Literatura nije apatrid

Literatura nije apatrid

Rijetko se gdje čovjek može civilizirano prepirati kao na svjetskim kongresima PEN-a i naći razloga za organiziranu svađu na generalnoj skupštini delegata. A razloga uvijek ima napretek. Eto, kanadski i njemački centar dosjetili su se da bi valjalo mijenjati prvi paragraf Povelje PEN-a i iz nje izbaciti nacionalnu odrednicu književnosti

Čovjek mora otputovati da bi shvatio svoje pravo mjesto. Kad bih putovao na Zapad, uvijek bih se osjećao malo deprimiran shvaćajući nedostižni zaostatak koji se s vremenom uvećava umjesto da se smanjuje i nije samo materijalan. S obzirom da nisam pristalica teorije napretka, tješilo me da pretjerano mehanizirano-industrijalizirani, danas informatizirani tip života (sa stražnjicom u središtu) koji nudi Europa ipak nije toliko zavladao u nas (ovdje još ima nazovi toplo-iskreno-primitivnih iskazivanja emocija) pa je u nekim bitnim stvarima zaostalost mjera ljudskosti, u drugima mjera sačuvana krajolika. S druge strane, kad bih putovao prema jugu ili istoku, kao posljednji put, prije dvije godine, u Sofiju (bijeda i zakinutost naprosto se tamo ne mogu skriti, kao ni reketari, mafija, pretraživači kontejnera, prostitutke, mjenjačnice i dileri na svakom koraku), palo mi je na pamet da sami ne znamo koliko smo odmaknuli od bivših socijalističkih država ili jugoslavenskih republika, nažalost samo nekih — pa bi kakav propali kockar samouvjereno izjavio — mi smo za njih Las Vegas.

Kad sam prije devet godina pretposljednji put bio u Makedoniji, njihova je prosječna plaća bila četiristo maraka, a naša sto. Sada su odnosi više nego obrnuti. Sjećam se da mi je onda grožđe bilo skupo u sezoni, kao i sve drugo osim albanskog konjaka. Prije tri godine, u Strugi, ništa pouzdano i ne pamtim osim rastuće napetosti s Albancima. Osjećalo se u zraku da će zemlja eksplodirati. To se i dogodilo, ali s američkim prigušivačem. Sada, nakon proteklih užasa, dolazim na neku vrst osvojene pat-pozicije s nasiljem u pozadini: to akutno nezadovoljstvo male zemlje koju baš svi susjedi hoće raskomadati, zemlje koja ne može učiniti ni koraka naprijed (kao uostalom ni Bosna i Hercegovina s Republikom srpskom) pretvara se u kronično i podsjeća me na doba kad nas je tvorevina SAO Krajina do slične mjere gušila — izgledajući mi kao sudbina koju ćemo teško izbjeći.

Nekad polemike, danas prešućivanje

Eto, u toj i takvoj zemlji događa se svjetski kongres PEN-cluba, već jednom odgođen zbog dramatičnih političkih okolnosti. Prije se o takvim kongresima u nas nadugo i naširoko pisalo (sjetimo se samo onoga u Pragu), a sada se prešućuju i kao činjenica i najava, kao da to više nikoga ne zanima. Pa je tako prešućeno i da je Sibila Petlevski kao predsjednica Hrvatskog centra PEN-a, koju je ljetos jedan naš literarni genij poslao u Makedoniju, ovdje imala sjajan nastup i da je na izborima izabrana u najuži Izvršni komitet penovske organizacije, mjesto za koje su se borili poznati pisci iz mnogo većih zemalja — i otpali.

Ohrid je sam po sebi jezero organizacije i naša splendid isolation u hotelu Bellevue događa se na osam kilometara od grada, tako da smo manje više osuđeni na hotelski život, koji mrzim. Čarolija Ohridskog jezera, ta njegova mirnoća i spokojstvo kojim zrači, jezerske bonace iz kojih strši trstika, taj samostan tišine i protežnosti, pa slatkoća zrelog postojanja u jednome — sve mi je to ostalo izvan dohvata. Što može biti priroda nego dosadna kad je samo turistički raj, kad nema dodira s domaćim ljudima ni s bliskom opservacijom, to je samo dio neke zamišljene i puste krajine... S hotelskoga balkona bio sam dakle suočen s jezerom, i na to sam ponosan, gledao sam daleku obalu, prekinute ogrlice sela, bijelih kuća u daljini, slušao patkice koje su gukale, i to je za mene bio definitivni završetak ljeta u iskrenju vode i trstike koja se nije nimalo micala.

