Na Tuškancu želimo i operetu i suvremeni ples

Na Tuškancu želimo i operetu i suvremeni ples

Moj otac, koji je bio član opernog orkestra u vrijeme prije Drugog svjetskog rata, sjeća se da je u zgradi današnjeg kina Tuškanac tada bila operetna scena, ali opereta kojoj se danas izgubila forma. Nije se tamo izvodila samo bečka opereta, nego opereta u najširem smislu, žanr na granici satire. Bilo je uobičajeno mijenjati tekstualne umetke prema svakoj političkoj situaciji, dakle, bio je to svojevrstan kabaret. To je bila živa forma koja je odgovarala na svakodnevne događaje, politički komentar situacije, međunarodne i domaće

S dirigentom Mladenom Tarbukom, intendantom Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, razgovarali smo u povodu početka nove sezone, koja donosi iznimno velik broj naslova: osamnaest premijera, dvije obnove i petnaest repriza, a kazalište je već objavilo datume svih premijera u sezoni i izdalo programsku knjižicu za cijelu sezonu. Tako je u samom početku mandata Tarbuk pokazao iznimne ambicije i organizacijske sposobnosti. Iz najavljene sezone također se vidi i njegova želja za što većim povezivanjem drame, baleta i opere, kako izvedbom mjuzikla Priča sa zapadne strane, u čiju će realizaciju biti uključeni umjetnici iz sva tri dijela HNK, tako i postavljanjem Romea i Julije u drami, operi i baletu.

Osim dužnosti intendanta HNK, koja je vrlo zahtjevna, još ste i predsjednik Kulturnog vijeća za glazbu, a imate i brojnih obveza kao dirigent. Kako uspijevate sve to uskladiti u jedan život?

— Što se tiče Kulturnog vijeća za glazbu, ja sam već dulje vrijeme u ostavci. U svibnju sam podnio pisanu ostavku, no bio sam zamoljen da ostanem na toj dužnosti zbog problema raspodjele novca prikupljena natječajem od prošle godine. Kad se taj posao završi, prestat će moja aktivnost predsjednika Kulturnog vijeća za glazbu. Mislim da je to logično, jer riječ je o dvjema nespojivim dužnostima.

Što se pak mojih dirigentskih obveza tiče, one su dosta velike. Stalni sam dirigent Simfonijskog orkestra HRT, pokušavam voditi programsku politiku snimanja koja će biti okrenuta prema snimanju što domaće glazbene baštine, što suvremenih djela hrvatskih skladatelja. Mislim da je to prva dužnost nacionalnoga radijskog orkestra, a moram napomenuti da je prije mog dolaska taj dio bio potpuno nepokriven, i unutar razdoblja od 1991. do 1998. ništa se nije ni snimalo. Čini mi se da je to funkcija radijskog orkestra koja je od neosporne važnosti, a i nema drugog orkestra koji bi to radio. Kao što znamo, Zagrebačka filharmonija ima sasvim drugi razlog postojanja, a to je davanje abonentskih koncerata s djelima klasičnoga svjetskog repertoara, i logično je da se ona tu i tamo okrzne domaćega stvaralaštva, pa i domaćeg suvremenog stvaralaštva, ali to je doista povremeno. U nas je to glavni kotač zamašnjak, egzistencija radijske kuće u smislu glazbenoga programa. Ono što mi je drago jest da sam uspio prošle godine snimiti šesto minuta glazbe, za što mislim da je ozbiljan rezultat. I nije pitanje samo kvantiteta, doista smo se trudili da to bude na najvišoj razini koju dopuštaju tehničke mogućnosti.

Spomenuo bih svakako da postoje velike teškoće koje obuhvaćaju glazbenu proizvodnju i iskoristio bih ovu prigodu da spomenem ponovno seriju napada određenih ljudi u javnosti na Vijeće, Upravno vijeće i uopće Upravu HRT-a u vezi s radom Simfonijskog orkestra. Postoji stalna prijetnja, Damoklov mač iznad te glazbene proizvodnje, koja se zapravo želi stornirati. Mislim da bi bilo važno da javnost uoči krucijalnu ulogu koju takva glazbena proizvodnja ima za domaće stvaralaštvo. Ukidanjem takva tijela de facto prestaje postojati hrvatska suvremena orkestralna glazba. To je stoga važna funkcija, pa ja taj dio posla vrlo odgovorno shvaćam i trudim se napraviti najbolje što mogu.

