Kritika kritike

Uz članak Sloboda i strogost Antuna Paveškovića, »Vijenac« br. 223 (19. rujna 2002), str. 2

Ljudi koji list »Vijenac« čitaju redovitije nego što to meni dopuštaju svakidašnji poslovi obavijestili su me sredinom ovoga tjedna (danas je subota, 29. rujna 2002) da je u rečenom listu objavljen prikaz knjige Književni protusvjetovi. Poglavlja iz hrvatske moderne, kojoj sam, uz Viktora Žmegača i Nikolu Batušića, jedan od autora. Iz dvaju-triju telefonskih razgovora u vezi s tim doznao sam da je recenziju napisao gosp. Antun Pavešković, da joj je naslov Sloboda i strogost te da je našoj knjizi prilično nesklona. Kupio sam »Vijenac«, pročitao recenziju i već po prvim njezinim pasusima zaključio kako ne bi trebalo da ostane bez odgovora.

Na odgovor sam se odlučio ne zato što u recenziji ima kritičkih zapažanja o našoj knjizi, pa i o mojim prilozima u njoj, nego zato što mi se ta zapažanja čine neutemeljena i slabo formulirana. Istina, ima u Paveškovićevoj kritici i pohvalnih riječi o knjizi i o meni, ali do njih, kao ni do njegovih prigovora, ne držim mnogo, jer se ne vidi da bi proizlazile iz zainteresirana čitanja naših »poglavlja«. Samo, dok odricanje od pohvala baš i ne moram obrazlagati, neslaganje s kritikom moram. Pa, krenimo.

Prigovore što ih Pavešković izriče o našoj knjizi i o mojim tekstovima u njoj smatram zanemarivima zato što se većina njih temelji na jednom paralogizmu koji bi se mogao opisati kao zloupotreba implikacije: Pavešković, naime, kad god što kritizira polazi od pretpostavke da dotični tekst, stav ili formulacija implicira ili svjesno najavljuje nešto za što je on — ne bez ugodna osjećaja nadmoći — spreman i sposoban dokazati da ostaje neispunjeno ili da podliježe kritici. Moment zloupotrebe jest u tome što Pavešković u našim stavovima i iskazima traži, i nalazi, implikacije koje niti su nama bile na kraj pameti, niti će ih itko razuman iščitati iz odgovarajućih dijelova knjige. Evo primjera.

U prvom pasusu svoga prikaza, pošto je ustvrdio da su Protusvjetovi složeni od većega broja razmjerno samostalnih poglavlja, Pavešković kaže: »Takav pristup nedvosmislena je metodološka aluzija na poststrukturalizam.« Odmah zatim upozorava kako ta »aluzija« ne štima, jer je naša knjiga: »bez obzira na dekonstrukcijsku najavu i potenciju, ostala na logocentričkoj fokalizaciji«. Mi smo se, eto, neistinito deklarirali, ali čitatelji Vijenca imaju sreću da u njihovu omiljenu listu surađuje gosp. Pavešković, koji se samopožrtvovno prihvaća dužnosti da prokaže nezakonite »metodološke aluzije«. Sve bi to, dakako, bilo divno i krasno, kad ne bi povlačilo za sobom i neka elementarna pitanja, kao na primjer: Zašto bi sam oblik ove ili one knjige bio metodološki relevantna poruka? Otkad »poststrukturalizam« ima monopol na knjige nemonografskoga sastava? Koliko se u »poststrukturalizam« razumije onaj tko vjeruje da svi koji pišu knjige zborničkoga tipa ili jesu poststrukturalisti ili se takvima prikazuju? Po mojim iskustvima, sve stručne knjige na našem planetu, a valjda i na drugima, ili su monografije ili zbornici. Viktor Žmegač, Nikola Batušić i ja odlučili smo se za zbornik. Uz ostalo, i zato što smo trojica.

Evo još jedan sličan primjer. U predgovoru našoj knjizi izjasnili smo se o njezinim spoznajnim interesima i pritom rekli:

U analitičkom pristupu odabranim djelima nametnuo nam se kao glavni predmet njihov tematski sloj. Š...š S jedne strane, takav izbor polazišta u vezi je s činjenicom da su knjigu napisala trojica autora kojima su samo neki interesi zajednički. Tematika odabranih književnih djela već se u prvim našim međusobnim savjetovanjima i podjelama poslova iskristalizirala kao glavni zajednički interes i moguće susretište. S druge strane, u tematskim svjetovima hrvatske moderne prepoznali smo njezino estetičko bogatstvo.

