Ljubav prema mainstreamu

Ljubav prema mainstreamu

Činilo mi se da u HNK dolaze novi vjetrovi, da se osjeća nekakav novi elan. To se osobito vidi ove sezone: dobro ide i sa Scenom Habunek, a i na velikoj pozornici počele su se opet događati reprezentativne predstave

S Goranom Grgićem, novim članom dramskog ansambla HNK u Zagrebu, razgovarali smo u povodu njegova prelaska u nacionalnu kazališnu kuću i izbora na čelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika.

Možete li nam nešto reći o razlozima vašeg dolaska u ansambl HNK? Imali ste glavnu ulogu u Dalekoj zemlji kao gostujući glumac, a sad ste u glavnoj ulozi kao član ansambla. Zašto ste otišli iz DK Gavella?

— Neko vrijeme činilo mi se da nema potrebe za prelaskom u HNK jer sam i kao gost mogao glumiti iste uloge. Zapravo, to gostovanje dogodilo se tako da mi je Georgij Paro, kao intendant, uputio usmeni poziv da, ako to želim, dođem i pokušam glumiti u HNK. Joško Juvančić bio je presretan kad je čuo za tu mogućnost i odmah me pozvao. Dogodila se sjajna suradnja s Dalekom zemljom i, odmah nakon premijere, te iste večeri, Paro me susreo i rekao: »Eto, pokusni je rok prošao, dođi. « Poslije se uopće nismo ni nalazili ni razgovarali o tome. Meni se u tom trenutku činilo da nisam imao potrebe odlaziti, jer sam došao u fazu da u Gavelli mogu raditi ono što želim. Nakon deset uloženih godina došao sam do toga da mi je postalo iznimno ugodno raditi u Gavelli. Dovoditi se ponovno na početak zdravo je, ali se teško uključiti u jedan novi ansambl bez obzira što je on samo dvjestotinjak metara dalje, jer ipak postoje velike razlike. Razmišljao sam da li prijeći ili ne. Nije se radilo o tome da Gavella ne valja ili da meni nije dobro u Gavelli, ali sad vidim da sam dobro napravio, da sam otišao tamo baš zbog toga da sebi unesem nekakvu novu energiju, nekakav novi entuzijazam, a čini mi se, bez lažne skromnosti, da unesem i neku novu energiju u HNK.

Osim toga činilo mi se da u HNK dolaze novi vjetrovi, da se osjeća nekakav novi elan. To se osobito vidi ove sezone: dobro ide i sa Scenom Habunek, a i na velikoj pozornici počele su se opet događati reprezentativne predstave. Apsolutno je sjajno što će se Scena Habunek još razvijati, osobito stoga što postoji mogućnost dobivanja zgrade kina Tuškanac.

Čini mi se da je DK Gavella repertoarno otišlo u smjeru u kojem su predstave ili alternativne ili pučko-zabavne, a glumcu poput vas taj repertoar baš i ne odgovara. S druge strane Drama HNK se s dolaskom Snježane Banovićznatno osuvremenila, ali je to opet ostalo u okvirima mainstreama koji vama kao glumcu daje mogućnost da dođete do izražaja...

— Da, ja sam apsolutno sklon mainstreamu i takav sam image valjda već i stvorio. Istina je da se u Gavelli događaju predstave, nazovimo ih alternativom ako se to smije zvati tako, u kojima se ja do kraja nisam nalazio. Isto tako mislim da je, ako spominjemo Mjesec dana na selu kao predstavu DK Gavella u kojoj ja i danas glumim, to alternativno postavljen Turgenjev, ali je apsolutno prihvatljiv jer je izašao iz nas, našega duha, naše autohtonosti i originalnosti bez ikakvih imitacija trendova svjetskih, europskih ili hrvatskih. Zato je, bez obzira što se udaljava od klasike, još čvrsto na nogama, i to je dobra predstava.