Hrvatska televizija ukinula je i Redakciju ozbiljne glazbe. Kako to komentirate?

— Bojim se da je to prvi korak koji ide prema uništenju glazbene proizvodnje uopće. Mislim da ono gdje postoji očiti duboki nesporazum jest pitanje o smislu javne televizije. Javna je televizija po meni ponajprije kulturna ustanova. Ako prihvatimo onu političku stranu, dakle važnost objektivnog izvještavanja o događajima u zemlji i inozemstvu, onda je druga uloga javne televizije kulturna, rekao bih kulturno-prosvjetiteljska, i zbog toga prosječni gledatelj plaća pretplatu, zbog toga stižu opravdani prigovori da se televizija u posljednje vrijeme bavi sve više preprodajom programa, ona gledateljima pokušava servirati tuđe programe. Proizvodnja programa zanemarena je, a nekima je cilj ukinuti i odjel koji proizvodi glazbeni program, tako je uništena i redakcija ozbiljne glazbe. Sve to pokazuje sav besmisao kolonijalne politike isključivog uvoza bez proizvodnje glazbenog programa.

S druge strane, populističkih zabavnih glazbenih emisija ima u izobilju...

— Nemam ništa protiv toga, ali javna televizija mora se brinuti o hrvatskoj ozbiljnoj glazbi kao kulturnom sadržaju, ne samo o komercijalnoj glazbi.

To je vidljivo na državnim kanalima slovenske, austrijske ili njemačke televizije...

— Teško nam je uspoređivati se sa zapadom jer tamo postoje čak i specijalizirane televizije, kao što je Arte, a čim imate jedan kanal posvećen umjetnosti i kulturi, nije više važno ozbiljnije promatranje drugih programa. No, mi smo mali narod i sasvim je sigurno da ćemo ostati na jednoj javnoj televiziji iz čisto ekonomskih razloga, ali kad je već tako, onda mislim da ta jedna javna televizija tim više mora biti pod povećalom javnosti, da se vidi da li je ta njezina uloga zaista kulturna i u najboljem smislu riječi obrazovna. Obrazovanje je bitni dio televizije, to se otkrilo čim se televizija stvorila, šezdesetih godina programi su ponajprije bili edukativni. Bojim se da se danas na školski program i program za djecu i mladež gleda kao na neko trinaesto prase.

Postoji osjećaj i izvan glazbenog i obrazovnog programa da naša javna televizija iz dana u dan sve više nastoji po svaku cijenu podići gledanost i konkurirati privatnim televizijama, a da pritom često zaboravlja da uzima pretplatu da bi bila znatno drukčija...

— Točno. Mislim da gledanost nije model kojem bi takva televizija trebala težiti, upravo zato što je subvencionirana. Jasno, ako bismo gledali takvu vrstu demokracije kroz demokraciju brojeva, sigurno da bi se cijela ljudska civilizacija do sada urušila. Sigurno je da su nositelji onih smjernica koje su razvijale društvo bile uvijek elite, ali to znanje i kultura zatim su se prenosili na ostale. Kako se društvo razvijalo, tako je danas jedan od najboljih medija za tu svrhu televizija.

Koliko ste CD-a objavili u posljednje vrijeme?

— To je dobro pitanje zato što se snimke realiziraju, ali ne i objavljuju, jer postoji ozbiljan nesporazum oko izdavačke kuće Orfej, za koju nije jasno komu pripada i čemu služi. To je užasna besmislica zato što je fundus Hrvatskog radija iznimno bogat. Pomislimo samo na ono što je hrvatski radio snimio prije trideset, četrdeset godina, to je nevjerojatno blago snimaka najslavnijih umjetnika, Dubrovačkih ljetnih igara, iz Zagreba, Dvorane Istra, Opere... Nevjerojatno je kakav izdavački potencijal u sebi krije fundus Hrvatskog radija, no to je sada mrtvi kapital jer se Orfej bavi izdavanjem isključivo komercijalnih izdanja.

HRT je nedavno izdala CD Dunje Vejzović koji skuplja prašinu u skladištu jer nisu otkupljena prava za jednu skladbu na koju ima prava inozemni vlasnik. Kako komentirate taj slučaj?

