnost i angažiranost takve literature, preostaje nam utješna spoznaja da, eto, ima ljudi koji su u još većoj banani od nas samih, propagirajući tezu da je ljubav uvijek negdje drugdje, a seks ništa drugo doli isprazan užitak lišen (buržoaskih) osjećaja. Takva literatura najviše pogoduje socijalno deklasiranoj publici i seksualnom proletarijatu, koji će u njoj ponajprije prepoznati sebe i vlastite probleme.

Tonči Valentić