Kolektivno podzemlje

»Nova Istra«, br. 1, god. VII, sv. XX, gl. ur. Boris Biletić, Pula, 2002.

Proljetni broj ovog istarskog časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme na dvjestotinjak stranica donosi sedam tematskih cjelina. U prvom i najdebljem bloku pod naslovom Suvremena književnost prozom i poezijom predstavlja se desetak autora, većinom istarskoga književnog kruga. Uz već poznata imena tu se nalaze i radovi nekoliko manje poznatih pisaca, a težište je dijelom na regionalnoj tematici i dijalektu: počevši od ratnog istarskog dosjea Zvane Črnje do historiografske proze Stjepana Vukušića, časopis opravdano favorizira bavljenje istarskim temama. Uz to, ostali prozni radovi kvalitetniji su dio časopisa, jer unatoč tome što se može naći nekoliko šarmantno amaterskih tekstova, prilozi su zanimljivi. Drugi blok nije velik, ali nudi nekoliko zanimljivih stvari. Rubrika Novi prijevodi tako donosi dva nadrealistička priloga — Bretonov pamflet, odnosno manifest nadrealizma — te Aragonov esej Val snova. Čitajući spomenute prijevode u časopisu gotovo osam desetljeća nakon nastanka, teško je ostati ravnodušan spram »želje za produbljenjem osnova stvarnosti, za izražavanjem strastvene spoznaje svijeta«. Nadrealistički glas — koji se još povremeno pojavljuje na europskoj kulturnoj sceni kao pitomiji odjek nekadašnjeg ekstatičnog društvenog i umjetničkog pokreta — nipošto nije utihnuo, te je zanimljivo pratiti njegove današnje učinke i posredovane transformacije u kontekstu svjetonazora koji je u biti trajniji od njegove fizičke pojave između dva rata. Stoga je ovaj kratki prijevod dobrodošla posveta. Treba izdvojiti i prijevod 26. pjevanja Danteove Božanstvene komedije s komentarom, no nažalost bez bilingvalne usporedbe s izvornikom, što bi se možda i očekivalo od istarskoga časopisa.

Hvatanje za izraz

Blok Studije i ogledi donosi zanimljivu književnoteoretsku analizu Raosove knjige Uhvaćen za izraz. Autor Nikica Gilić analizira poziciju pripovjedača, stupanj objektivnosti i strukturu djela u tom Raosovu polemičkom djelu. U ovoj kratkoj analizi teško je odrediti stupanj ozbiljnosti, odnosno razaznati u kojoj se mjeri autor poigrava Raosovim polemičkim hvatanjem s tzv. bardovima domaće literature, a koliko je riječ o ozbiljnu književnoteorijskom radu kojem je konačna svrha primarno znanstvena. Komplementarna tom prikazu mogla bi biti Raosova Prolegomena za jednu teoriju jebačine — lucidni Raosov uradak u kojem seksološke probleme duhovito pakira u pseudoznanstveno ruho ne bi li p(r)okazao besmislenost znanstvenog pristupa. Poznavatelji Raosove erotske produkcije već će u njoj naći dobar dio građe za istovjetne analize. U tematskom bloku Društvo isplati se pročitati esej Žarka Paića Traume imaginarnoga zemljopisa u kojem — polazeći od teze da svako vrijeme proizvodi svoj zemljopis — razotkriva slojeve kojima je područje Balkana trajno percipirano kao kolektivno podzemlje Zapada. Simbolička mreža u kojoj je Balkan tek univerzalna fikcija, fantazmatsko mjesto straha i kolektivnoga nesvjesnog, za Paića je problem kojem treba posvetiti pozornost. Iako poznavateljima te problematike Paić ne donosi ništa novo, riječ je o vrlo upućenu autoru i filozofu koji se ne zadržava samo na recepciji kulturoloških i filozofskih trendova, nego radi i na njihovu »literarnom diseminiranju« u obliku obilne produkcije eseja i osvrta. Manji temati u ovom broju donose priloge iz filma, kazališta i likovnosti, priloge o zavičaju, te nekoliko kritičkih pristupa i osvrta. Iako je kritička produkcija u časopisima zbog redovnog kašnjenja izlaska broja uvijek osuđena na znatne zaostatke, lijepo je vidjeti da netko književnu kritiku zove mnogo privlačnijom sintagmom kritički pristup.

»Nova Istra« časopis je u kojem se — kako se to obično kaže — može naći za svakoga ponešto. Iako ostaje upitno je li to najbolja koncepcija, časopis nedvojbeno ima konstantnu kvalitetu produkcije. Grafički pregledan i čitljiv, korektno prelomljen i s klasičnom podjelom tematskih blokova i priloga, ipak i dalje boluje od boljki karakterističnih za sve naše časopise: kritički pristup često donosi osvrte na davno izašle knjige, poneki prilozi nude tek krinku objektivnosti, a uvodnici poput urednikova u ovom broju potpuno su nepotreban istup: takve se stvari doduše uvijek pišu pod temperaturom, ali se meta na koju se kritički i analitički cilja treba preciznije pogoditi: skalpelom, a ne lopatom. Pisanje o svima, a ni o kome, konstanta je domaćih literarnih i inih zanovijetanja i pritom ne treba raditi selekciju: stvar nije u slaganju ili neslaganju s takvim polemičkim tekstovima — jer se s njima lako možemo složiti — nego u načinu na koji je ona nespretno, odveć općenito izrečena. Jedno su krležijanske polemičke bravure, a drugo epigonstvo koje — makar s dobrim namjerama — čini medvjeđu uslugu onima koje zastupa. Časopis se, unatoč spomenutim nedostacima, svakako isplati nabaviti i pročitati.

Tonči Valentić