— Problem je u tome što se na CD Dunje Vejzović gleda kao na nekomercijalno izdanje i smatra da je šteta uložiti kunu u njega jer se ta kuna neće vratiti. Ne shvaća se važnost i vrijednost tog izdanja. Postoji još jedan podtekst koji razdvaja tzv. ozbiljnu od tzv. popularne glazbe. Činjenica je da se popularna glazba naplaćuje trenutno, kad objavite neki hit, on se putem svih medija može čuti, a novac vrlo brzo dolazi izvođačima i skladatelju. No, taj se hit izvrti to ljeto ili u nekom kraćem razdoblju i od te glazbe često više nema profita. S druge strane, ozbiljna glazba ne donosi nikada tako naglo velike profite, ali razdoblje skupljanja kapitala proteže se danas na sedamdeset godina. Podatak za čitatelje koji to vjerojatno ne znaju: od svih skladatelja iz svih epoha, uključujući dakle i Paula McCartneya i Eltona Johna, najviše je novaca dosad zaradio Maurice Ravel, uglavnom na osnovi prava na Bolero. To je podatak o kojem treba razmišljati. Bilo bi lijepo kad bi i neki od diskografa pročitao taj podatak pa shvatio da i u ozbiljnu glazbu nekad vrijedi ulagati, samo da zarada dolazi nešto kasnije.

Može li se HNK Zagreb u tom mislu pojaviti kao izdavač nekih glazbenih i videoizdanja?

— Drago mi je da postavljate to pitanje jer sam ga ja načeo u okviru svoga programa, kad sam se prijavio za to mjesto. Meni se to učinilo jako važnim i objektivno imamo veliki problem u tome da već niz godina nije snimljeno ni jedno operno djelo, a kamoli hrvatsko. Tomu je trebalo doskočiti, a ja sam bio vrlo nezadovoljan onim, ja to zovem patrolnim snimkama, koje je napravio HTV od Ere s onoga svijeta u Splitu. To je posao napravljen na brzinu, bez ikakve probe, a ja sam se odlučio na ozbiljno digitalno snimanje slike i tona za one predstave koje imamo na repertoaru, a koje ponajprije pripadaju baštini. Meni se to čini od velike važnosti. Svakako bih želio snimiti Bersin Oganj, a pokušat ću isto i s Erom s onoga svijeta. Osim opere snimao bi se i balet, pri čemu ponajprije mislim na Đ avla u selu, a u drami na Šnajderovu Nevjestu od vjetra.

Jasno, imamo i ozbiljne planove koji su vezani uz kulturni marketing. Volio bih po uzoru na opere u svijetu imati dućan unutar zgrade u kojem bi se prodavala izdanja ozbiljne glazbe i glazbena i tiskana izdanja HNK. To nije cilj koji će se dosegnuti za dva mjeseca, ali to je nešto čemu težimo. Medije treba shvatiti kao prijateljsku stranu, jer mediji su onakvi kako se njima koristite. Ako se njime koristite u smislu promidžbe kulture i glazbe, onda oni mogu odigrati izvanrednu ulogu, i to možemo jako dobro vidjeti u marketingu ozbiljne glazbe u svijetu. S druge strane, ako mislite da su mediji neprijateljski i da vam neće ničim pomoći, onda imate situaciju kakvu sam i ja zatekao, situaciju hrvatske kulture u posljednjih dvadesetak godina. Da vas netko pita kako zvuči neka hrvatska opera ili drama, vi nemate u ruci proizvod koji biste mogli staviti u player i reći da je to upravo to. Posljednje snimke koje su ozbiljno napravljene dolaze iz doba Milana Sachsa. Zrinjski je snimljen šezdesetih, a Đ avla u selu snimio je Dešpalj sedamdesetih godina. Budući da je to vlasništvo Croatia Recordsa, oni to imaju u svom izdanju, ali to su s današnje točke već povijesne snimke koje pripadaju produkciji arhiva. Danas bi trebali imati nove snimke načinjene najnovijom tehnikom. Slika je iznimno važna. Bilo bi lijepo imati Đ avla u selu snimljena barem kao kazališnu predstavu sa četiri kamere.

