Privatno i javno

Privatno i javno

Milka Podrug Kokotović, prir. Miljenko Foretić, Matica hrvatska Dubrovnik, Dubrovačke ljetne igre, Dubrovnik, 2002.

Pisati o glumcu i njegovu umijeću i riječima uhvatiti ili prenijeti drugima one neponovljive trenutke u kojima se uspjela glumačka izvedba može više osjetiti nego racionalno objasniti, poznato je, nije jednostavna zadaća. Kada ta zadaća obuhvaća sabiranje nekoliko desetljeća nečijega bavljenja kazališnom umjetnošću, ona postaje istodobno i lakša jer sâm razlog izdavanja monografije dokazuje o iznadprosječnoj glumačkoj karijeri, ali i teža jer, pored svih faktografskih podataka i brojnih uloga i dalje ostaje izazov dočaravanja onog teško opisivog glumačkog fluida koji u slučaju ove glumice ne jenjava tijekom cijeloga tog razdoblja. Što je to što Milku Podrug Kokotović, pored tumačenja brojnih glavnih i velikih uloga čini iznimnom glumicom i u pravom smislu prvakinjom dubrovačkog i hrvatskog kazališta, u svojim tekstovima na različite načine pokušavaju prikazati brojni autori. Stoga će veći dio monografije sadržavati portrete proizašle iz pera pojedinaca koje su profesionalne kazališne spone na različite načine, koji nerijetko uključuju i osobna prijateljstva, vezivale uz ovu glumicu.

Unatoč dopuštenoj slobodi u pristupu temi koja će rezultirati tekstovima u rasponu od anegdota do objektivnijih prikaza (a kazališna umjetost i jest takva da se u njoj isprepleću privatno i javno), priređivač pažljivim izborom nudi prikaze kroz sve relevantne fokuse struke — i s ove i s one strane rampe — od neposrednih kolega glumaca i redatelja, do kazališnih kritičara, teatrologa i dramskih pisaca. Pristupiti i govoriti o posebnostima svakog autorskog pristupa, a neki svojim suptilnim analizama i vještim dočaravanjem nekog od segmenata glumačkog stvaralaštva Milke Podrug Kokotović to i zaslužuju, bilo bi preopširno za prostor ovoga teksta, pa je prihvatljivije pokušati pohvatati ideje i teme zajedničke većini. Spomenuta sloboda u pristupu i stanovita pozitivna neselektivnost priređivača u sabiranju tekstova o glumici dovela je do brojnih ponovljenih tvrdnji i opetovana isticanja nekih momenata u glumičinoj karijeri, što se ipak neće pokazati kao negativnost ili manjak monografije, nego upravo kao podvlačenje crte kojom su ti segmenti, na raznim stranama jednako prepoznati, istaknuti kao oni ključni.

Glumica, teatar i Grad

Pokušavajući dosegnuti tajnu glume Milke Podrug Kokotović većina analiza zaustavit će se ponajprije na onome najzamjetnijem, topologiji njezina lica, unutar kojeg najveća snaga glumačkog izraza proizlazi iz njezina pogleda kojim po mišljenju mnogih postiže iznimnu izražajnost i magnetizam. Dalja razmatranja isticat će ostala obilježja glumačke fizionomije kao i bogata unutarnjeg života pomoću kojeg se za svaku ulogu stvara čitava skala osjećaja, izražena specifičnim gestama i mimikom više nego riječima. Osim takvih obilježja, sam način rada na ulogama bit će česta tema ovih tekstova, u kojem će njezni suradnici svjedočiti o posvećenosti i predanosti glumačkim istraživanjima na pokusima u kojima, spojem inteligencije i inutuicije, počevši od nule gradi svaki lik, uvijek jednakom ozbiljnošću pristupajući svakoj ulozi. Upravo će uloge i tipologija likova, njih više od stotinu i pedeset, biti temeljni predmet razmatranja u većini zapisa. Među brojnim opisima doživljaja glumičinih kreacija likova ističu se neprestana vraćanja na uloge poput Jele, Kate Kapuralice, Heloise ili Kraljice Anne, potvrđujući jedinstveno mišljenje da su u njima ostvareni umjetnički vrhunci ove glumice, rijetke i po neograničenim mogućnostima glumačke transformacije, što je čini jednako uspješnom u dočaravanju tragičkih likova, posebice žena u crnom hrvatskoga juga, ali i onih komičkih. Cijeli radni vijek proveden u najkazališnijem od svih gradova, Dubrovniku, otvarat će dalje teme u monografiji, poput isprepletenosti i međuovisnosti individualne glumačke putanje onom matičnoga kazališta, o zajedničkim usponima i vrhuncima, ali i kriznim godinama. U pisanje o radu Milke Podrug Kokotović neizostavno će ulaziti i različita zapažanja kako o Kazalištu Marina Držića, tako i o Dubrovačkim ljetnim igrama, a specifičan položaj velike glumice izvan Zagreba kao kazališnog središta prizvat će razmatranja različitih aspekata takva položaja, od pozitivnih poput većih mogućnosti tumačenja važnih uloga, kao i negativnih izazvanih izoliranošću, ali svjedočeći o mogućnosti uspjeha i umjetničkog razvoja i u manjim središtima.

Rekonstrukcija karijere

Svojevrsni zaključak dijelu monografije u kojem dominiraju subjektivni prikazi bit će rekonstrukcija glumičine karijere pomoću dokumentcije kritičkih osvrta na važnije predstave. Sve dodatno potkrijepljeno i kvalitetnim fotografijama na kojima je zabilježen velik broj kazališnih, ali i privatnih lica glumice čija je izražajnost očita i u tom mediju, uz nezaobilaznu građu u kojoj su iscrpno pobrojene uloge i ostali relevantni podaci (ipak uz — namjerni? — izostanak vremena rođenja glumice) te citate glumičinih iskaza o kazalištu složen je dokument doista impresivne glumačke karijere.

Naposljetku, podudaranja i sličnosti različitih vizura susreću se u jedinstvenu stavu divljenja spram glumičina umijeća, no ono, unatoč hvalospjevima i pohvalama koje su očekivani dio ovakvih publikacija, ni u jednome tekstu neće biti tek prigodničarsko, s hinjenom iskrenošću i bez pokrića, nego se javlja tek kao konačni rezultat ostalih promišljanja o glumici, nerijetko i neizrečen izravno, nazire se između redaka, što cijeloj monografiji daje specifično ozračje.

Ljubica Anđelković