U Gavelli se dogodila velika smjena generacija. Ono što nije dobro u tome, jer teško je govoriti o tome da smjena generacija nije dobra, jest da ne postoji ono za što se novi ljudi, a ja sam iz te kategorije ispao, mogu nadovezati. Nekako se dogodilo da su neki glumci nestali, i to oni koji su držali taj teatar, koji su ga stvarali i koji su ga napravili apsolutno reprezentativnim i u ovim krajevima najjačim dramskim teatrom. Ostalo je na generaciji nas koji smo tu desetak godina da držimo cijeli teatar na leđima, a nismo došli u godine kad možemo igrati kraljeve, kad bismo mi trebali biti stup tog kazališta kojem bi trebali težiti svi koji dolaze i koji bi gledali nas kao uzore i govorili: »Eto, kad ja budem imao te godine i tu karijeru, želim biti takav kao što je on«. Ja sam to izgubio nestankom Šovagovića, odlaskom Kvrgića i Bobana, toga jednostavno više nema. Nikoga nema više iznad nas, osim Ivice Vidovića, što zvuči nevjerojatno, ali je istina. Dakako, dolaze mladi naraštaji, ali oni nisu toliko mlađi od nas da bi bili predvodnici nekog novog stila i čini mi se da je problem baš u tome da su mlade generacije došle stvarati novi teatar bez znanja što je bilo prije jer im to nema tko prenijeti.

S novom koncepcijom Drame HNK, redatelji kao što su Juvančić, Violić, Paro sada su, nakon duga angažmana, na neki način pali u sjenu. Gdje će tradicionalno dramsko kazalište moći dalje egzistirati u Zagrebu?

— Ako za to ima potrebe, a čini mi se da ima, morat će ga zadržati HNK, bez obzira na izlete koje će raditi i koje je dobro raditi. Ako bude imalo još i malu pozornicu, imat će mogućnost eksperimentiranja s novim, drukčijim, avangardnim, a klasiku, koju i ja želim vidjeti, a ne samo igrati u njoj, volio bih da HNK barem u jednom dijelu svog repertoara zadrži, da bi se to onda primjerice u Gavelli ili ZKM-u moglo reflektirati. Volio bih u HNK ponekad vidjeti originalnoga Hamleta u što klasičnijoj postavi, a onda u ostalim teatrima vidjeti njime generirane predstave.

Sad redatelji koji su bili u Gavelli, ZKM-u i u drugim kazalištima, poput Zappije, Kice i Magellija, dolaze u HNK i postaju mainstream...

— To ima svoje posljedice. Zappia je apsolutno donio novu energiju i sigurno će publika koja godinama dolazi u to kazalište osjetiti znatni pomak, shvatiti da se nešto dogodilo u tom teatru. Hoće li publika ove kuće to poduprijeti, hoće li htjeti ići tim smjerom i hoće li htjeti ono što će u budućnosti donijeti Kica ili Magelli koji će tamo režirati, ili će se udaljiti od tog kazališta, ne znam. Sigurno je i da kazalište mora osluškivati svoju publiku i vidjeti koliko može zastraniti, a koliko se mora držati klasike.

Veliki je problem sa sadašnjom Scenom Habunek na Peščenici je što je prilično dislocirana i tradicionalna publika HNK nije joj odveć sklona. Nova se scena otvorila nekoj novoj publici, ali osjeća se da su ljudi psihološki navikli da su u Zagrebu sva starija kazališta u istom krugu, u središtu grada, i kad je nešto izvan toga, ljudi iz navike ili drugih razloga nerado tamo idu. Što vi mislite o tome?

— Čini mi se da je to zapravo privremeno rješenje i da se ne može dogoditi da to bude stalna scena HNK. Ona bi teško egzistirala u tom lijepom prostoru na Peščenici, kako zbog nemogućnosti parkiranja, navike i ostalih razloga, tako i zbog potrebe ljudi da kad kupe ulaznicu ili pretplatu za HNK žele ići u tu reprezentativnu zgradu ili barem neku njezinu manju verziju, za što bi bio idealan Tuškanac, koji je već i bio kazališni prostor. U Zagrebu imamo prsten, zapravo dvostruki prsten kazališta. Kerempuh, Gavella, HNK, ZKM, Komedija i, nadam se, Tuškanac, a ne bih izostavio ni Histrione, koji također pokušavaju dobiti svoj prostor u tom području, čine prsten kazališta koja bi se međusobno trebala repertoarno razlikovati tako da bi stranac koji dođe u Zagreb imao sve na dohvatu i pješice ih mogao obići. U drugi bih prsten uvrstio, bez obzira na blizinu, Kaptol, koji stvara scenu koja se, koliko čujem, otvara za slobodne grupe, Exit koji je malo dislociraniji, ali je zato takav i repertoarno, Trešnju, Kazalište lutaka i druge. Mislim da bi Peščenica mogla postati jedan posjećeni kazališni prostor s posebnim repertoarom.