Mislim da u hrvatskoj kulturi vlada opći nesklad između uvoza i izvoza. Uvoz je i dalje hvale vrijedna stvar i informiranost je, pogotovo danas u vrijeme Interneta, nezaobilazna činjenica, ali informiranost nema nikakve svrhe ukoliko ne stvara u ovoj sredini nekakav odgovor, djela koja možemo vidjeti. Ono što je važno jest vidjeti kako taj hrvatski pisac danas piše dramu poznajući dramu današnjih engleskih, danskih, švedskih, ruskih pisaca. Ako nema kreativna odgovora, onda doista imamo kulturu uvoza koja se zadovoljava stanjem koloniziranosti. Hrvatska kultura nije velika kao što je mađarska, češka, ali kako se nalazi na tektonskoj pukotini između germanskog, romanskog i slavenskog područja, smatram da je vrlo zanimljiva.

Mnogo stranih gostiju dolazi u Hrvatsku slušati opere, a vjerojatno ih zanima i to što je izvorno hrvatsko u operi...

— Upravo to. Mislim da je baš hiperprodukcija diskografske građe koja je počela u osamdesetim godinama, a znamo da je i Karajan javno prvi držao Sonyjev CD u rukama i promovirao ga kao medij, dovela do zamora. Ako danas možete kupiti i slušati pedeset izvedbi Šeste simfonije Čajkovskog, onda je jasno da će u publici doći do prezasićenosti i da će početi tragati za nečim novim. Sigurno da je tržište ponudilo ranu glazbu, autentične izvedbe renesanse i baroka, danas već i klasične glazbe, izvedbe na starijim instrumentima, pojavljuje se gregorijanski koral, koji je jedne godine bio hit čak i u pop-glazbi. To su prirodne pojave. Ne vidim razloga zašto se ne bi i u hrvatskoj operi moglo otkriti nešto zanimljivih aspekata, ili barem tolikih zanimljivosti da se ta opera negdje drugdje postavi i onda dođe do prave interakcije, kada netko drugim očima gleda našu vlastitu kulturu. Mislim da je to za samu tu kulturu strašno potrebno.

Možete li komentirati rad agencije Aplauz i skandal s krivnjom organizatora otkazanim koncertom Filharmonije milanske Scale?

— Mislim da je to samo jedan u nizu propusta koji su se dogodili. Ono što mene uvijek iznova fascinira jest zaboravljivost i naivnost naših medija i naših ljudi. Ukoliko imate agenciju koja je imala tri, četiri puta za redom takve propuste, dakle najavljene pa otkazane koncerte, te se ustanovilo da umjetnike nitko nije ni kontaktirao da bi nastupili, posve je sigurno da bi u prirodnoj situaciji te agencije prestale funkcionirati same po sebi bez ikakve zabrane. Nevjerojatno je da ne postoji povijesno pamćenje. Budući da je Aplauz u vlasništvu privatne osobe problem se postavlja još zaoštrenije, jer se pitamo da li je moguće privatizirati kulturni menedžment u Hrvatskoj i da li je Hrvatska za to zrela. Nameće se pitanje što je s državnim kulturnim menedžmentom, što s Koncertnom direkcijom Zagreb, što s Dvoranom Lisinski, koja kako znamo ima i vlastiti program. Činjenica je da smo mi jedna od rijetkih zemalja u kojoj to nije riješeno, u kojoj privatni sektor očito nije profunkcionirao. Imamo naime malo privatnih agencija, koje, vidimo, ne rade dobro.

Prilikom gostovanja stranih orkestara može se zapaziti da oni ne izvode često svoje nacionalne repertoare, što bi svakako bilo zanimljivo čuti...

— To je pitanje plana, konkretno turneje određenog orkestra. Znam za Gergijeva, jer je u kombinaciji bio i HNK kao alternativni prostor, kada se činilo da Lisinski neće imati slobodan termin.

Razgovarao sam s organizatorima koncerta o tome da se Gergijev pojavi s jednom večeri ulomaka iz ruskih opera. Pritom, ono što je mene zanimalo bile su svakako manje popularne opere, kao Jolanta ili Ivana Orleanska P. I. Čajkovskog. To je inače nešto što Gergijev vrlo često izvodi, no ipak to nije bio koncert u HNK, nego u Dvorani Lisinski, tako da je program bio simfonijski, a ne operni, iako je sigurno da je HNK primjereniji teatarskom orkestru. Bilo bi zanimljivo čuti baš ono u čemu su gostujući umjetnici, orkestri, ansambli najjači. Tu dolazi do te interakcije.

