Nepretenciozna razigranost

Nepretenciozna razigranost

Ono što nosi predstavu jest prštava radost glumačke igre

Kazališna je sezona u HNK Ivana pl. Zajca započela nepretenciozno, razigrano i veselo! Nakon prošlosezonske opatijske premijere i ljetne turneje, petero je ludički uigranih glumaca izašlo pred riječku publiku u farsi Muškardin renesansnoga talijanskog komediografa Ruzzantea. Jedno je od obilježja presudnih za uspješnost takva tipa predstave zadovoljeno — ritam je furiozan, a glumci opušteni toliko da mogu duhovito improvizirati. I — predstava je uspjela!

Liburnijska čakavština

Neodoljivi šarm riječkoga Muškardina krije se i u njegovu jeziku — Zoran Kompanjet preveo je Ruzzanteovu Mušicu na liburnijsku čakavštinu. Time je tekst postao bliži publici, a glumačke tekstualne improvizacije na račun poznatih lokalnih ličnosti iz svijeta politike ili kazališta harmonično su se uklopile u Ruzzanteovu farsu, kao i povremeni prizori u kojima se duhoviti odmak od teksta postiže isprepletanjem privatnih imena glumaca (i njihovim trenutnim izlaskom iz uloge) s likovima koje tumače. Duhoviti, rimovani tekstovi songova, čiji je autor redatelj predstave Davor Mojaš, odlikuju se, kao i Ruzzanteov tekst, tipičnom farsičnom lascivnošću koja je prožeta suptilnom, gotovo nostalgičnom atmosferičnošću Mediterana. Redatelj se ponajprije pozabavio glumcima i njihovim odnosima, točno osjetivši »pravi« ritam predstave, te uvjerljivo razigravši mizanscen unutar vrlo dobro osmišljene scenografije Marina Gozzea, koja se odlikuje jednostavnošću i skromnošću — od nekoliko je skela izrađena metalna konstrukcija veličine kućice na koju se po potrebi vješaju razni detalji, a glumci se po njoj penju, provlače ispod nje... Zbog dojma improvizacije koji ostavlja, scenografija se savršeno uklapa u Ruzzanteov svijet, a omogućuje i dinamično razigravanje mizanscena.

Radost igre

No, ono što nosi predstavu jest prštava radost glumačke igre. Petero glumaca izlazi pred publiku kao petero putujućih glumaca, koji nas svirkom i pjesmom uvode u predstavu. Mojaševa intervencija dodatno pojačava šarm glumačke igre entuzijastičkim pristupom kakav je češći u amatera nego u profesionalnih glumaca. Profesionalci su od sama početka dovedeni u poziciju putujućih glumaca-svirača, i to im možda lakše omogućuje da se počnu veselo i neometano igrati. Već dugo nisam vidjela ne samo riječke glumce nego uopće neki profesionalni ansambl da se na sceni tako zabavlja i sama ta činjenica pruža istinski užitak gledanja predstave. Petero je glumaca sve vrijeme na sceni, pa kad jedni glume, drugi ih gledaju. Pa i dok samo gledaju, vidljiv je užitak na njihovim licima, oni zaista nasmijavaju jedni druge, toliko spontano i iskreno da ne možemo ne smijati se zajedno s njima. Davor Jureško u ulozi kmeta Ruzantea plijeni svojim dobroćudnim licem, komičnom bojažljivošću i hvalisanjem. Njegove oči vragoljasto sjaje, prkosno izazivaju, smiju se, ali i plaču kad su tužne. I toliko su uvjerljive da i mi postajemo tužni, iako gledamo smiješnu farsu.

Jedina zamjerka Jurešku jest povremena nerazgovijetnost u izgovaranju teksta. Andrea Blagojević Mangano ostvarila je jednu od svojih najdojmljivijh uloga, koja kao da je stvorena za nju — prpošna, seksipilna Betia koja koketira sa svim muškarcima, uvijek s poluciničnim razigranim smiješkom na usnama. Upravo taj smiješak pridaje dodatnu draž njezinoj Betiji — ona kao da se istovremeno igra s muškarcima i promatra igru, uvijek u nadmoćnoj poziciji. Damir Orlić također je izvrstan u ulozi soldata Tonina, čiji izraz lica može biti zaista zločest i tvrdoglav, ali isto tako i posve zbunjen i komičan. Alen Liverić na samom se početku pomalo borio sa čakavskim narječjem, što je utjecalo na dojam ukočenosti i nespontanosti, no što je predstava dalje odmicala, to mu je sve bolje i bolje uspijevalo, tako da je nakon nekog vremena prašio i on. Biljana Torić pojavljuje se u maloj, ali živahno odigranoj ulozi Susede. Autentičnosti predstave pridonose i kostimi Katarine Radošević Galić, kao i glazba Elvisa Stanića.

I još jednom moram ponoviti — pravi je užitak prisustvovati spontanoj radosti glumačke igre, koja odagnava sve crne misli i čini da se opet osjećamo laganima poput djece.

Tajana Gašparović