Neobični spojevi

Neobični spojevi

Cubismo, Junglesalsa, Aquarius Records

»Album nema drugu ideju do izražavanja našeg osobnog pogleda na kubansku glazbu i glazbu općenito« — najavljuje svoj novi album skupina Cubismo. Album Junglesalsa pojavljuje se dvije godine nakon njihova vrlo uspjela, čisto kubanskog opusa Motivo Cubano, koji je maksimumom jedne dimenzije, vjerojatno definitivno, zatvorio krug.

U ozračju zamiranja višegodišnje marketinško-pomodarske »zaluđenosti« izvornom kubanskom glazbom, novi album Cubisma, uz novitete, donosi i konstantu — ambiciju plasmana na strana tržišta. Ne bi li se lišio neatraktivne naljepnice tek »jednog hrvatskog banda koji izvodi izvornu cubanu, ovoga puta, Cubismo je zamislio jedan novi, vjerojatno primjereniji put — aranžerski i produkcijski, albumu dati svoj »individulalni izričaj« te se, pretpostavljamo, ubaciti na scenu kojom dominiraju projekti Jamesa Hardwaya i Billa Laswella, sastavi poput Manu Chao, s njihovom mješavinom ritam-reggae-latino-world- glazbe, te područje na koje, trenutno, nadiru brojni brazilski, odnosno jamajkanski izvođači. Album Junglesalsa donosi, osim produkcijsko-aranžerskog pristupa, još jednu novinu. To je prvi, u cijelosti, autorski album Cubisma, pri čemu su najveći obol dali vođa sastava, perkusionist Hrvoje Rupčić i basist Krešimir Tomec, što upućuje na ritmični naglasak albuma.

Album započinje sintetičkim tonom, dvije Rupčićeve skladbe — Iya mi ilé (Diosa de los rios), salse s afroelementima i naslovnom, mješavinom cubane, reggaea i break beata, gdje elektronski zvuk dolazi još više do izražaja. Vjerojatno je baš ovdje riječ o pravom zvuku ovoga albuma, kako je prvobitno zamišljen. Za ovaj zvuk, kao i u sljedećoj, Bailando cha-cha-cha, tradicionalnom cha-cha-chau pojačanom beatom, najviše je zaslužan koaranžer i koproducent Zvonimir Dusper. Njegov se rad, uz asistenciju Ukrajinca Vitalyja Osmachkova (Mar Django Quartet), osjeća još i na Canto a eleggua, pjesmi s elementima religijskog afro-cuban folklora, jazz-house-cubana fuziji Believin’, Davora Križića, te, osobito, na Rupčićevoj super-sintetiziranoj »techno-trance« Comparsi. Ako zanemarimo »zezantsku« skladbu Las Grinas, suradnju s Bolesnom braćom, ostatak albuma očiti je kompromis (unatoč tvrdnji sastava o »vjernosti korijenima«) i udovoljavanje dijelu dosadašnje publike, a, vrlo vjerojatno, i nekim članovima sastava. Tu su se, prema kraju albuma, nanizali brojevi bliski tradicionalnoj cubani, među kojima se ističu starinski son Ricarda Luquea, Pa mi gente con fe, krasna vokalna izvedba a la Company Segudno s lijepom Križićevom trubom i stari plesni ritmovi La Magije, a sve završava jazzy-meditacijom Sjene Marija Igreca.

Iako će, u slučaju ovoga albuma, biti dosta prigovora na račun njegove neujednačenosti, tu šarolikost trebalo bi, držimo, shvatiti kao glavnu snagu svirački, pa čak i autorski, jake skupine. To se posebno odnosi na onaj novi, inovativni dio — neobične spojeve, koji Cubismo vode u glavne tokove suvremene glazbe zasnovane na etno-izvorima.

Velimir Cindrić