Ljepota, Gracija i Harmonija

Ljepota, Gracija i Harmonija

U domovini su je nastojali što prije zaboraviti i što manje spominjati, pa poslijeratne generacije i ne znaju ništa o Miji Čorak iako se nalazi u desetak baletnih rječnika i enciklopedija, i iako je ona u Sjedinjenim Državama koreografski i pedagoški aktivna do 1991, a priznanja, poput Medalje Nižinski, dobiva još u 2000 godini.

Mia Čorak je kao djevojčica od četiri godine shvatila da želi plesati. Majka, Hedviga (rođ. Palme) uočila je čudesan talent svoje kćeri i posvetila se posve njezinoj karijeri. Balet Mia uči u kazalištu, prvo kod Jozefine Weiss, a od 1921. kod Margarete i Maksa Fromana. S dvanaest godina počinje raditi samostalne programe, s trinaest je već solistica, a s osamnaest (prva domaća) primabalerina zagrebačkoga baleta. Uspješna, mlada i ambiciozna Mia Čorak odlazi u Beč na studije kod poznatih profesora: Gertrude Krauss, Raimundija, Duboisa (baletmajstora Bečke opere) i Godlevskog, a poslije i u Pariz kod Preobraženske, Kšesinske i Egorove. Jednu sezonu pleše u trupi Bronislave Nižinske. Tako se u Zagreb svaki put vraća sve bolja i sve nedostižnija. Sama i s Antonom Vujanićem kao partnerom priređuje koncerte klasične i moderne plesne umjetnosti, vodi svoju školu. Zanimljiva su i toliko zrela i suvremena njezina razmišljanja o plesu: kako klasični balet obogatiti izrazom i osobnom motivacijom, a moderni ples klasičnim treningom osloboditi tehničkih ograničenja.

Plijeneći ljepotom, tehnikom i scenskom karizmom Slavenska je bila ljubimica publike i nadahnuće kritike. No tako iznimna, puna novih ideja, a uz to beskompromisna u pitanju umjetnosti, sigurno je bila i vrlo neugodna kazališnim kolegama. Europski umjetnički kriteriji koje je pokušavala uspostaviti zanimaju publiku, ali ne i vlast u kulturi. Kako ona javno daje na znanje što ne valja i što bi trebalo promijeniti, u dnevnim novinama (1935) izlazi njezin tekst o krizi baleta i nepoštivanju plesne umjetnosti u kulturnoj politici Jugoslavije. Za vrijeme jednoga njezina nastupa u kazalištu dolazi do javnog protestiranja protiv uprave baleta. Postojala je velika potpora inicijativi da Mia Čorak preuzme vodstvo i reformu zagrebačkog baleta. No, umjesto da se nešto promijeni i iskoristi njezino znanje i mogućnosti Mia Čorak dobiva zabranu nastupa! A kad je trebala za vrijeme svjetske izložbe u Parizu nastupati na službenoj jugoslavenskoj priredbi, iz beogradskog ministarstva stigao je telegram zabrane s obrazloženjem da je premlada da predstavlja državu...

Medalja Nižinski 2000.

I tako su svi njezini uspjesi velikodušno prepušteni Europi i svijetu. U domovini su je nastojali što prije zaboraviti i što manje spominjati, pa poslijeratne generacije i ne znaju ništa o Miji Čorak iako se nalazi u desetak baletnih rječnika i enciklopedija, i iako je ona u Sjedinjenim Državama koreografski i pedagoški aktivna do 1991, a priznanja, poput Medalje Nižinski, dobiva još u 2000 godini.

Prvi važni međunarodni nastup Mije Čorak, od tada — Slavenske, bio je 1936. na Plesnoj olimpijadi u Berlinu, gdje uz Kreuzberga i Wigmanovu osvaja prvu nagradu. Zatim slijedi svjetska kreacija baleta Trijumfalni David, gdje je partnerica poznatog baletnog meštra Pariške opere Lifara, pa fantastičan uspjeh plesne večeri s Antunom Vujanićem u Salle Pleyel, pa glavna uloga u filmu Smrt labuda (1937, režija Jean Benoit-Lévy, koreografija Lifar). Kritike su ode njezinoj eleganciji, ljepoti i savršenstvu pokreta i oblika.

Uz Danilovu i Markovu Slavenska je zvijezda poznate Mjasinove trupe Ruskih baleta Monte Carlo. Trogodišnju svjetsku turneju završavaju 1941. u Americi, gdje i ostaju, nastavljajući svako svoju karijeru.

Prihvativši američko državljanstvo, tijekom desetak godina Mia Čorak vodi vlastite trupe: Slavenska Tihmar, Slavenska Variante Ballet i Slavenska Franklin Ballet s kojima pravi velike turneje po objema Amerikama, Kanadi i Japanu. Uz mnoga priznanja vjerojatno je najveći uspjeh postigla ulogom Blanche du Bois u baletnoj verziji Williamsove drame Tramvaj zvan čežnja. Jednom se još vraća u Europu, gostuje u Londonu s Festival baletom; jednu je sezonu (1955/56) primabalerina Metropolitan Opere; nastupa kao star na televiziji; mnogo radi pedagoški te je bila profesorica mnogim poslije poznatim plesačkim imenima.

Iz Hrvatske joj je prvi i posljednji poziv da dođe i preuzme balet upućen 1941. Nije ga mogla prihvatiti jer je bila na turneji u Americi — što je uostalom bila i sreća s obzirom na dalji tijek političkih i ostalih događanja u ovom dijelu Europe.

P. S. Zahvaljujući gospodinu Zvonimiru Podkovcu, uspostavili smo nedavno (nakon šezdeset godina!) vezu sa Slavenskom i njezinom kćeri, reagiralo je i Ministarstvo kulture i Francuski institut i HNK, i kad smo se nadali da ćemo Mijin 85. rođendan svečano obilježiti projekcijom filma Smrt labuda, njezina druga domovina (SAD) uskratila je pravo prikazivanja. Imajući na umu i Mijino pismo o pokušaju mijenjanja njezinih memoara od strane američkog urednika (kako bi bili komercijalniji) i strašnoj vladavini gospodina dolara, jasno je da baletna diva općenito nije imala sreće s domovinama.

Slavenska je upisana u svjetsku povijest kao jedna od najvećih balerina 20. stoljeća. Hoćemo li joj i mi pronaći dolično mjesto? Ne zbog nje, njoj je to sada svejedno, nego zbog sebe.

Maja Đurinović