Zibalo se u PEN-u, i ono što se meni uvijek sviđalo, i zašto volim taj tip aktivističke organizacije, jest što spaja književnost i etiku, te potvrđuje onu temeljnu misao Bele Hamvasa: Čovjek može i u osamljenoj planini, u zazidanoj pećini vikati, ali će njegov glas netko čuti, zabilježiti istinu — da svijet zbog toga postane svjesniji. Mnogi će reći da penovske rezolucije završavaju u koševima raznih državnih moćnika i elegantnih diplomata, i da taj angažman nema smisla, ali mene baš fascinira, možda uzaludan, ali usredotočen, koordiniran napor pisaca koji žele doista pomoći kolegama u velikoj nevolji, progonjenima, tlačenima, poniženima, piscima u zatvoru, zadivljuje me i koliko se energije troši da bi ih se oslobodilo, da bi im se pomoglo i senzibiliziralo javnost za njih. Ljudi satima sjede i sastavljaju tekst, bdiju nad svakim zarezom, natežu se oko riječi i izraza ovisno o zemlji iz koje dolaze i problemu kojim se bave i... možda je to međusobno usuglašavanje razlika najbolja strana penovskoga duha.

Nacionalno u književnosti

Drugo, rijetko se gdje čovjek može civilizirano prepirati kao na svjetskim kongresima PEN-a i naći razloga za organiziranu svađu na generalnoj skupštini delegata. A razloga uvijek ima napretek. Eto, kanadski i njemački centar (koji postoji i u egzilu kao da i dalje postoje dvije Njemačke) dosjetili su se da bi valjalo mijenjati prvi paragraf Povelje PEN-a i iz nje izbaciti nacionalnu odrednicu književnosti. Obrazloženje je bilo temeljito pripremljeno i unaprijed poslano u materijalima, a konačna odluka bit će donesena na idućem kongresu 2003. I prije se za stolovima, ručkovima i večerama o tomu raspravljalo. Nema nikakve dvojbe da je pokušaj ukidanja atributa nacionalno također znak prilagodbe vremenu. Nekomu je moralo pasti na pamet da to izbriše, jer ukidanjem takve odrednice književnost neće biti više svjetska ili univerzalna kako je to zamišljao Goethe, nego samo globalna. Naime, mnogima u raspravi nije bilo jasno da ukidanjem nacionalnih identiteta ukidamo i međusobne razlike do kojih nam je toliko stalo, stvarajući samo carstvo istosti. I da literatura nije proizvod država-nacija koje se žele prevladati, nego je njima često prethodila. Na svu sreću, bilo je i onih koji su ustali protiv, i to ne samo predstavnika malih naroda kako se očekivalo. Prepoznali su takve pokušaje iz drugog konteksta i s drugom isprikom, podsjetili se doba komunizma i hladnoga rata kad su se borili protiv sličnih obliteracija. Na stranu saznanje (čak dirljivo) da se Povelja PEN-a u pojedinim centrima čitala na početku svakoga sastanka i da je s vremenom postala neka vrst povijesnog dokumenta poput Povelje o ljudskim pravima, za čije bi mijenjanje zaista morali postojati isto tako debeli historijski razlozi. Na stranu i preispitivanje današnjeg, položaja pisane riječi u kontekstu odnosa nacije i književnosti. Ostaje činjenica da je literatura u svojoj osobnosti ipak kozmopolit a ne apatrid. Napetost između matičnog ishodišta i njezine univerzalne težnje, o kojoj je umno pisao već Matoš, ne poništava nijednu od tih sastavnica. Naprotiv.

Dražen Katunarić