Profinjeno, profinjeno

Profinjeno, profinjeno

Ralph Kirshbaum, Bach: Cello Suites, Virgin Classics, 7243 5 61609 2 7

Bachova zbirka od šest suita za violončelo solo pojavila se prije otprilike dvije godine kao dvostruki album u izdanju Virgin Classics i u interpretaciji američkoga violončelista Ralpha Kirshbauma. Taj Bachov opus slovi kao kamen kušnje za svakog violončelista i s razlogom se smatra jednim od temeljnih djela cjelokupnoga violončelističkog repertoara. Svi veliki majstori violončela u 20. stoljeću okušali su se u izvođenju Bachovih suita, a njihova integralna izvedba zabilježena je za posljednjih pedesetak godina u više navrata na raznim nosačima zvuka. Valja podsjetiti da se među njima originalnošću koncepcije i stila izvođenja izdvaja tonski zapis i našega Marijana Jerbića.

Među današnjim violončelistima od međunarodnog ugleda mali je broj onih koji iza sebe nemaju realiziranu snimku Bachovih suita za violončelo. No velike interpretacije, koje ne znače samo savršeno odsviran notni tekst, nego dopiru do same biti Bachove veličanstvene glazbe, zapravo su rijetka pojava. Spomenuta izvedba violončelista Ralpha Kirshbauma, zabilježena 1994, a objavljena 1999. u izdanju Virgin Classics, pripada takvim iznimnim ostvarenjima.

Kirshbaum interpretaciju gradi na jednostavnosti glazbeno savršeno logična i tonski plemenita muziciranja. To je interpretacija koja se možda više od drugih približava čistoj ljepoti Bachova glazbenog izričaja, pronalazi je u dugim lukovima fraza moćnih preludija (uvodnog stavka svih šest suita), u kontemplativnosti polaganog protoka sarabande (četvrtog suitnog stavka), u pokretljivosti završnih giguea, u plesnoj gracioznosti istinske elegancije menueta i gavota, riječju, u čuvanju značajki stiliziranih plesnih stavaka, koji su u Bachovo vrijeme već postali stalnim sastavnicama suitne forme. No ništa u Kirshbaumovom plemenitom muziciranju ne odaje površnost onog izričaja koji se u tumačenju Bachovih suita za violončelo oslanja samo na podcrtavanje plesnog karaktera njihovih pojedinih stavaka. Jedinstvenim muzikalitetom (koji, dakako, može koristiti sa svom prednošću savršenog, prema najvišim standardima dotjeranog tehničkog savršenstva violončelističke svirke), Kirshbaum je dosegnuo onu točku razumijevanja Bachova glazbenoga genija koja interpretaciju njegove glazbe oslobađa svih krajnosti. Njezina transcendentalna dimenzija nije više traženi, nego prije samo po sebi nađeni segment u procesu razotkrivanja njezine slojevitosti. Čista glazbena ljepota Bachovih suita za violončelo rijetko kad se pojavljuje takvom jasnoćom kao u Kirshbaumovoj interpretaciji. U tonskom pogledu, njegovu tumačenju prekrasno ostvarenih dinamičkih nijansi sigurno pridonosi i činjenica da on svira na skupocjenom venecijanskom instrumentu iz 1739. godine (rad majstora Domenica Montagnana), koje je u 19. stoljeću pripadalo violončelističkom virtuozu Piattiju.

Dubina i jasnoća

Bachove suite za violončelo solo tako se u Kirshbaumovoj interpretaciji doimlju savršeno pročišćenom glazbom, kojoj upravo način njegova tumačenja daje potrebnu dubinu i jasnoću.

Valja na kraju na Ralpha Kirshbauma upozoriti kao na jednog od danas vodećih violončelista u svijetu. Bogata biografija otkriva tek neke od važnih točaka njegova umjetničkog puta. Rođeni Teksašanin, Kirshbaum je najprije studirao u Dallasu s Levom Aronsonom, a poslije na Yale University kod Alda Parisota. Pozornost međunarodne glazbene javnosti privukao je 1969. pobjedom na Prvom međunarodnom natjecanju Gaspar Cassado u Firenci. Danas je podjednako cijenjen kao solo violončelist, komorni glazbenik i pedagog. Utemeljitelj je i umjetnički ravnatelj Međunarodnog violončelističkog festivala u Manchesteru, koji okuplja najbolje violončelističke snage iz cijeloga svijeta, a posvećen je uspomeni na Pierrea Fourniera.

Spomenuta snimka Bachovih suita za violončelo solo upravo je klasičan primjer Kirshbaumova snažna, uvjerljiva, beskrajno profinjena muziciranja, pokazatelj rijetkog spoja nepogrešiva muzikalnog osjećaja s potpunom tehničkom perfekcijom, koja u njega ničem drugom i ne služi nego oslobađanju prostora za prirodni protok glazbe.

Bosiljka Perić-Kempf