Publika HNK očekuje raznolik repertoar, pa su i gostovanja unutar Hrvatske iznimno vrijedna. Zašto je otkazana Mjesečarka i hoćemo li vidjeti neke uspješne predstave riječke i splitske opere, poput Krabuljnog plesa i Attile?

— Prije mjesec dana ovdje su bila još tri intendanta hrvatskih narodnih kazališta. Ustanovili smo da su suradnje i gostovanja na mnogim razinama između četiriju kuća nedostatni. Mi smo svi dobre volje pokušali nešto napraviti i voljeli bismo s ministrom kulture o tome razgovarati kao o gorućem problemu. U praksi to završava dosta neobično. Do otkazivanja Mjesečarke došlo je zato što se u posljednji trenutak pokazalo da sve troškove gostovanja osječkog HNK snosi zagrebački HNK, a zagrebački HNK nema novca da sada može platiti još jedno gostovanje od sto pedeset tisuća kuna, koliko je bilo predviđeno. Pokušali smo biti realisti i platiti ono što se može, premda je Mjesečarka bila zanimljiva zato što mi dajemo Capuletti i Montecchi, dakle da se mali ciklus Bellinija ipak pojavi u Zagrebu. Ipak smo se odlučili za Carmen zbog interesa šire publike. HNK Osijek, s druge strane, ne može ni približno ni teoretski platiti gostovanje zagrebačkog HNK u Osijeku, što bi bio neki nužni reciprocitet, i tako smo došli do nekih nerješivih problema. Po meni bi cijelo to gostovanje unutar Hrvatske trebalo drukčije osmišljavati, dakle, trebalo bi imati jasni program suradnje, i mislim da ne bi trebalo stati samo s razmjenama pojedinih predstava, nego su i koprodukcije vrlo važna stvar. Ušli smo u koprodukciju Lizinke s riječkim HNK, uzimamo njihov rabljeni dekor i kostime, i ne želimo nepotrebno trošiti novac. Osim toga, neki pjevači koji su bili u tamošnjoj Lizinki pojaviti će se i u našoj produkciji. HNK kao matična kuća htjela bi primjerom pokazati što bi bio poželjni model.

Sigurno je da bi fantomska ideja o jedinstvenom ansamblu četiri kuće bila opustošenje svakoga kulturnog sadržaja. Po meni je koprodukcija idealna tamo gdje su materijalne koprodukcije, gdje one doslovno štede, ali svakako u tome treba biti odmjeren i te koprodukcije ne bi trebale voditi prema nekakvu unificiranju repertoara, jer je pravo svake kuće da vodi repertoar samostalno.

HNK Zagreb najveća je operna kuća, ali nema najjače pjevače u stalnom angažmanu. Zašto ne ojačate stalni postav?

— To je pitanje najuže vezano uz kazališni zakon. Postoji strahovita disproporcija unutar kazališta. Trenutno imamo zaposlenih četrdeset glumaca, pri čemu ne mislim da je to previše, i svega osamnaest solista u operi. HNK je nepravedno pritisnut s ograničenjem na petsto djelatnika. Nemam manevarske mogućnosti da sutra zaposlim ni jednog pjevača. Pokušao sam barem u zboru razabrati koji pjevači doista zaslužuju da budu solisti, i pritom sam bio vrlo kritičan, jer smatram da zbor nije pravi put da se postane solist. Od ovoga su mjeseca Luciano Batinić i Saša Ivaci solisti opere, dva mlada, perspektivna pjevača. Mislim da u najmlađoj generaciji ima pojedinaca kojima doista vrijedi vjerovati i koji će povjerenje opravdati.

Što se tiče loma generacija, dogodilo se da je niz naših pjevača krenuo, dakako, u inozemstvo. Osobu koju bih volio vidjeti češće kao gosta, kad je već ne mogu vratiti u angažman, jest Vlatka Oršanić. Mislim da je ona sjajna pjevačica i svakako pripada krugu boljih europskih pjevačica. Zatim suradnja koja će se u budućnosti pokazati stalnom suradnjom jest član ljubljanske opere Branko Robinšćak, koji je tu kod nas maestralno pjevao Trubadura. Stvorili smo neke preduvjete i razmišljamo da, kad mu ne možemo nuditi stalne angažmane, barem pokušamo osigurati stalne honorarne ugovore, da na neki način bude član kuće.

