Vijenac 225

Kazalište

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, A. B. Ruzzante, Muškardin, red. Davor Mojaš

Nepretenciozna razigranost

Ono što nosi predstavu jest prštava radost glumačke igre

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka, A. B. Ruzzante, Muškardin, red. Davor Mojaš

Nepretenciozna razigranost

Ono što nosi predstavu jest prštava radost glumačke igre

Kazališna je sezona u HNK Ivana pl. Zajca započela nepretenciozno, razigrano i veselo! Nakon prošlosezonske opatijske premijere i ljetne turneje, petero je ludički uigranih glumaca izašlo pred riječku publiku u farsi Muškardin renesansnoga talijanskog komediografa Ruzzantea. Jedno je od obilježja presudnih za uspješnost takva tipa predstave zadovoljeno — ritam je furiozan, a glumci opušteni toliko da mogu duhovito improvizirati. I — predstava je uspjela!

Liburnijska čakavština

Neodoljivi šarm riječkoga Muškardina krije se i u njegovu jeziku — Zoran Kompanjet preveo je Ruzzanteovu Mušicu na liburnijsku čakavštinu. Time je tekst postao bliži publici, a glumačke tekstualne improvizacije na račun poznatih lokalnih ličnosti iz svijeta politike ili kazališta harmonično su se uklopile u Ruzzanteovu farsu, kao i povremeni prizori u kojima se duhoviti odmak od teksta postiže isprepletanjem privatnih imena glumaca (i njihovim trenutnim izlaskom iz uloge) s likovima koje tumače. Duhoviti, rimovani tekstovi songova, čiji je autor redatelj predstave Davor Mojaš, odlikuju se, kao i Ruzzanteov tekst, tipičnom farsičnom lascivnošću koja je prožeta suptilnom, gotovo nostalgičnom atmosferičnošću Mediterana. Redatelj se ponajprije pozabavio glumcima i njihovim odnosima, točno osjetivši »pravi« ritam predstave, te uvjerljivo razigravši mizanscen unutar vrlo dobro osmišljene scenografije Marina Gozzea, koja se odlikuje jednostavnošću i skromnošću — od nekoliko je skela izrađena metalna konstrukcija veličine kućice na koju se po potrebi vješaju razni detalji, a glumci se po njoj penju, provlače ispod nje... Zbog dojma improvizacije koji ostavlja, scenografija se savršeno uklapa u Ruzzanteov svijet, a omogućuje i dinamično razigravanje mizanscena.

Radost igre

No, ono što nosi predstavu jest prštava radost glumačke igre. Petero glumaca izlazi pred publiku kao petero putujućih glumaca, koji nas svirkom i pjesmom uvode u predstavu. Mojaševa intervencija dodatno pojačava šarm glumačke igre entuzijastičkim pristupom kakav je češći u amatera nego u profesionalnih glumaca. Profesionalci su od sama početka dovedeni u poziciju putujućih glumaca-svirača, i to im možda lakše omogućuje da se počnu veselo i neometano igrati. Već dugo nisam vidjela ne samo riječke glumce nego uopće neki profesionalni ansambl da se na sceni tako zabavlja i sama ta činjenica pruža istinski užitak gledanja predstave. Petero je glumaca sve vrijeme na sceni, pa kad jedni glume, drugi ih gledaju. Pa i dok samo gledaju, vidljiv je užitak na njihovim licima, oni zaista nasmijavaju jedni druge, toliko spontano i iskreno da ne možemo ne smijati se zajedno s njima. Davor Jureško u ulozi kmeta Ruzantea plijeni svojim dobroćudnim licem, komičnom bojažljivošću i hvalisanjem. Njegove oči vragoljasto sjaje, prkosno izazivaju, smiju se, ali i plaču kad su tužne. I toliko su uvjerljive da i mi postajemo tužni, iako gledamo smiješnu farsu.

Jedina zamjerka Jurešku jest povremena nerazgovijetnost u izgovaranju teksta. Andrea Blagojević Mangano ostvarila je jednu od svojih najdojmljivijh uloga, koja kao da je stvorena za nju — prpošna, seksipilna Betia koja koketira sa svim muškarcima, uvijek s poluciničnim razigranim smiješkom na usnama. Upravo taj smiješak pridaje dodatnu draž njezinoj Betiji — ona kao da se istovremeno igra s muškarcima i promatra igru, uvijek u nadmoćnoj poziciji. Damir Orlić također je izvrstan u ulozi soldata Tonina, čiji izraz lica može biti zaista zločest i tvrdoglav, ali isto tako i posve zbunjen i komičan. Alen Liverić na samom se početku pomalo borio sa čakavskim narječjem, što je utjecalo na dojam ukočenosti i nespontanosti, no što je predstava dalje odmicala, to mu je sve bolje i bolje uspijevalo, tako da je nakon nekog vremena prašio i on. Biljana Torić pojavljuje se u maloj, ali živahno odigranoj ulozi Susede. Autentičnosti predstave pridonose i kostimi Katarine Radošević Galić, kao i glazba Elvisa Stanića.

I još jednom moram ponoviti — pravi je užitak prisustvovati spontanoj radosti glumačke igre, koja odagnava sve crne misli i čini da se opet osjećamo laganima poput djece.

Tajana Gašparović

Vijenac 225

225 - 17. listopada 2002. | Arhiva

Klikni za povratak