Pavešković pak u našem izboru tematološke metodologije, koji je dobrovoljan, a uz to i praktičan, naslućuje neslobodu i prisilu:

Kompozicija knjige oslanja se na tematski formalan predmet, te promatra modernu u optici tematskih, ne i stilskih odabira. Tako se o književnoj i kazališnoj moderni govori prvenstveno u kontekstu i kao o kontekstu za kulturni i književni život. O tim dvojbama, uostalom, eksplicitno progovara zajednički Predgovor gdje se odmah na početku daje do znanja da, osim faktografski povijesno, nije moguće jasno odrediti predmet moderne. Takva situacija nameće prešutno govorenje o nečemu što nema ni približno utvrđene pojmovne okvire na način kao da su ti okviri čvrsto uklopljeni u određenu znanstvenu paradigmu. Zato tematski sloj preostaje kao spasonosna mogućnost.

I to je dobar primjer neumjesne implikacije. Po Paveškoviću, naše tematološko opredjeljenje nije izbor, nego slamka spasa i priznanje nesposobnosti da moderni pristupimo »u optici stilskih odabira«. Činjenice pak i tu govore drukčije. Modernu ne samo da je moguće opisati i s obzirom na »odabire« različite od tematskih, nego autori knjige imaju i nemalih iskustava u tom poslu. Viktor Žmegač, na primjer, u svojoj je knjizi Duh impresionizma i secesije postigao vrijedne rezultate upravo u analizi stilske fakture modernističkih djela.

Ali, tragajući za dubljim smislom naše tematološke opsjednutosti, Pavešković počinja još neke greške, koje bi bilo šteta ostaviti bez komentara. Neke od njih imaju veze sa značenjem riječi i gramatikom sintagme: u kojem bi, na primjer, semantičkom sistemu mogle išta značiti fraze »tematski formalan predmet« ili »prešutno govorenje«? Jedna od grešaka ogriješila se o vrlinu koju nazivljemo adekvacijom, a o ars bene dicendi samo usput: kad Pavešković tvrdi da naša knjiga govori o moderni »prvenstveno u kontekstu i kao o kontekstu za kulturni i književni život«, pitam se je li on Protusvjetove uopće pročitao; ta, na 90 posto njihovih stranica analiziraju se konkretna književna djela, istina, uvijek u kontekstu, ali u »njihovu«, a ne u nekome »za kulturni i književni život«. Napokon, svoju sliku trojice autora koji, poput Géricaultovih brodolomaca, plutaju na »spasonosnoj mogućnosti« književne tematike, Pavešković ukrašava i pogrešnim tumačenjem jednoga pasusa iz našega Predgovora. Mi, naime, u Predgovoru baš nigdje, pa ni »odmah na početku«, ne tvrdimo da »nije moguće odrediti predmet moderne«. Mi samo kažemo da je riječ »moderna« višeznačna te se odlučujemo za jednu od njezinih upotreba, za onu koja je postala tradicionalna u srednjoeuropskoj književnoj kritici i historiografiji, uključujući i hrvatsku. Pritom se pitamo, ostavljajući pitanje otvorenim, hoće li taj pojam moderne izdržati konkurenciju onoga koji je proizišao iz diskusija na relaciji »moderna — postmoderna«.

Na metodi hinjene implikacije temelje se i Paveškovićevi prigovori mojim tekstovima. Na dnu drugoga stupca svoje recenzije, otvorivši diskusiju o meni, tj. o prvome mom prilogu, kojem je naslov Suvremene teme i konzervativne ideje u A. G. Matoša, on mi najprije priznaje »izvanrednu obaviještenost«, »lucidnost i preciznost«, da bi odmah iz slatkoga prešao u gorko: moja obaviještenost i lucidnost služe, zapravo, zloj svrsi, jer ja uz njihovu pomoć »spretno sakrivam i određena proturječja«. »Proturječje« pak Pavešković nalazi u mojoj karakterizaciji Matoševa pravaštva: »Naime, suditi pravaštvo kao isključivo konzervativnu i restaurativnu ideologiju znači tipično salonsko ljevičarski ne priznavati pravaštvu i progresivizam u kontekstu hrvatskih prilika Matoševa vremena«. Slijedi duga i dirljiva domoljubna prodika s apelom da u pristupu hrvatskim nacionalnim temama »naglašeni scijentifizam« zamijenimo »suosjećanjem«.

