Poput božićnog drvca

Prokletstvo škorpiona (The Curse of the Jade Scorpion), red. Woody Allen

Talijani naprosto obožavaju Woodyja Allena. Maze ga i paze poput najvećeg božanstva. A on im se svake godine zahvali na pažnji i donese im u Veneciju svoj najnoviji komad. Histerija koja na Mostri već četiri godine uzastopce prati projekcije njegovih filmova simptomatična je. A talijanska kritika, koja će, više nego bilo gdje drugdje, popratiti svaki njegov novi projekt serijom hvalospjeva, podsjeća me na onu napirlitanu damu koja mu se nakon njegova koncerta (šifra: Divlji blues) u orgazmičnom ushitu umalo nije bacila oko vrata, premda se on osjećao pomalo zbunjeno. Razočarao ih je tek ove godine premijerom svoga najnovijeg filma Hollywood Ending, kad je Veneciju zamijenio Cannesom, smatrajući da su njegovi financijeri iz DreamWorksa zaslužili da ih počasti s malo besplatne reklame i testira neki drugi crveni sag. Jer, svako njegovo filmsko ukazanje na platnima venecijanskoga Lida doimalo se poput kićenja božićnog drvca. Jedne ga godine odlučimo ukrasiti srebrnim kuglicama. Iduće godine zamijenit ćemo ih crvenim vrpcama. Treću godinu odabiremo zlatne kuglice. A potom staklene anđele. I tako u nedogled. Jednostavno nam nedostaje kreativne energije da bismo prekinuli tu monotoniju. Ali se u njegovoj blizini osjećamo spokojno i ugodno. A takav je i Allenov recentni opus, sveden na fragmente jednog te istog sve-što-ste-htjeli-znati-o-Woodyju-ali-se-niste-usudili-pitati projekta. U sveopćoj pomami za restauriranjem starih filmskih kopija, Allen tek ostavlja svoje filmove da malo sazru.

Hipnoza i manipulacija

No, naši distributeri više naprosto ne mogu slijediti frenetičan tempo kojim taj radoholičar izbacuje projekte, pa domaćoj publici zasigurno neće ništa značiti ako kažemo da je Prokletstvo škorpiona lošiji od Hollywood Endinga, ali bolji od njegova prethodna tri filma (Celebrity, Sweet and Lowdown, Small Time Crooks). A Allenovi mađioničari? Oni donose velike nedaće. Prije nekoliko godina, neki iluzionist izveo je duhoviti trik u kojem je junakova majka nestala u newyorškim oblacima. Ovaj put Allenov hipnotizer preuzima ulogu velikoga manipulatora, koristeći se nepopravljivim egomanijakom i lovcem na suknje, kako bi preko njega došao do nakita pohranjena u sefu njegove osiguravajuće tvrtke. Autor pri tome inteligentno oživljava narativnu mitologiju sofisticiranih komedija iz zlatnoga doba Hollywooda i ispisuje iskrenu posvetu njegovim legendama u rasponu od Hammetta i Jamesa Cainea do Chandlera i Hawksova mainstream noira The Big Sleep (platinasta Charlize Theron kao inkarnacija Marthe Vickers). Prošlost je, dakle, vječno svedena na traganje za izgubljenim vremenom. Privatni detektivi i osiguravajuća društva. Fatalne dame i krađa nakita. Hipnoza i egzotični fetiši (škorpion od žada umjesto malteškog sokola). Seksi sekretarice i glupi murjaci. Praznoglave bogataške kćeri i nostalgični evergreeni (In a Persian Market, Tuxedo Junction, Sophisticated Lady). A sadašnjost, učahurena u prošlosti, svodi se na vječni pokušaj da se mizanscena osuvremeni, reogranizira, izmijeni i dekonstruira. Pa makar nam Allen navodi da nema nikakve potrebe popraviti neki predmet, ako on nije uništen. Nažalost, Allenova veza s Helen Hunt, koja funkcionira kao ključni motiv filma, prikazana je rutinerski i nedostaje joj prijeko potrebne kemije. A glumačka se ekipa na trenutke doima tako beživotno kao da ju je na setu posjetio hipnotizer. Bez obzira na sve te slabosti, ne treba izgovoriti magičnu riječ Constantinopolis! da bismo shvatili kako su Allenovi gegovi i verbalne dosjetke i dalje ono najbolje što nam trenutno može ponuditi američka komedija, koja je u posljednjih desetak godina, s iznimkom Wesa Andersona, pala na najniže moguće grane.

Dragan Rubeša