Neki su gosti stalni, poput Janeza Lotriča, ali, on je toliko tražen pjevač da ove sezone nije mogao pjevati Eru onoliko koliko smo mi to željeli pružiti publici.

S odlaskom Ruže Pospiš Baldani i Dunje Vejzović nemate više ni međunarodno priznate primadone...

— Tu je došlo do zanimljive pojave. Generacija Ruže Pospiš Baldani i Dunje Vejzović posljednja je koja je uspijevala uhvatiti vlak s inozemstvom. Dunja Vejzović već se na početku karijere otisnula van i izgubila kontakt sa Zagrebom, dok su s Ružom Pospiš Baldani komunikacijski kanali bili jači. Naši su pjevači, umjetnici, pa i orkestralni glazbenici, prije često bili angažirani u inozemstvu, a zatim se vraćali, Tako je Zagreb sigurno bio relevantna europska glazbena sredina. Problem je nastao kad smo mi ostali na istom mjestu, a svijet je krenuo dalje, posebno na području pedagogije i razvoja škola, što pjevačkih, što određenih instrumenata. Mi smo negdje u shvaćanjima, u razmišljanjima, ali i u ovim tehničkim pojedinostima, ostali negdje u razmišljanjima šezdesetih godina, a svijet je danas, kao što i znamo, u 2002. godini.

Ipak, pet vrhunskih pjevača u ukupnom broju djelatnika HNK ne znači ništa, a za neku opernu kuću može biti razlika između katastrofe i senzacije...

— To govori koliko je ovo ograničenje radnih mjesta besmisleno jer pokušava birokratski zaustaviti razvoj teatra. Vaša je teza ispravna, no samo mi vi uprite prstom kojih pet ljudi moram otpustiti da bih sutra zaposlio pet pjevača, to je sada socijalni dio priče. Problem je u tome što je pomoćno osoblje, tehnika HNK, tijekom proteklih deset godina toliko osiromašila da se danas nalazim u ovakvoj situaciji: ako bih angažirao tri tenora i otpustio još nekog iz tehnike, mogao bih postavljati scenu samo jedanput, to znači, kad imam probu, ne bih mogao davati predstavu. To bi bilo potpuno gašenje teatra za javnost ili bi se stalno vrtjele iste predstave.

A što je s djelatnicima koji idu u mirovinu?

— Problem je u tome što, ako majstor rasvjete ode u mirovinu, meni treba novi majstor rasvjete. Ograničenje je doista neprirodna situacija, tim više što smo se raspitali, a ja sam bio i na savjetovanju i kongresu intendanata u ovom dijelu Europe. Ustanovili smo, s obzirom na to da imamo tri teatra, dramu, operu i balet, da smo za sto i pedeset ljudi siromašniji u odnosu na Budimpeštu, Beč, Graz, ili bilo koje relevantno glazbeno središte.

Nisam protiv reorganizacije, ja bih vrlo rado predložio model po kojem bi proizvodna tehnika, dakle onaj dio koji izrađuje kostime i scenografiju, trebao biti jedinstveni pogon za sva zagrebačka kazališta. To nisam ja izmislio, to je tako u Beču, Berlinu, a zove se ujedinjene scene, poduzeće koje se bavi proizvodnjom dekora, a jasno da svako kazalište ima svoje majstore rasvjete, svoje majstore scene, dakle one koji primjenjuju tako proizveden dekor i kostimografiju. To bi sigurno bila neka ušteda.

Tu dolazimo do mnogo ozbiljnijeg problema, a to je način financiranja ovog kazališta, jer HNK se stalno nalazi u rascjepu između Ministarstva kulture i Grada Zagreba, i u tom projektu dvostrukog financiranja, da ne bismo bili nekom previše na grbači, događa se da smo katkada ničije dijete. Što se tiče samih djelatnika kazališta. moram reći da su vrlo često nezadovoljni jer su uvjeti u kojima rade lošiji nego u nekim drugim zagrebačkim kazalištima. Krojačica u HNK ima tisuću kuna manju plaću nego krojačica u kazalištu lutaka. To je teško razumjeti s obzirom na proklamiranu važnost ove kuće.