Tijekom razgovora dotaknuli smo se teme vaših glumačkih afiniteta i vrste uloga koje želite igrati. Koji su vaši kazališni interesi?

— Trenutno sam jedan od rijetkih glumaca koji je dosta ispunjen i kojem se dogodilo dosta uspješnih predstava, od onih starijih kao što su Breza i Mjesec dana na selu u Gavelli, koje još povremeno igram uz histrionskoga Hamleta, a u HNK su Daleka zemlja te sada i Don Juan ili ljubav prema geomertiji. Lica u Dalekoj zemlji, kao i u Don Juanu, lica su koja nisu površna, a ja sam u njih uložio velik trud i čini mi se da mi to vraćaju, jer su to kvalitetno napisane, velike i dobre uloge. Trenutno nisam željan nekih novih uloga.

Za ulogu Hamleta dobili ste i Nagradu »Hrvatskog glumišta«, a sad ste na čelu organizacije koja je jedan od organizatora te nagrade. Kako vam se čini koncept nagrađivanja i ima li nešto što biste vi željeli promijeniti u njemu?

— Čini mi se da je to dovedeno do zanimljive i respektabilne priredbe i da danas ima malo prigovora. Ja sam se bavio nečim drugim kada sam razmišljao o nagradama prije no što sam postao predsjednik. Možda zvuči poluozbiljno, no postoji nešto što sam zaista htio provesti, a to je da napravimo hrvatski kazališni ekvivalent Zlatne maline, priznanja za najgora filmska dostignuća u SAD, i na taj način napravimo malu zezanciju i dodijelimo priznanja za repertoarni promašaj godine, najbolje odšmiranu ulogu godine i slično. Dakako, bez želje da nekog uvrijedimo. Već smo to bili doveli blizu realizacije, no sad ćemo s time ipak stati, jer u našim uvjetima taština to vjerojatno ne bi podnijela i vjerojatno bismo se time zamjerili nekim ljudima.

Sad ću svu energiju usmjeriti u odvijanje ovoga što postoji, a to je klasična dodjela nagrade koja je već tradicionalna. Nisam još ušao u cijelu problematiku, ali mi se čini da bih u tom svom kratkom mandatu, koji traje do lipnja trebao samo poduprijeti ono što Upravni odbor planira napraviti, s obzirom da je i Skupština podržala njihov sadašnji rad i planove za budućnost, i to nekako kanalizirati, usmjeriti i modelirati. U svemu tome ne želim mnogo mijenjati, želim samo da se sve odvija onako kako bi se trebalo odvijati, a s pokušajem nekoga svog osobnog pečata. Ako uspijem u tome da bude barem malo bolje nego što jest, bit će mi drago.

Nagrade iz područja glazbenog kazališta (opera, opereta, mjuzikl) i plesnog kazališta (balet i suvremeni ples) kombinirane su, tj. jedna je nagrada za područje dva žanra i nekih se godina dogodi da najbolja najbolja operna predstava ostane nenagrađena, jer je nagrada pripala baletnoj predstavi ili obrnuto. Ne bi li trebalo razdvojiti te dvije kategorije i priznati im zasebni status bez obzira na ukupno manji broj predstava u usporedbi s dramskim?

— Prošle sam godine bio u žiriju za dodjelu nagrade na dramskom području i bili smo suočeni s time i upozoreni na to. Rade se promjene, ali ja bih najviše volio kad bi netko došao s konkretnim prijedlogom. Moram ući u to do kraja, ali mi se čini da tu postoji nepravda koju bi svakako trebalo ispraviti. Mislim da se to sada ne može napraviti budući da je dodjela nagrada za mjesec dana.

Svakako, jer je za realizaciju toga potrebno sastaviti i odvojene žirije. Nemoguće je sastaviti žiri koji je podjednako kompetentan za glazbeno i plesno kazalište...

