Neka bude MAZDA!

Evo za kršćanske poslodavce iz prvih crkvenih klecala koji radnicima mjesecima ne isplaćuju ni mazdu, a kamoli pristojnu plaću, još malo Biblije: »...ubija bližnjega tko mu otima hranu, i prolijeva krv tko radniku uskraćuje plaću« (Sir 34, 22); »Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok... protiv onih koji zakidaju plaću radniku... govori Jahve nad Vojskama« (Mal 3, 5)

Sve je počelo, kao i obično, u našoj kuhinji. Dok ja pristavljam vodu za kavu, troje dnevne novine već su na stolu. Svakodnevni jutarnji obred (kava + novine) može početi. I počeo je.

U plavo intoniranom riječkom Novom listu plavi se limuzina kakvu sasvim sigurno nikada neću imati (mirovina sve je bliže), premda nam je u dinamično doba našega radnog vijeka jedan dinamični urednik (nažalost već pokojni, Miroslav Kutanjac) govorio kako mu je cilj da svaki njegov suradnik dobije takve honorare da može voziti barem jednu »mazdicu«. Reklama sa slikom blještavoga vozila preko cijele stranice završava tako biblijski: »Neka bude Mazda« (u meni odjek: »Neka bude svjetlost!« — Post 1, 3). Pa kad me već asocijativno preselila na religijsko polje, doletio je s visina i iz svjetla gdje boravi i duh Ahura Mazda, stvoritelj svijeta i čovjeka, glavno božanstvo predislamske vjere starih Iranaca — mazdaizma (zoroastrizma). Njega i takmaca mu (sile zla) — Angra Mainyu — porihtao je vjerski reformator Zaratustra i dao mazdaizmu definitivan oblik (na pola puta između proročke i monoteističke religije). No drevno vrhovno božanstvo nije kumovalo japanskom automobilu. U japanskom jeziku riječ mazda ne znači ništa. Skovana je za »zapadnjačke uši« (raspitala sam se kod prof. Devidéa, japanologa, i njegove žene, Japanke — još jednom hvala). No premda same riječi u japanskom nema, tvornica tih vozila pravi je mali kuriozum. Dugo se zvala drukčije (od 1927. do 1984. Toyo Kogyo Company). A i početak joj je bio egzotičan — najprije je proizvodila čepove (pazite, ne čipove). U Drugom svjetskom ratu, kao svaka prava domoljubna industrija, opskrbljivala je japansku vojsku kamionima i oružjem. Kažu, bolje se roditi bez nosa nego bez sreće. A ova je tvornica bila prava sretnica. Premda se nalazila u Hirošimi, uspjela je preživjeti atomsku bombu, jer leži iza jednoga brijega. Koliko god atomsko razaranje bilo strašno (a ni »klasično« ratovanje nije bilo baš milovanje), nepunih dvadeset godina nakon rata japanska rodoljubna tvornica (1964) počinje lifrati na tržište svojih donedavnih ljutih neprijatelja Amerikanaca prve automobile. Proteći će još dvadeset godina i danas potpuno nepoznat Toyo Kogyo promijenit će ime (1984) u Mazda Motor Corporation.

Sitna para

Znam, još vam uvijek nije jasno kamo smjeram. Pišem o riječi koja (na japanskom) ne znači ništa. Pa zašto onda o njoj uopće pišem? Zato što i mi mazdu za trku imamo! U hrvatskom jeziku mazda danas ima vrlo suženo značenje za koje malo tko zna. U značenju opće imenice potisnula ju je mnogo češća riječ plaća. No mazda se zavukla među vojsku, pa se u hrvatskom domobranstvu (do 1918. i od 1941. do 1945) plaća običnoga vojnika, ona koja mu pokriva najnužnije potrebe, zvala mazda. Kako državna služba prema svojim podanicima nikad nije bila široke ruke, tako je i riječ mazda postala sinonim za malu plaću, sitnu paru. Vuče se ona po cijelom indoeuropskom prostoru u značenju kakve-takve plaće — sanskrt. midha, grč. misthós, stcslav. mzda, novoperz. mužd(ä), got. mizdo, novnjem. Miete, rus. mzdá, češ. mzda, slov. mezda. Naravno, značenja mogu biti donekle modificirana (npr. nagrada za pobjedu u natjecanju, oklada — no i u tim značenjima krije se plaća — recimo, ako tko izgubi okladu, mora platiti). U slavenskim jezicima mazda živi kao opća imenica, pa tako u češkom, osim obične plaće, kao mzda denni znači dnevna plaća ili nadnica. U bugarskom pak mjužde znači dar za dobru vijest. A u muslimana nagrada koja se daje onomu tko prvi javi dobru, radosnu vijest zove se muštuluk. U njemu spava i novoperz. mužd(ä) = plaća, koja je u hrvatski došla kao balkanski turcizam, i to upravo kao apstraktum na -luk: muštuluk. A perz. mužde značilo je i veselu vijest, obradovanje. Naravno, donositelj radosne vijesti jest muštulugdžija.

Koliko god vam riječ mazda bila neobična ili nepoznata, u jednom značenju koje nije baš ugodno odmah ćete je prepoznati. To je riječ odmazda. (Samo za one koji su u svojem školovanju željeli pročitati kapitalna djela svoje, hrvatske, književnosti — i pritom se nisu osjećali preopterećeno — navodim kao naš tajni znak prepoznavanja Mažuranićev stih »Oni će mi odmazditi / Mojom glavom vlaške glave«.) Obično se za naneseno zlo uzvraća jednakim, ali ne i gorim (»oko za oko, zub za zub«), pa je i odmazda neka vrsta plaće, ali ne za nešto lijepo nego za ružno. U odmazdi je uvijek osveta, sila, bijes, žestina, dok u mazdi toga nema.

Kad smo već toliko tancali uz rub Biblije, evo za kršćanske poslodavce iz prvih crkvenih klecala koji radnicima mjesecima ne isplaćuju ni mazdu, a kamoli pristojnu plaću, još malo Biblije: »...ubija bližnjega tko mu otima hranu, i prolijeva krv tko radniku uskraćuje plaću« (Sir 34, 22); »Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok... protiv onih koji zakidaju plaću radniku... govori Jahve nad Vojskama« (Mal 3, 5). Radnik ne traži mazdu da se u njoj vozi, nego da od svoje plaće živi. Stoga neka bude (barem) mazda (kakva-takva crkavica) — da ne nastupi uvijek gora odmazda.