Vi ste ipak uspjeli povećati produkciju, udvostručiti broj premijera u sve tri grane, počeli ste sezonu mjesec prije nego vaši prethodnici i uspjeli ste istodobno smanjiti dug. Kako vam je to pošlo za rukom?

— Nije bio u pitanju čarobni dirigentski štapić. Oprezno sam pokušao rekonstruirati sustav upravljanja unutar teatra. Teatar je nevjerojatno fin i osjetljiv organizam, pogotovo ovakav teatar, u kojem postoje tri dramske vrste, sasvim je sigurno jedan od najsloženijih društvenih mikromodela koji se uopće mogu zamisliti. Doista skladno i zajedno moraju djelovati svi, od čistačice koja je važna da se balerina ne slomi na sceni, do vrhunskih umjetnika, redatelja, pjevača, glumaca, dirigenata. Postojeći sklad nije mehanizam, to je organizam, to je nešto što je vrlo fino, ali ima i ekonomsku poruku. Riječ ekonomija znači umjetnost vođenja kuće, kućanstva. Tu sam se doista trudio i nadam se da ću i nadalje nalaziti prečace, mogućnosti da se djeluje brže, efikasnije. Još nisam posve zadovoljan, ima dosta ozbiljnih problema što se tiče koordinacije djelovanja.

Bilo mi je jako teško na početku zbog toga što su direktori opere i baleta došli na dužnost dosta nakon mene. Nažalost, nisam mogao odgovorno izaći u javnost sa sezonom onako kako sam htio, u lipnju recimo. Mi bismo se već u studenom htjeli pozabaviti sljedećom sezonom, doista složiti financijski, repertoarni i vremenski plan, tako da smo u mogućnosti dovoljno unaprijed zamisliti i isplanirati sve problematične situacije i rješenja. Mislim da o tom planiranju, koje nije slijepo planiranje, nego razmišljanje o okolnostima kako se događa neka teatarska situacija, ovisi da li neka uprava može voditi neku kadrovsku dužnost ili ne može. Za sve nas ovdje, pa tako i za mene, upravo je to ispit.

Ravnateljicu drame izabrao je vaš prethodnik i ona je poprilično promijenila estetiku Drame HNK ka modernijem. Jeste li zadovoljni njezinim radom i hoće li ona ostati do kraja vašeg mandata?

— Snježani Banović mandat traje svega godinu dana kraće, ja imam mandat do 2006, a ona do 2005. Ona pripada mojoj generaciji i ja sam zaista zadovoljan njezinim radom. To je doista suvremeni i mladenački repertoar, rađen upravo za mlađu publiku. To je nešto što jest moja iskrena želja, želio bih u ovu našu pozlatu dovesti mlade ljude, dakle ne biti doista toliko koncentriran samo na našu etabliranu, ali ipak i malo vremešniju publiku. Ja bih vrlo rado dio repertoara namijenio mladima. Mislim da je njezin izbor vrlo lijepo i jasno napravljen u suglasnosti s mojom osnovnom intencijom dramaturgije svih grana na osnovi teme sukoba naraštaja, ona je to na zgodan način povezala. Mislim da je to već u Don Juanu bilo jasno, a siguran sam da će Romeo i Julija biti kulminacija ne samo dramske sezone nego i naše sezone uopće.

Hoće li se dvorana HNK i dalje iznajmljivati u razne svrhe, što ponekad smanjuje broj izvedbi temeljnog programa?

— Povećao sam cijenu najam četiri puta u odnosu na prijašnji. Mislim da je to daleko bolje rješenje za ovu kuću.

Hoćete li vratiti podatke o glumcima i pjevačima u programske knjižice?