Premda me životno iskustvo uči da u nas ima i čitatelja koji će Paveškovićevu posve nesalonsku frazu o mom »salonskom ljevičarstvu« doživjeti kao glazbu sfera, ja i tu ostajem kod svoje dijagnoze: opet je, naime, na djelu neistinita implikacija. Jer, gdje sam ja to, pripisujući Matoševu pravaštvu i njegovu duhovnom habitusu konzervativizam i restaurativnost, porekao konzervativnim ideologijama pravo ili sposobnost da pokreću političke stvari i mijenjaju svijet? »Konzervativan« u mom rječniku nije vrijednosna kategorija nego neutralan politološki terminus technicus. I još nešto. Pogrešno shvaćajući pojam konzervativizma kao dio ljevičarskoga kritičkog instrumentarija, Pavešković pokazuje ne samo nedostatak orijentacije u politološkim temama nego i nerazumijevanje mojih tekstova na koje lijepi svoje domoljubive plakate. Ja, naime, Matoša definiram kao konzervativca ne zato što bih mislio da se on ikada zamjerio ljevici, pa makar i salonskoj, nego na temelju antikapitalističkih poruka njegove More. Time, naravno, ne ovlašćujem nikoga da me prekomandira među salonske zagovornike kapitalizma.

I drugi Paveškovićev prigovor upućen meni osobno, a u vezi s mojom analizom Krležine lirske pjesme Saloma, zvuči kao da dolazi iz ustiju zabrinuta domoljuba. Tu mi se predbacuje »mjestimično prevelika aksiološka strogost«, što isprva nisam razumio (aksiologija je filozofska disciplina koja se zanima problemom vrijednosti i vrednovanja, a ja se njome nisam nikada bavio), ali sam iz konteksta razabrao da kritičar hoće reći kako ja tumačeći Krležinu pjesmu zaboravljam da je ona »naša«, pa je prenisko vrednujem. Sa žaljenjem, i ne bez bojazni da ću dojaditi čitateljima, konstatiram da je i tu posrijedi bespredmetna implikacija. Jer: a) u mom poglavlju o Salomi uopće nema vrijednosnih iskaza; b) elan s kojim prekapam po pjesmi svaki će osjetljiviji čitatelj shvatiti kao dokaz da sam u njoj »nešto našao«; c) je li ijedan značajan hrvatski književni korpus bio u nas toliko zanemaren poput Krležine štokavske lirike i je li se itko tom stanju stvari suprotstavljao toliko uporno i dugotrajno kao ja, u nizu tekstova objavljivanih od ranih osamdesetih do danas?

Toliko Pavešković o mojim prilozima iz Protusvjetova. Završetak svoje recenzije on posvećuje bibliografiji stručne literature s kraja naše knjige. Pritom tvrdi da je ona »šlampava«, premda je ona, uistinu, samo selektivna, što je i razumljivo s obzirom na nemonografski karakter knjige. Na samu kraju članka pokušava biti ironičan, hvaleći kao najveću vrijednost Protusvjetova njihovu grafičku opremu. To je kao kad bih ja rekao kako mi u vezi s njegovom recenzijom najviše imponira činjenica da ju je uredništvo »Vijenca« objavilo na počasnoj drugoj stranici lista, odmah iza naslovnice. I zaista, lijep je uspjeh osvanuti na stranici inače rezerviranoj za vijesti o velevažim događajima s razmeđa kulture i politike. Sâm sam u »Vijencu« — od 1994. do ove godine — desetak puta prikazivao stručnu literaturu, ali mi nikada nisu dodijelili stranicu ugledniju od devete ili desete.

U svojim posljednjim rečenicama, očito dajući važnost poslu za koji vjeruje da ga je obavio, Pavešković sumarno spominje svoje »zamjerke« i »pohvale«. Što se tiče zamjerki, mislim da sam u ovom odgovoru pokazao kolika je njihova uvjerljivost. Ali, čitatelju preporučujem da ne vjeruje ni pohvalama. I one su podjednako nesolidno zamišljene i formulirane.

Zoran Kravar