Krhki komad plastike

Krhki komad plastike

Jedini su rekvizit i scenski element ploče, plejke i singlice, a sve ostalo duhovita je i maštovita igra asocijacija

Još čuvam po jedan primjerak neobičnih razglednica na kojima su fotografije plesačica (jedna od njih je Sanja Petrovski u bijelom trikou), u kršu baletne dvorane granatirane Glazbene škole Blagoje Bersa. Iznad slike piše Zadar, autumn 1991, a ispod velikim slovima HELP CROATIA! Vrlo originalne, dobro dizajnirane, nepretenciozne, a rječite, dosta sam ih poslala u svijet.

Na glazbenoj školi u Zadru već tridesetak godina radi Odjel za ritmiku i ples, a uz školu su se formirale i razne plesne grupe. Sanja Petrovski i Nives Šimatović, plesačice, koreografkinje i voditeljice plesnog programa u Školi, baš su te, nesretne 1991, osnovale Zadarski plesni ansambl, i od onda djeluju, uglavnom, na svom terenu. Deset godina poslije, u povodu Dana obrane grada Zadra, organiziran je program u koji su se opet na specifičan način uključili zadarski plesači predvođeni Sanjom Petrovski. Oni su izveli Svečano uništavanje zaliha starih gramofonskih ploča Glazbene škole, koje su, u ovom slučaju, bile dvostruke relikvije: s jedne strane, simbol ratnog uništavanja kulturnih vrednota, s druge romantično prisjećanje na neka stara, da li sretnija, ali svakako sporija vremena.

Dvadesetminutna prigodna točka zaintrigirala je i autoricu i izvođače. Tako je, u koprodukciji Udruge profesionalnih plesnih umjetnika Puls iz Zagreba i Zadarskog plesnog ansambla nastao cjelovečernji program pod naslovom LP, CD, SINGLE... PVC. U Zagrebu je predstava vrlo uspješno odigrana 29. i 30. rujna, a u Zadru 5. listopada. Izvode je Ana Maria Bogdanović, Katarina Đ urđević, Petra Hrašćanec, Stošija Vukić i autorica Sanja Petrovski.

Plesačice su uniformirane, sve u jednakim bijelim kostimima (Marije Šarić Ban), koji se sastoji od kombinezona i pilotske kapice. Podcrtalo je to na jedan lagan način svijet bez identiteta, gdje se oglasima traži sve, od posla do partnera, a vlastita kvaliteta nudi izborom mjera, i nekoliko vanjskih osobina. Bio bi to crni humor da nije odigran s lakoćom vica o plavušama. Kako je glupost i površnost dosta teško pobijediti, odlična petorka odlučila se ublažiti sliku zbilji veselim poigravanjem, izražavajući se plesom, mimom i tekstom. Jedini su rekvizit i scenski element ploče, plejke i singlice, a sve ostalo duhovita je i maštovita igra asocijacija. Ploče kao lica, kao kape, aureole, Mickeyjeve uši, horoskopski znakovi. Ili ploče kao naslovi, autori koje smo slušali, voljeli. Ili ploče kao krhki, savitljivi komad plastike, igračka, nešto sasvim suvišno u vremenu CD-a. Vrijeme prolazi sve brže, nema ni mjesta ni vremena za čuvanje starih stvari, a ni njihovih uspomena, napisala je autorica i zaključila: Ali, meni je žao.

Piruet i cabriole

Nostalgija starih sentiša uz zvjezdičasto iskrenje staklene kugle pretvara iskustvo disko-kluba u diznijevsku romantičnu verziju Aladinova leta na čarobnom sagu. (Svjetlo i zvuk Igora Petrovskog.) Kolege plesači i plesna publika dobili su pak posebnu zadovoljštinu, dosjetku, koja je naravno više od toga, i na koju su se morali iskreno nasmijati. Naime, kako je ovo bila plesna produkcija, red je da izvođači pokažu i zahtjevnije plesne figure. U tom smislu djevojke su se izredale prilično agresivno igrajući na publiku. Želite piruet? Evo piruet! ili Hoćete cabriole?(vrlo zahtjevan skok u kojem donja noga u zraku udara gornju) i tome slično, i nakon svakog retoričkog pitanja Hoćete li? figuru bi nam Evo! izvele u varijanti kazališta lutaka. Samo su i lutke ovdje bile zamijenjene pločama.

I na kraju, mala obavijest: ekipa LP. CD, SINGLE... PVC-a i dalje igra predstave, a kako im je rekvizita potrošna, i dalje se primaju donacije u — pločama.

Maja Đurinović