— Mislim da je to posljedica neplaniranja, često je bio slučaj da se do posljednjega trenutka nije znalo tko će igrati na kojoj od predstava nekog naslova. Ono što mi sada pokušavamo napraviti jest da se doista unaprijed vrlo precizno znaju podjele, to znači da se zna tko svira, tko pjeva, tko glumi prvu premijeru, tko drugu. Problem je vrlo specifičan jer dvostruka podjela specifična je za operu i balet. Kod glumaca, nasuprot tome, jedan je čovjek jedna uloga, što znači da nam predstava ovisi o bolesti, prehladi jednoga glumca. Do sada nije bio običaj da se premijere na vrijeme oglašavaju, a naša godišnja programska knjižica pokazuje da se prvi put plan i program objavljuje javno za godinu dana unaprijed sa svim predstavama. Danas smo uspjeli postići to da znamo datume i naslove, no siguran sam da će ta knjižica sljedeće godine sadržavati podjelu glavnih uloga na svim predstavama.

Postoji mogućnost da se na drugoj sceni HNK, ako uspijete dobiti Kino Tuškanac, izvodi i nešto drugo osim drame, primjerice opereta, mjuzikl i suvremeni ples?

— Moja je namjera od početka bila takva, jer sam zapazio jake centrifugalne procese u ovom kazalištu, strašnu potrebu da se svatko izdvoji na svoju stranu. Pokušavam naći razloge zašto se to ne bi dogodilo, pokušavam naći ono gdje se sve te vrste sažimaju u jednu osnovnu stvar. Činjenica je da se sve događa na pozornici. Međutim, ja ću to fanatično pokušati provesti ne samo na ovoj sceni nego, ako nam Bog, gradski oci i Kinematografi Zagreb dadu, i na budućoj sceni Tuškanac. Moja ideja jest komorni teatar naspram velikog teatra. Tu se uopće ne bih povodio dramskim vrstama, uostalom Scena Habunek ime nasljeđuje od maestra Habuneka, koji je bio univerzalan čovjek i redatelj. Danas je teško reći da li je on bio veći operni ili kazališni redatelj, tako da već u izboru tog imena ima neki znak da ćemo doista pokušati ostati biti vjerni njegovoj ideji, što bi pomoglo komornoj operi, opereti ili suvremenom plesu, koji je u nezavidnoj situaciji.

Mislim da bi postojanje još jedne male scene barem ublažilo probleme nepostojanja plesnog centra, o kojem se toliko govorilo, a nije se još ni kamen temeljac postavio. Mi se trudimo i ovako, pa ove godine imamo autorsku večer Saše Zurovca, a odavno se nije dogodilo da neki mladi koreograf dobije cijelu večer. To je samo dokaz koliko nam je stalo da pored naših doajena tražimo i nova imena.

O koliko je novca riječ i koliki je vaš optimizam da će grad moći otkupiti tu zgradu?

— Čuo sam da Kinematografi sada traže nerealan iznos, no nemam točne informacije. Ono što definitivno znam jest da Andrea Zlatar i Vladimir Stojsavljević smatraju da bi taj prostor bio upravo za Hrvatsko narodno kazalište. Shvatio sam da postoje i neki dugovi Kinematografa prema gradu, pa bi se ti dugovi mogli na neki način otpisati ustupanjem te dvorane, pa je vjerojatno zbog toga ta cijena visoka. Meni je važno da postoji volja, nitko nije na sve ideje Georgija Para i Snježane Banović te na moje opetovano traženje da se to još proširi u razmišljanju prema više dramskih vrsta negativno reagirao.

Što se tamo izvodilo dok je to bila druga scena HNK?

— Moj otac, koji je bio član opernog orkestra u to vrijeme, prije Drugog svjetskog rata, sjeća se da je to tada bila operetna scena, ali opereta kojoj se danas izgubila forma. Nije se tamo izvodila samo bečka opereta, nego opereta u najširem smislu, žanr na granici satire. Bilo je uobičajeno mijenjati tekstualne umetke prema svakoj političkoj situaciji, dakle bio je to svojevrstan kabaret. To je bila živa forma koja je odgovarala na svakodnevne događaje, politički komentar situacije, međunarodne i domaće.

Bi li se zgradi vratio stari unutrašnji izgled s ložama?

— Svakako, trebalo bi poduzeti ozbiljni arhitektonski zahvat. Da li će to biti restauracija povijesnoga prostora ili inovacija, još ne znam. Ja bih više volio suvremeni teatar sa suvremenim tehničkim mogućnostima, koliko je to u okviru financijskih zadanosti moguće provesti.

Razgovarao Zlatko Vidačković