Masline i žene

Masline i žene

Dinko Vranković rođen je 1939. u Svirčima na otoku Hvaru. U Splitu se godine 1954. upisuje na Školu primijenjene umjetnosti. Iste godine postaje članom Fotokluba Split, gdje počinje njegova izložbena aktivnost. Godine 1959. upisuje se u Zagrebu na Pedagoški odjel Akademije likovnih umjetnosti, gdje diplomira 1963.

Bio je član Fotokluba Zagreb od godine 1959.

Uspješno je izlagao petnaestak godina, u zemlji i inozemstvu, na oko 150 izložbi fotografije, pri čemu je osvojio pedesetak nagrada i priznanja.

Bio je i član ULUH-a i ULUPUH-a

Po završetku studija godine 1963. zapošljava se kao nastavnik likovnog i tehničkog odgoja na školi u Sv. Ivanu Zelini pokraj Zagreba što će u njegovu životu značiti postupno prorjeđivanje kontakata s Fotoklubom Zagreb i izložbenom aktivnošću.

Godine 1967. polaže stručni ispit na ALU s temom Fotografija kroz nastavu likovnog odgoja u osnovnoj školi, pa je sljedećih godina održavao niz predavanja, na raznim stranama, na tu temu. Godine 1976. na Grafičkom odjelu ALU upisuje postdiplomski studij iz područja fotografike.

Tijekom sedamdesetih godina nekoliko je godina djelovao i kao samostalni umjetnik.

Mnogi njegovi radovi iz toga razdoblja objavljivani su u novinama, časopisima za kulturu, te fotomonografijama.

Tijekom vremena priredio je desetak samostalnih izložbi fotografije (Zagreb, Sv. Ivan Zelina, Split, Hvar, Stari Grad, Zaprešić).

Umro je godine 1996. u Houstonu, SAD.

Vladko Lozić

Fotografiju Dinka Vrankovića obilježuje maksimalna jednostavnost i preglednost zbivanja, izbor i čitljivost svih vizualnih elemenata. Posebnu komunikacijsku efikasnost postiže reduciranjem likovnih elemenata, kada sliku doživljavamo kao jedinog nositelja određene poruke, kao vizualnu prezentaciju njezina idejnog sadržaja.

Njegove su fotografije prepune sredozemnog ugođaja, ali i osjećaja duboka razumijevanja njegova svijeta, Mediterana kao neiscrpnog i dragog izvora na kojemu je gradio svoju priču.

Pogađa nas emotivnost izražena čistim odnosom oka i kamere, lutanjem stvarnim krajolikom i igrom svjetlosti pretvorena i okamenjena u sliku.

Obrađuje teme iz vlastitog prirodnog okruženja, na svoj način otkriva stari suhozid, gromače, more i stare barbe... Staračke bore preslika su ambijenta, govore o sudbinskoj povezanosti i ljepoti zajedništva. Ne radi se ovdje samo o kamenu, već i prije svega o čovjeku tog kamena. To su svakodnevna mjesta vezana uz ljudski život, oni su naprosto njihova sudbina. Upravo u tom zajedništvu sažima Vranković svoje misli i osjećaje, kako bi usprkos vremenskoj neumitnosti bar nešto malo prenio i za ono neko buduće sutra.

Akt, jedna od njegovih tema, također je objava stanovite misli, oblikovane lirskim pristupom. Vrankovićev fotografski interes nije trenutak nadahnuća, to je put ozbiljnog rada i sazrijevanja, evolucije i uzdizanja, prepoznat kao fotografska umjetnost.

Zdenko Kuzmić