— Vjerojatno sve plesne predstave nisu ni bile u tome obuhvaćene, osobito u mnoštvu alternativnih predstava. Morao bi se netko aktivirati i iz opere i iz baleta kako bi struka pokušala to razdvojiti na najbolji mogući način, a na nama je da to prihvatimo ako je riječ o dobru rješenju.

Vaša udruga izdaje i časopis »Hrvatsko glumište« kojeg je glavni urednik Marko Torjanac redizajnirao i napravio novu koncepciju. Što će biti s časopisom nakon što se on povukao?

— Sviđa mi se način na koji ga je on uređivao te ću mu ponuditi da nastavi to raditi. Ne tiču me se razlozi njegova odlaska, ja sam i izabran na to mjesto upravo zbog toga što nisam bio ni u jednoj struji, nego sam sasvim izvan svega toga. Očigledno, riječ je o nekakvim osobnim animozitetima i sada su se svi oni povukli, a ja bih ih pokušao vratiti. Ako se nešto dobro radilo, zašto se ne bi i dalje radilo? Dat ću mu otvorene ruke i s moje strane ne vidim razlog da ne nastavi dalje uređivati časopis.

Vidite li funkciju tog časopisa i u tome da se Ministarstvu, gradskim tijelima, upravama kazališnih kuća i ostalima, ukazuje na stvari na koje u određenom trenutku treba riješiti?

— Najbolje bismo našim časopisom mogli ukazati na probleme koji se događaju. Razgovarao sam s nekim ljudima koji će možda pisati u njemu i koji su me upozorili da će, ako krenu u to, biti prilično otvoreni i pisati o onome o čemu mi svi skupa govorimo, a to me i zanima. Ne zanima me ispolirana slika svih nas, da pokazujemo samo ono što je lijepo i da cijelu godinu govorimo o Nagradi »Hrvatskog glumišta«, nego da pišemo o problemima našim svakidašnjim i onome što ne valja. Koliko će se to moći i koliko smo mi otvoreni da se ne zamjerimo međusobno jedni drugima i poslodavcima, vidjet ćemo. Problem koji nikako da se riješi autorska su prava prigodom repriziranja na HTV-u. Potpisivani su sporazumi, ali nisu poštivani. Ne mislim ulaziti kao laik u pregovore, nego angažirati odvjetnika koji se bavi autorskim pravom pa da se stvarno vidi što tu ne funkcionira kako treba i vidjeti da li HTV radi nešto protuzakonito ili mi tražimo nemoguće.

S obzirom da je »Glumište« oblikovano više biltenski, kao ocjenjujete druge kazališne časopise, »Kazalište« i »Frakciju«?

— »Kazalište« i »Hrvatsko glumište« donekle su slični časopisi, što nije dobro. Nema razloga zbog kojega bi bili slični. »Kazalište« je stručniji časopis i zbog toga je dobar. S »Frakcijom« se ne bih uspoređivao, jer je »Frakcija« frakcija i kao takva najbolje funkcionira. Kad pak govorimo o novinama za kulturu, drago mi je da »Vijenac« jako dobro prati kazališnu scenu i pritom nastoji biti objektivan u svim situacijama i gledati samo struku, što je, na ovim našim ispolitiziranim i apsolutno trendovskim prostorima, teško. Čini mi se da »Vijenac« u tome prilično dobro uspijeva.

»Hrvatsko glumište« trebalo bi biti više vezano uz događaje unutar glumišta, znači nečeg što se događa među nama i što se događa u svijetu među glumcima, a ne da se mi sada bavimo teoretiziranjem o kazalištu. Mi smo praktičari, a ne teoretičari. Moja je ideja da napravimo web-stranicu, koju bismo često ažurirali, na kojoj bi se nalazile vijesti i obavijesti, a na njoj bi bili predstavljeni i svi naši članovi. Najbolji način da svi oni koji žele doznati podatke o svim glumcima i ostalima koji su u udruženju bio bi posjet web-stranici. Ako nekom redatelju trebaju glumci za projekt, mogao bi pogledati stranicu i saznati profesionalne životopise naših članova. Uz to imam ideju da napravim elektronski časopis, dakako uz postojeći tiskani časopis za one koji nisu korisnici Interneta.

Razgovarao Goran Ivaniš